RAT U UKRAJINI: PROCVAT KULTURE LAŽI

Tekst: Dr. sc. Nenad Raos

Foto: F. Ward

Kada čitam samo ono što naši mediji pišu o Ukrajini rekao bih da pišu golu i čistu istinu. No kad malo prošećem medijskim e-prostorom dolazim do nekih čudnih zaljučaka koje meni, znanstveniku odgojenom u poštivanju činjenica, nikako ne ide u glavu. Istina je da elektron može biti i val i čestica, no znanstvenici ipak pošteno priznaju da ne razumiju kako to može biti. No u politici svi sve razumiju, svi sve znaju, a opet ne razumiju, prave se da razumiju ili se pak prave da ne razumiju. Na nekakav čudan način crno može biti bijelo, čestit čovjek može biti lopov, a lopov čestit čovjek, čak i više nego što elektron može biti val, a val čestica.

BRUTALNI RUSI I NJEŽNI NATO

Kada Putin lijepo kaže da će napad na Kerčki most smatrati napadom na Rusiju, a ako se to dogodi da će uslijediti napad na ukrajinsku infrastrukturu i centre odlučivanja, onda se svi čude kad tako i postupi. Zbog toga ga nitko ne smatra čestitim čovjekom, jer što obeća to i napravi, nego baš obratno: njegovu reakciju Joe Biden naziva „brutalnom“. Oprostite što proturječim američkom predsjedniku, ali moram primijetiti da je svaki rat brutalan, a što dulje traje postaje sve brutalnijim – osim, naravno, ako nije riječ o ratnim djelovanjima njegove zemlje i zamalja NATO pakta, koja su, naravno, vrlo nježna. Dresden, Tokio, Hiroshima i Nagasaki su, istina, spaljeni do temelja, ali za to nisu krivi oni koji su bombe bacali nego oni koji su ih na glave primali. Zanimljivo. Tko im je kriv što nisu na vrijeme kapitulirali.

Ima toga još. Veli čelnik saveza NATO da rat može istog časa prestati ako se ruska vojska povuče iz Ukrajine. Vrlo oštroumna konstatacija. I rat u Vijetnamu i Afganistanu mogao je isto tako svakog časa prestati da su Amerikanci odustali od svojih ratnih ciljeva. Rata, istina, ne bi bilo da Rusi nisu ušli u Ukrajinu, ali ga isto tako ne bi bilo da su Ukrajinci pristali na ruske uvjete, definirane Minskim sporazumom, koji je Ukrajina odbila da sprovede. Pacta sunt servanda (Ugovori se moraju poštovati), temeljno je pravno načelo. Tko je ovdje dosljedan i pošten? Rusi.

ULJUDNE DIPLOMATSKE NOTE

Kad ovo moje umovanje sagleda svatko objektivan i nepristran mora vidjeti kamo vodi zaključak. Vodi do američke i britanske dvoličnosti, do njihove prijetvorne i podmukle politike. I neka vas ne zavara mekoća pristupa, uljudne diplomatske note i igranje sa slobodom medija. Njihovo slobodarstvo proizlazi iz ekonomske moći, pa im nije potrebno ići avionima, tenkovima i dronovima tamo gdje mogu ići ekonomskim sankcijama i političkim pritiscima. Uostalom, zašto bi Amerikanci ginuli za američke interese? Imaju za to Ukrajince, koji će ionako sve to oružje platiti (nisu ga, kako neupućeni misle, dobili na poklon nego na zajam) dok SAD masno zarađuje na njegovoj prodaji i još više na trgovanju naftom i prirodnim plinom. Priča o brizi za ukrajinsku državu i narod priče su za malu djecu. Da im je to na pameti, ne bi dozvolili da toliko pate i da ih toliko gine. Našli bi neko diplomatsko rješenje. No ono nije na vidiku.

BOMBARDIRANJE IZ OČAJA

Nije na vidiku zato što se laže. Evo, čitam iz britanskih izvora da Putin bombardira ukrajinske gradove „iz očaja“. Je li RAF bombardirao Njemačku „iz očaja“? Je li SAD bacio atomsku bombe na Hiroshsimu i Nagasaki „iz očaja“? I da i ne. Opet imamo dvije istine.

Sve je kako se uzme. RAF nikad ne bi bombardirao Njemačku da Britanija nije bila „očajna“ što bez toga ne može dobiti rat. Nemogućnost invazije Japana dovelo je pak SAD do odluke o bacaju atomske bombe. Nemogućnost postizanja cilja rezultira očajem: u ratu to znači samo upotrebu jačih sredstava, eskalaciju neprijateljstva, porast brutalnosti.

I što sad? Hoćemo li i dalje ići sve dotle dok se Rusija sasvim ne isrcpi, a Ukrajina ne pretvori u pustoš? To bi bio najbolji ishod rata za Ameriku, zna se. Od Rusije im više ne bi dolazila prijetnja, a Ukrajina bi postala o njima posve ovisna država u kojoj bi mogli raditi što hoće. Pa će Ukrajinci umjesto Rusa dobiti za vrat Amerikance. Bit će im valjda bolje.

GEOBELSOV PROPAGANDNI OBRAZAC

Zato je posve jasno zašto nitko ne želi mir, nitko ne želi diplomatsko rješenje iako je ono nadohvat ruke. No da se to ne bi vidjelo, da ljudi ne bi shvatili kako je ludo ratovati, šire se laži, radi se propaganda koja je, kao što reče Goebels, „što gluplja to bolja“. Stoga da bi se ona razotkrila ne treba biti naročito pametan, treba samo malo mućnuti glavom.

„Rusi udaraju neselektivno na civilne ciljeve“, često se čuje, a i često se (čvrsto) u to vjeruje. „Molit ću lijepo“, upitah neku gospođu koja vjeruje svemu što u novinama piše, „tko bi potrošio milijun dolara (za raketu) da sruši vašu kuću?“ I to još za raketu one vrste za koju tvrde da Rusima nedostaju. Ili što reći na ono („u novinama piše“) da ruski vojnici piju vijagru kako bi silovali Ukrajinke? Eto, na što su spali: već su toliko oslabili da ni… ne mogu!

Ali sve to nije važno. Važno je da ljudi u to vjeruju. Pravo kaže Goebels: „Što gluplja – to bolja“.