RAT U UKRAJINI – MOĆ POVRŠNOG MIŠLJENJA
Tekst: dr. sc. Nenad Raos
Foto: RTL
Sjećam se početka 1990. godine. Rat je već mirisao u zraku. Uzbuđenja na sve strane, hoće li jugoslavenska (srpska) vojska intervenirati ili neće, ako će doći dokle će doći, hoćemo li se moći obraniti ili nećemo. U večernje sate na Trgu bana Jelačića spontano se okupili, u krug, prolaznici da bi razmjenjivali mišljenja, podijelili zebnje i strahove. U toj napetoj atmosferi, punoj neizvjesnosti, eto ti nekog čovjeka, koji stade baš ispod spomenika banu Jelačiću te poče vikati: „Živjela Jugoslavija!“ Prizor je bio toliko nerealan da nitko nije reagirao. Čovjek je lud ili se sprda.
NAKLAPANJA PREDSJEDNIČKOG KANDIDATA
Na taj me je prizor podsjetila emisija (YouTube) koju sam upravo pogledao. Američki novinar pita na ulici Ruse (oba spola i svih doba) što misle hoće li Donald Trump moći zaustaviti rat u Ukrajini bude li izabran za predsjednika. Što da kažem, nisam se nimalo iznenadio onime što su prolaznici govorili. Jedni su rekli da neće jer ne ovisi sve o Americi, a još manje o njezinom predsjedniku, drugi pak da su to samo naklapanja predsjedničkog kandidata radi privlačenja glasača. Oni koji su kazali da hoće, vidjeli su izlaz u tome da Sjedinjene Države prestanu pomagati Ukrajinu kako bi je prisilile na pregovore. Može li se Rusija povući iz Ukrajine, na granice iz 1991.? Ne može, jer su dijelovi Ukrajine već ustavno inkorporirani u Rusku Federaciju. To bi se jedino moglo dogoditi da se radikalno promijeni vlast u Rusiji (kako drugačije nego državnim udarom), no takav razvoj događaja nitko nije spomenuo, a kamoli da bi priželjkivao.
To što je za mene bilo očekivano, nije bilo očekivano za forumaše koji su se našli pozvanima da komentiraju izjave ruskih građana. Kažu da su Rusima isprali mozak jer oni ne vide da je Rusija agresor i da se rat može prekinuti samo povlačenjem ruske vojske s teritorija Ukrajine. Uz to je išla znamenta, tisuću puta ponovljena rečenica: „Rusija je agresor – i točka“. Očito je da je Rusija agresor jer je Rusija napala Ukrajinu, a ne Ukrajina Rusiju. No očito je da je Zemlja ravna ploča i da Sunce kruži oko Zemlje. Očito je i da se vatra gasi vodom. Očito je očito, ali samo dok se dublje ne zagrebe. Dokazi da je Zemlja nije ravna nego okrugla i da Sunce ne kruži oko Zemlje nego da Zemlja kruži oko Sunca poznati su čitatelju, no ne znam koliko mu je poznato da se magnezij ne smije gasiti ni vodom, ni ugljikovim dioksidom, čak niti pijeskom – jer sva ta vatrogasna sredstva samo raspiruju požar.
POVIJESNA PERSPEKTIVA
Isto je i u politici. Kao što je 1990. bilo nerealno očekivati da netko u Zagrebu zagovara Jugoslaviju, isto je tako bilo nerealno očekivati da netko u Beogradu zagovara njezin raspad. Zar Hrvati nisu bili rušitelji Jugoslavije i zatiratelji srpstva? Zar Kraljevina Jugoslavija nije propala zbog hrvatske izdaje? Zar ustaše nisu napravile nebrojne zločine nad Srbima i zar Srbi nemaju pravo da se brane od nove hrvatske, ustaške vlasti? Tako je to u ratu: dok se ratuje teško je biti objektivan, teško je ne prikloniti se jednoj (naravno svojoj) strani u sukobu. Ali ako se ne ratuje, ako se više-manje stoji po strani, onda se može odgrnuti sloj propagande (bez obzira s koje strane dolazila) i vidjeti što se iza nje krije.
Objektivno govoreći, mi smo Hrvati od Jugoslavije imali isto toliko koristi koliko i štete. Da se 1918. nismo ujedinili sa Slovenijom i Srbijom, Italija bi uzela mnogo veći dio Dalmacije nego što ga je uzela (zbog toga je i ušla u rat), a ni Srbija se, kao pobjedinička sila, ne bi zadovoljila postojećim granicama. Održavanje hrvatske države, u bilo kojem vidu, nakon Drugog svjetskog rata nije bilo moguće zbog jednostavnog razloga što pobjedničke sile nisu priznavale bilo kakve državne tvorevine stvorene pod njemačkom okupacijom. Sve što smo mi Hrvati dobili u nasljeđe od NDH je biljeg ratnih zločinaca i „genocidnog naroda“. Tako to izgleda kada se politički događaji sagledaju iz malo šire, povijesne perspektive, kada se zagrebe malo ispod površine. No umjesto trezvene političko-povijesne analize sveudilj se ponavljaju političke fraze i propagandne poruke svake vrste.
PRESLAGIVANJE KARATA
Kao i svaki drugi rat, svaki drugi politički događaj, i rat u Ukrajini ima svoje korijene, svoje uzroke i posljedice. Govoriti da je Drugi svjetski rat izbio zbog Hitlerove mržnje prema Židovima, isto je toliko naivno kao i tvrditi da je uzrok rata u Ukrajini Putinova opsesija tom državom. Riječ je prije svega o preslagivanju karata, o preraspodjeli geopolitičke moći, kako u ekonomskom tako i u vojnom smislu. S jedne strane imamo Sjevernu Ameriku i Europu, a s druge Aziju. Sjedinjenim Državama ne ide u prilog jačanje Rusije i Kine, a Kina i Rusija ne žele da se odreknu dijela svoga suvereniteta u korist Sjedinjenih Država. To je povijesni proces kojeg je nemoguće zaustaviti: pitanje je samo koliko će ljudskih života odnijeti. Eto, to je istina koja se nastoji sakriti iza zvučnih fraza o „ničim izazvanoj (!) agresiji Rusije na Ukrajinu“, i „borbi za demokraciju“.
I na kraju, zašto se potiče takav, površan način mišljenja? Demokratska se vlast temelji na rezultatima izbora, na mišljenju glasača. U takvim, „demokratskim“ političkim prilikama, kada je politička represija (barem na papiru) isključena, vlast se može održati jedino političkom propagandom, drugim riječima demagogijom, manipulacijom javnog mišljenja. Stoga je vlast u demokraciji to jača što je a narod gluplji ili – ljepše rečeno – površniji u mišljenju.
Što to znači? Ljude treba uvjeriti da imaju svoje mišljenje prije nego što su uopće počeli misliti.
