RAZMATRANJA O AKTIVNOSTIMA MEĐUNARODNOG SUDOVANJA

Tekst: Marko Bonifačić

Foto: US Embassy Zagreb

Intro

Pred otprilike godinu dana obasipani smo bili vijestima o iniciranju međunarodnog kaznenog postupka i nalogu za uhićenje (nedostupnog) ruskog predsjednika Vladimira Putina, zbog osumnjičenog zločina otmice ukrajinske djece, inače predsjednika u međuvremenu ponovno izabranom na izborima u njegovoj zemlji, uhidbenog naloga izdatog od strane tužitelja odnosno Međunarodnoga kaznenenog suda u Haagu (International Criminal Court, ICC).

Već neko vrijeme saznajemo vijesti iz Haaga i od drugdje o formiranju ekspertnih pravnih i drugih skupina za pokretanje međunarodnih kaznenih postupaka zbog ratnih zločina Rusije u Ukrajini. Pokrenuto je dosta i od tužitelja ICC Karim Khana, koji je bio i ugledni engleski odvjetnik i kraljevski je savjetnik, sad uz još par optužbi protiv nekih ruskih visokih vojnih zapovjednika. Pod koji bi to sud spadalo, a zločina ima čini se mnogo, i na svim stranama, najčešće su to djelovanja prema civilima i civilnoj infrastrukturi, no to sve još nije baš posve jasno.

Neki dan je i u Splitu, bez poveće medijske pažnje, održana jedna ekspertna radionica o toj temi, uz sudjelovanje i državnih dužnosnika RH tehničkog ministra pravosuđa i nešto manje eksponirane još uvijek glavne državne odvjetnice. Te uz nešto sponzora i još nekih uglednih eksperata, neki u penziji, od kojih je najekspertniji bivši glavni državni Baja, pri čemu pano i billboardi u sali su bili sa bojama ukrajinske zastave, što je denotativni simbol nepristranosti eksperata…

Međunarodno pravo, kao i međunarodni sudovi, Ljepotice dana Les Belles du jour svih pravnih poredaka, imaju neka obilježja koja ih razlikuju od domaćeg prava. Prije svega da ne ovise ili ne temelje se (samo) na moći klasične (suverene) države ili država koje ga (ne-)podržavaju. Već su međunarodni sudovi, kao i uostalom samo pravo, autonomni. Što može biti humanistički iskorak, često dakle kroz argument prava i pravednosti. A ne (samo) kroz argument sile/moći/jačega, ili argumenta Platonove pravednosti, iz Države Trasimahove „ovce i ovčara“ „Glupi Sokrate kako ne razumiješ da ovčar održava ovce zbog sebe…“. To ne samo od kad je svijeta, koji se ubrzano danas mijenja, možda u moralnom smislu i na lošije, prkoseći gle čuda Hegelskom/Marxovskom modernističkom linearnom progresu(?) povijesti. „Suveren je onaj koji odlučuje o izvanrednom stanju“ rekao je Carl Schmitt, a Giorgio Agamben, da „suveren mora prvo progutati kaos da proizvede /ili ispljune(?)/ poredak i svaki poredak po svojoj prirodi jest iznimka /izvanredno stanje/…“

Uvodno treba odmah pojasnit. Nitko ne bi smio biti protiv procesuiranja i kažnjavanja ratnih zločina i kriminala uopće, to je dopušteno jedino krivcima koji se mogu branit kako hoće. Pitanje je međutim tko će to i u kojoj nadležnosti radit, osobito glede međunarodnoga prava i sudova. Zločine mogu procesuirat i nacionalni sudovi. Ratko Mladić npr. nije procesuiran ni osuđen od strane međunarodnog pravosuđa Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju ICTY u Haagu za zločine koje je počinio u Hrvatskoj, nego za zločine u BiH. Tako je postupljeno i iz razloga „procesne ekonomije“. Ratko Mladić jest međutim procesuiran i osuđen za zločine u Hrvatskoj od hrvatskog pravosuđa. Nadalje, ponekad se događa da se i „nakon rata vodi rat“ upravo baš pravnim bitkama zbog zločina u ratu, nerijetko i na međunarodnim sudovima.

Što je Međunarodni kazneni sud u Haagu ICC?

Međunarodni kazneni sud u Haagu (International Criminal Court, ICC) osnovan je 1998. u okviru UN Rimskim statutom, a sad je taj sud koji je prihvatilo preko stotinu država i državica, ali nipošto sve države niti superdržave, autonoman, neovisan. To u najboljoj tradiciji Nurmberškog suda za zločine iz 1945., koji je sudio Nazi ljudskom otpadu, moćnim pojedincima zločincima, ali time i jednom fundamentalno zločinačkom režimu Trećeg Reicha. ICC je dakle osnovan Rimskim statutom kao međunarodnim ugovorom u okviru UN, a radi progona genocida, ratnih zločina i zločina protiv humanosti, humanitarnog prava /humanitarian law/ koje se naziva i pravo oružanih sukoba /law of armed conflicts, LOAC/ i takvih zlodjela. Nisu ratificirale Rimski statut, dakle nisu članice, a neke niti potpisnice – SAD, Rusija, Kina, Indija, Pakistan, Bangladeš, Turska, Izrael, Saudi Arabija, Indonezija, Egipat, Iran itd. Neke države jednostavno ne žele da im sude bilo kakvi međunarodni sudovi u tim pitanjima, pri čemu neke imaju i vrlo razvijene vlastite mehanizme suđenja kao npr. SAD. A jesu članice ICC, Francuska, UK, Njemačka, Italija, Švicarska, Švedska, Nizozemska, Norveška, Finska, Danska, Španjolska, Kanada, Latino Amerika skoro cijela, Australija, Afrika, tu je i Hrvatska, Srbija, BiH…

U suđenjima ICC su važne 4 Genevske konvencije, koje štite protivničke vojnike, pa i partizane razne gerilce, ratne zarobljenike, civile, te imovinu i kulturna dobra, ali ne i franktireure, slobodne strijelce ili pak teroriste. Pri tomu treba imati u vidu razliku između prava oružanih sukoba, koje je u međunarodnom pravu aktivno preko 100 godina i opsegom i kvalitetom napreduje, i ipak po raširenosti novije, zaštite ljudskih prava. To nije isto i to često ne mora biti povezano, jer ljudska prava se ostvaruju u odnosu pojedinca na (vlastitu) državu (ne i nad-državu!). Kasnije je ICC Rimskom statutu 2010. dodat Kampala protokolom o zločinu agresije, koji do tada, gle čuda, nije bio izrijekom međunarodnopravno sankcioniran, te je i to (tek?) ne baš davno stupilo na pravnu snagu.

Zapovjedna odgovornost

Često je danas pravno, a onda i pravno-kulturalno i diskurzivno potezanje koncepta zapovjedne odgovornosti. Naime zapovjednici uglavnom nisu osobni izvršitelji zločina, „ruke im nisu krvave“, nego su im ponekad štoviše u bijelim rukavicama. Koncept zapovjedne odgovornosti command responsibility (uz koncept zločinačkog udruženja joint criminal enterprise također potezan u međunarodnom kaznenom sudovanju u novo vrijeme), proističe mahom od jednog slučaja međunarodnog, ali potom i slučaja vrhovnog nacionalnog suda. To je bio slučaj suđenja 1945. japanskom okupatorskom zapovjedniku armije na Filipinima generalu Tomoyuki Yamashita, znanom i kao „Tigar Malaje“. Dotični se bio upetljao u dosta zapovjednih ratnih brljotina na Filipinima. Pa ga je završno dohvatila pobjednička Američka vojska, stavila ga pod sud, prvotno Vojnu komisiju u Manili, omogućila mu due process fair trial pošteno suđenje i osudila ga na smrt. Yamashita se žalio Vrhovnom sudu SAD, jednom, od tada i sve do danas, najuglednijih nacionalnih vrhovnih sudova svijeta. Vrhovni sud SAD je potvrdio smrtnu kaznu žalitelju okrivljeniku petitioneru Yamashiti, isti je izgubio glavu. Ali bilo je na Vrhovnom sudu i izdvojenih oponirajućih mišljenja vrhovnih sudaca kao sudac Rutledge „budite na visini držite se ustava a ne osvete“. „Yamashita standard“ uz otprilike istovremeni Sud Nuernberg, gdje je u sudskom vijeću sjedio i sovjetski sudac general iz zemlje pobjednice SSSR, a sudio je također i Sud u Tokiju. Jer Staljinov SSSR je pred 6 godina sa Nazi Njemačkom pragmatičnim paktom Ribbentrop-Molotov raskomadao suverenu državu Poljsku i neke druge. Pa potom i nastavni „Nuernberg standard“ (na susjednim suđenjima nešto nižerangiranim nacistima nakon 1946.). Pa „Medina standard“ (znan iz slučaja američke vojne jurisdikcije zapovjedne odgovornosti američkog satnika zbog pokolja civila u selu My Lai u Vietnamu 1968.), donekle su tu standardi potom Sabra i Shatilla raniji jedan Libanonski rat iizraelske Kahan komisije s time u vezi. To su glavni temelji danas već pravno vrlo raširene zapovjedne odgovornosti. ICTY Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu tu nismo spominjali jer je dosta kod nas poznat, inače bi ovaj ionako opširni napis dobio barem još toliko sadržaja koliko ga sada ima.

Međunarodni sudovi i arbitraže se šire

ICC Haag jest dakle „mlađi“ međunarodnopravni sud. To za razliku od također vrlo uglednog, starijeg, pomalo možda uspavanog Međunarodnog suda pravde (ICJ) u Haagu, koji sudi u sporovima među državama. Koji je pak svojevrsni nasljednik međuratnog Stalnog suda međunarodne pravde PCIJ (od Lige naroda). Mnoge presude već su „zadate“ još od PCIJ, pa se nastavljaju, tako je jedna od poznatijih presuda PCIJ slučaj Chorzow, eksproprijacija njemačke tvornice u području Šlezije koje je pripalo bilo novoj Poljskoj, što je onda postalo kamen temeljac ili landmark presuda kasnijih svih međunarodnih investicijskih sporova).

Uslijedila je serija globaliziranih i bilateralnih međunarodnih arbitražnih sudova, kao što je manje poznata Jugoslavensko-američka komisija za oduzetu imovinu, pa Američko-iranska komisija za oduzete investicije od iranske revolucije, pa onda investicijskih sudova kao što su ICSID pri Međunarodoj banci Washington DC ili UNCITRAL arbitraži. I još međunarodnih trgovačkih sudova WTO. Investicijski sudovi su vrlo djelotvorni i nisu nipošto uspavani, kad zahvate možda i u sankcije nema šale, ni za konfiskacije, ni za poslovne ne/afirmacije. Osim što nešto manje pažnje u zadnje vrijeme ima WTO, bit će zbog pokidane svjetske globalizacije i trgovine. To do mjere da neke zemlje, osobito manje značajne, kao što je Hrvatska (bez uvrede), ali i ponekad i značajne, kao što je Njemačka (npr. u slučaju investicijskog spora oko zabrane gradnje nuklearne elektrane švedskog multinacionalnog Vattenfala, ili pak sudovanja Urugvaja protiv Phillip Morrisa zbog anti-reklamiranja groznim slikama na cigaretama zbog ugroze javnog zdravstva – kao inačice poznatijih američkih sudovanja i golemih punitive damages ogromnih odšteta protiv duhanske industrije) – često drhte pred ishodima njihovih pravorijeka. Kako bijaše u početku i Arbitraža granice na Piranskom moru Hrvatske sa Slovenijom, pa UNCITRAL spor INA Mol, pa ICSID Arbitraža glede Hrvatske švicarski franak CHF konverzije zbog tužbe hrvatskih stranih banaka investitora, koja je ipak uspješno riješena nagodbom, itd. ima još, nešto je i u toku. Pravda će u svakom slučaju biti spora ali dostižna zar ne…

Grananje međunarodnog kaznenog sudstva

Grananje međunarodnog kaznenog sudstva započelo je i prije osnivanja ICC, osnivanjem pilot ad hoc međunarodnih kaznenih sudova Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, kasnije podijeljenog po tematici na dva suda, za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Ruandu (u Arushi), jedno vrijeme sa istom čak tužiteljicom (Carla del Ponte). Koji je ICTY na ovim prostorima našim post-ratnim dosta poznat, pa se neće posebno komentirati, iako je i taj sud uhićivao i sudio jednom zbačenom šefu države (Slobodanu Miloševiću, koji je umro u pritvoru, pa slijedom pravnog također beživotnog(?) ili sarkastičnog rezoniranja nikad nije osuđen i oh kojeg li paradoksa, ima se smatrati nedužnim, nevinim!). Sada je na posmrtnom životu u Haagu izlazni Mehanizam tog bivšeg kaznenog suda ICTY. Porodio se naknadno i sličan jedan takav međunarodni sud opet u Haagu, za Kosovo, koji je uhićivao i sudi(o) i (bivišim) premijerima i predsjednicima kao što su Hajredinaj i Hashim Thaci, a PR je bio i „žuta kuća“ u kojoj su se navodno vadili i transferirali organi, UN-ov komesar na Kosovu Bernard Kouchner se bio na to na tv rugao i smijao, itd.

Također se koncept međunarodne kaznene pravde i sudovanja razgranao cijelom serijom međunarodnih ili kombiniraih domaćih/međunarodnih sudova. Kao što su npr. Sud za zločine komunističkog democida u Kambodži, koji sa par spektakularnije osuđenih slučajeva osuđenih staraca državnika ekstremista (osuđenje bivši predsjednik Kampučije Khieu Sampan uz njega još poneki čuvar logora polja smrti killing fields, dok najglavniji zlotvor Pol Pot je ranije umro i vjerojatno gori u paklu, doduše kao pravno sudski nedužan). Mora se pokatkad i pragmatično tako, bilo jest zlo naopako veliko, ni Ratko Mladić, ponavljamo, nije na ICTY procesuiran za zločine u Hrvatskoj nego samo za BiH, „procesna ekonomija“ je to, bijaše i Alfonse Al Capone osuđen samo za poreze, pravda je spora i dostižna zar ne…

Specijalni sud za Libanon u Haagu, kao „jednopredmetni“ domaće/međunarodni sud sudi kao jedini međunarodni sud za terorizam, štoviše jedini osudio je i u odsutnosti okrivljenika, uz godišnji budžet 100 miliona dolara – nijedan optuženik nije bio priveden – izgleda da se dotični pripadnici Hezbollaha i dalje slobodno šeću Libanonom – za spektakularni atentat jakom bombom iz kombija ubojstvo libanonskog premijera Rafiqa Haririja – baveći se uglavnom dokazima telefonskim mobitelskim transkriptima odsutnih zavjerenika i saslušavanjima radnika teleoperatera tko je što pričao kad je gruvalo. Ili Specijalni sud za Sierra Leone, Special Court for Sierra Leone, koji je osudio War Lorda Gospodara rata, predsjednika susjedne Liberije, koji je dao ostavku pa sklonio se kao diler s krvavim dijamantima u azil u vilu u Calabar, Nigeriju, Charlesa McArthur Ghankay Taylora. S kojom prtljagom je rečeni ipak, poslije, kad se predsjednik Nigerije Obasanjo predomislio, po međunarodnom uhidbenom nalogu i Crvenoj tjeralici Interpola Wanted bio uhićen prilikom pokušaja prelaska granice za Kamerun, u terencu sportivo 4×4, sa snopovima dolara i par kila heroina „žutog“ u prahu, da se nađe za potporu junaku kome bude trebalo. Ili Sud za Čad u Senegalu koji je osudio svrgnutog predsjednika Čada Hissene Habre, itd. pravda je spora ali dostižna ponekad zar ne…

ICC Haag je međunarodni sud za Afriku?

Jedan od prigovora ICC-u jest i Afro-usredotočenost, ili možda eurocentrizam(?), ili dah neokolonijalne pravde „ne-civiliziranim narodima“, pa i pristranost, da se uglavnom do sada bavio Afričkim zlotvorima, tek tu i tamo donekle nekim radnjama kao glede Gruzije i sličnih par slučajeva, u novije vrijeme pojavljuje se toga još nešto. Pravna osobina ICC jest naime da sudi komplementarno donekle supsidijarno, kad dakako ne funkcionira domaće pravosuđe, nego ICC preuzme slučaj, a ne da ga prepušta nacionalnom sudstvu (kao što je bio slučaj ICTY Bobetko, Norac i dr. Kao što je rekao zadnji predsjednik ICTY Carmel Agius, ima još na tisuće ratnih zločina po brdovitom Balkanu za optužiti i suditi…).

Zanimljivo, ICC može statutarno otvoriti slučaj po optužbi i po odluci Vijeća sigurnosti UN, dakle ne samo pozivom na svoju jurisdikciju putem ratio nepersonae države članice Rimskog statuta ICC suda, koja ga priznaje. Božica pravde naime ponekad je slijepa i nosi kulturalni ili zemljački povez na očima, prema zločinima „vlastitih“ zločinaca i ne samo prema njima. Osobito ako su (još) na vlasti ili su (još) u poziciji moći.

Pa su tako na ICC bili suđeni ili barem optuženi i potraživani Wanted ili još uvijek jesu, razni afrički zlotvori, kao zapovjednik Ugandske Božje Armije Otpora Lord’s Resistance Army LRA Joseph Kony, inače u uspješnom bijegu. Ili neki slični likovi iz ratovima (i međunarodnim adopcijama) često poharanom DR Kongu, pa Srednjoafričkoj republici itd. Odnosno inicirani su bili kazneni postupci (opet Afrika!) protiv Libijskog predsjednika Gaddafija, baš prigodno u vrijeme njegovog oružanog svrgavanja, turbulencija i oružanih intervencija koje su bile u tijeku. Znanih i kao UN-ov koncept R2P (Responsibility to Protect, Odgovornost za zaštitu), kratkotrajni novi koncept međunarodnog prava, koji nakon Libije i Obale Bjelokosti više nije primjenjivan od Sirije nadalje). Također optužbe, suđenja, ili barem sankcije pobočno optuženim Gaddafijevim istaknutim suradnicima i njegovom jednom sinu (čak se i također slavna kćer Aicha Gaddafi, inače pravnica – kasnije je branila svrgnutog Saddama Husseina inače pronađenog skrivenog u septičkoj jami u Tiqritu sa bradurinom i milijun dolara u cashu – bila našla pod međunarodnim sankcijama UN – važni pravni razlog tomu je bio da je ona oh kćerka diktatora, te članica do tada vladajuće masovne Gaddafijeve stranke, kojeg li zločinstva. U predvorju nove velebne zgrade ICC u Haagu stajali su panoi sa slikama važnih optuženika, pa je uz sliku Gaddafija stajalo „postupak obustavljen jer je umro“, a na pitanje domišljatog studenta je li on „umro“ ili je „ubijen“, PR predstavnica je odgovorila, to je svejedno, a pravda je spora i dostižna zar ne…

ICC je sudio i (svrgnutom) predsjedniku Obale Bjelokosti Laurent Gbagbo, koji je bio zbačen građanskim ratom zbog postizbornih nejasnoća, uz zdušnu pomoć francuskih padobranaca (iz koncepta znanog kao Franc afrique). Još i nekim Gbagbovim političkim suradnicima, eh sudbo bračna kleta, i Gbagbovoj moćnoj supruzi Simone. Koji je glavni optuženik lik ražalovani predsjednik Gbagbo, nakon godina suđenja u velebnim zgradama u Haagu i gomile visokih sudskih i drugih plaća i dnevnica osoblja, od PR do stražara (koji između ostalog marno paze da nitko od pripuštene publike/javnosti/kibicera/kora/poslijediplomskih marnih studenata, koji preko stakla gledaju i slušaju poveliku sudnicu/teatar ne izvede kakav eksces, dobaci nešto ili samo mahne optuženiku – što se ipak zna učinit uz sve stražare). Spektakl suđenje Gbagbo ipak je završio oslobađanjem glavnog lika optuženika Laurent Gbagbo. („Tko je smjestio Zeki Rogeru?“ pitanje je sad…), pravda je spora a ponekad i dostižna zar ne….

ICC je već jednom dakle u svojoj nedugoj uglavnom afričkoj tematskoj povijesti sudio osobama na poziciji moći, predsjednicima, diktatorima, lokalnim sumanutim vojskovođama božjih vojski i sl., doduše češće u prilici kad su bili zbačeni ili barem poljuljani. Tako sudanskom predsjedniku Omar Al Bashiru, gle protiv šefa države ispostavljen, međunarodni nalog za uhićenje tri sutkinje ICC suda, pa još jedan nalog, često prvo ide tajni nalog, „kraljevo pismo“, a onda se i objavi, zbog zločina u Darfuru, od Janjaweed paramilicije i sličnog. Pa se potom dogodila nezgodna situacija kad se dotični predsjednik Al Bashir zatekao na međunarodnom nekom skupu u Južnoj Africi, da ga je kolega predsjednik Južne Afrike diskretno upozorio, nakon nešto demonstracija i medijske pažnje, „hej bolje ti je makni se odavde iz hotela***** sprema ti se uhićenje i zatvor**“. „Bježi i ne okreći se sine“… Koji Al Bashir i nakon što je potom bio zbačen u Sudanu, do danas u podijeljenom Sudanu, nije još izručen ICC-u u Haag, starac je on u Khartoum zatvoru čeka izručenje, pravda je spora i dostižna zar ne…

Nije dovoljno PR-ovski posredovan pravni osnov postupanja ICC naloga za uhićenje ruskog predsjednika Putina. Na stranu PR, pravni prigovori ICC u tom slučaju su slijedeći: Obzirom da pravno Rusija nije članica ICC, kao ni Ukrajina uostalom, tek nešto se tu mijenja sad za Ukrajinu(?), to je preliminarno pitanje nadležnosti ratio ne personae, tko sve spada pod sud, a iz toga pitanje i Ultravires ili Quo warranto, S kojim pravom /izvan okvira/? Nije o tome kao specijalnom slučaju optuženja, uhićenja, odlučivalo ni Vijeće sigurnosti UN (kada može ICC suditi i onima koji nisu članovi ICC. U meritum selektiranih optužbi koje se trebaju dokazati za sada se ni ne može ulaziti. Da, opet pravno pragmatično treba imati u vidu da su Rusija, a i Kina, stalne članice UN Vijeća sigurnosti, sa pravom veta). Zapljusnuti medijima i PR, ne vidimo učeni pravni osnov koji je i kakav je, što je Kelsenovska „čista pravna norma“ /izvan-kontekstualna? izvan-kulturna? izvan-vrijednosna?/, a što je „pravna kultura“ ili pak „narativ“ ili „storytelling“ ili pričam ti medijsku prigodnu „pravnu“ priču? U toj priči, i politički sad sagledano, nalog za uhićenje ruskog predsjednika Putina, osim što je doveo u pitanje kredibilnost neovisnog međunarodnog suda ICC, može biti smiješan, čak infantilan, koga to može „zapaliti“ i tko to može za ozbiljno uzeti? Pričali su i neki najistaknutiji Zapadni lideri i da Saddam je s onu stranu prava, da ima nedozvoljena opasna oružja, pa krenuli u snažne akcije širokih razmjera, i bez odobrenja UN, pa na kraju ništa nije bilo od opasnih oružja, osim što je Saddam a i Irak stradao…

Charles Mansoni Sotone, OJ Simpsoni i drugi sudski spektakli kao pravni problemi

Od vremena slobodno kalifornijskog ubojice u utrobi djece Charlesa Mansona Sotone koji je mahao prošvercanom naslovnicom LA Times u sudnici „Manson guilty Nixon Declares“ „Nixon kaže da je Manson kriv“, gdje je predsjednik izvršne vlasti Nixon neoprezno medijski osudio zločinca Mansona prije nadležne izolirane sudske porote, u sustavu neovisnog sudstva vladavine prava. Pitali su tada „hoće li predsjednik Nixon pomilovati Mansona ne aktom pomilovanja nego aktom gluposti?“ Pa preko suđenja američkoj sportskoj zvijezdi OJ Simpsonu, koje je pratila cijela nacija SAD, kad je bio uz golemi tv uzdah olakšanja oslobođen pred porotom Downtown Los Angeles suda, zbog optužbi OJ Simpsona osobe crne boje kože za ubojstvo na licu mjesta svoje bjelkinje žene Nicole Brown osobe bijele boje kože kao i navodnog ljubavnika njenog Rona Goldmana. Proslavili se advokati Cochran, Kardashian, Shapiro i drugi, a čudom se čudili državni tužitelji, koji strateškom traljavošću nisu optužili stvar pred drukčiju porotu u Santa Monicu, bjelački bogataški kvart, gdje su se uostalom smrti, pravno gledano ne i ubojstva dakle, i dogodile, možda bi tada bila i pravno ubojstva, tko zna, „Ča je more da bi bilo polje„ OJ Simpson, koji je ipak bio završio u zatvoru zbog ponovnog kriminala, je sad osramoćena ocvala sažvakana zvijezda umro, pravda je spora i ponekad je i (ne)dostižna zar ne…

Neka sude suci svjetlosti, Tin Ujevićevi „visoki jablani“, ne i suci tame

Pamtimo i nesretne dane, adopcije djece je provodio i režim diktatorske hunte generala Rafaela Videle u Argentini, olovnih 70-tih. Nakon što bi bacili izmučena ljevičarske disisdente iz helikoptera u ocean da se udave, usvojili bi im poneko dijete, novi život je tu. Pa tu je onda morao naknadno osuditi nacionalni argentinski sud, kad su huntisti, nakon Falklandskog fijaska svrgnuti. Paetički-istraživački (Russelovski?) sud, Argentinska Komisija književnika Ernesto Sabato za istraživanje zločina hunte, koja je sačinila bremeniti izvještaj „Nuncamas“ „Nikad više“. Tako i međunarodne adopcije djece, kako je inače znano i u novije vrijeme, znaju bit pokrivene humanitarnim razlozima i potrebama jadne djece doista, danas i iz DR Konga, itd. A što je tu „prava“ istina, „resiudicata pro veritate habetur“ „presuđena stvar smatra se da je istina“, i na sudovima koji sude, pravda je spora i ponekad dostižna zar ne…

Nadalje, gnjusnim posljedicama političkih progona Augusto Pinocheta bio se suprostavio i jedan hrabri španjolski sudac Baltasar Maria Garcon, izdavši uhidbeni nalog za ostarjelog već depozicioniranog i amnestiranog umirovljenog bivšeg predsjednika diktatora Čilea generala, koji se iz domovine boležljivi starac došao liječiti u prijateljsku Englesku (prijateljstva još od Falklandskog rata), pa ga je Engleska pustila kući. Uhidbenim nalozima anglosaksonske pravne škole habea scorpus itd. pa tako i uhidbenom nalogu kojeg jedno vrijeme nije bilo za bivšeg hrvatskog premijera, dok se u tijeku nekih kaznenih postupaka a prije kaznene osude, temeljem zapadnjačke individualističke presumpcije nedužnosti, bio zabavljao 2018. u Kaliningradu na Svjetskom nogometnom prvenstvu. A i UNCITRAL arbitraža INA Mol je izgubljena i zbog njegove presumpcije nedužnosti. Engleski sud pak nije pustio informacijskog hackera provokatora, možda svjetskog špijuna, navodno bio je i silovatelj, Julien Assangea itd. Presumpcija nedužnosti, a ne galama u javnosti ili polu javnosti društvenih mreža dakle, ne sudi nam Twitter X, još niti Umjetna inteligencija AI, niti Sudac Judge Dredd /glumi ga Stallone/, pravda je spora i ponekad dostižna zar ne…

Sluškinjski neovisni sudovi, Resiudicata pro veritate habetur i Suveren je onaj koji odlučuje o izvanrednom stanju Carla Schmitta?

Može se postaviti pitanje jesu li ponekad (međunarodni) sudovi i međunarodno pravo ancilarni, sluškinjski, učeni i zato da budu bolje dekorativni(?), prema odnosima (političke i druge) moći? Je li pao povez na očima Božice pravde? Ako ga je uopće ikad i bilo? Svaki sud je u nekoj kulturi i ne odlučuju samo Kelsenovske štreberske pozitivno pravne norme, nego i principi, ili barem temeljne vrednote, a principi su kultura, ne postoji izvan-kontekstualni sud koji bi sudio nešto na Marsu sam sebi. Odlaze tako danas institucionalno ili vaninstitucionalno, kulturno i manje kulturno i Meštrovićevi Indijanci spomenik iz Chicago parka u podrum, a lete i spomenici robovlasnicima dičnim dobrotvorima humanitarcima kao Colston u Bristolu u luku rijeku. Slavni Jefferson s perikom, otac nacije i Deklaracije imao robovsku dječicu od domaćice i crnu koju je skrivao, sklonjen je diskretno u stranu, u muzejske podrume. Uskoro će valjda bit zamijenjen i sa 2 dolara novčanice, kao i Tito nekad sa 5000 jugo dinara, kad je bio spao na vrijednost kuglice sladoleda. A John Lockeovski građani trgovci ugledni pojedinci s perikama stvarali društveni ugovor o državi iz razloga prestrašenosti, pa da država ne pretjera i deklaracije ljudskih prava i sloboda, tu su i presumpcije nedužnosti, uz to što su istovremeno neki lovili crnce po Afričkim džunglama, također ljude, honorarno po Africi, pravda je spora i ponekad dostižna zar ne…

„Sve što je čvrsto i stalno pretvara se u dim“ ali pravda je spora i ponekad dostižna zar ne

Gornja pitanja otvaraju dvojbe oko uloge međunarodnog sudovanja, međunarodnog prava, uloge sudova općenito u našim suvremenim (ili onim ne-suvremenim) društvima. Čini se da je „digitalna“ i „medijska“ ili „komunikacijska“ pravda i „istina“ uzela maha, ispred „resiudicata pro veritate habetur“ „istinom se smatra ono što je presuđeno“, hajde recite to onoj ženi u Kurosawinom filmu Rashomon. A ostarjela Božica sudske pravde sa povezom na očima, možda i sa nekom zastavom na očima, se uzmakla u stranu, sjela da se odmori od držanja tezulji…

Što će biti pravno danas sa prljavo započetim i prljavo nastavljenim „oružanim sukobom“ u Gazi? Jesu li misli koji se tiču sukoba nekih suverenih nuklearnih država iznad međunarodnoga prava i one žele neka se to zna. Nikad više plinskih peći biti neće zapamtite, niti bacanja ili hodanja kroz more. Niti ćete nas druge razbacat u puste tundre i tajge. Što li bi samo rekao Uncle Sam Ujak Sam, kad bi se i njega o takvom nečem pitalo, ili „testiralo“: Hans Morgenthau savjetnik više puta u US State Department također je bio nastavio Carl Schmittov koncept „Suveren je onaj koji odlučuje o izvanrednom stanju“, povijest političkih doktrina se ponavlja, gdje je pravo…

Hajde zato sa nalogom za uhićenje, daj potpiši, odmah sada danas, još smo živi disruptivni, plaše nas se ili nas se ne plaše, ili sa privremenom mjerom u parnicama, ili sa pritvorom. Onda nek ide postupak, pa tko dočeka što će bit će bit, tko čeka dočekat će nešto. Poneki i neće ni doć na suđenje, kao Carlos Ghosn, direktor Nissan Renaulta koji je pobjegao iz sudskog kućnog pritvora od financijskih otpužbi u ukočenom Japanu, u pradomovinu svoju raspušteni Libanon. Slobodan je može sad i popit kavu i sa Wanted bombašima ubojicama premijera tamo Rafiq Haririja. A ima nekih slučajeva antiheroja naših i u susjednoj BiH, pa hajde uhićujte, stavite i malo soli na rep, LOL. Dok se naprotiv najvažniji predsjednički kandidat na svijetu Donald Trump uredno odaziva na pozive za neovisna suđenja zbog davnih diranja glumica. Pravda je spora i ponekad dostižna zar ne, tko se boji vuka još, suveren je onaj koji odlučuje o izvanrednom stanju, krenite pravni eksperti bar sa edukacijama izdaleka i sa prigodnim dnevnicama po tarifama propisanim pravilnicima, važno je biti na prav(n)oj strani povijesti sve do kraja povijesti…