RASKOL U POSTJUGOSLAVENSKOM TABORU

Tekst: Mirjana Kasapović

Foto: Davor Puklavec/Pixsell

U knjizi Zbogom postjugoslavenstvu! (Školska knjiga, Zagreb, 2024.) ustvrdila sam da su zbog povijesnih i suvremenih – kako strukturnih tako i procesnih – političkih, kulturnih i socijalnih razloga ideologija postjugoslavenstva i postjugoslavenske studije kao njezin izraz suočeni s neminovnim zalaskom, „unatoč ‘obijesnom parničenju’ njihovih autora s neistomišljenicima i protivnicima u znanosti, politici, medijima i društvu“ (202). „Obijesno parničenje“ buknulo je poslije publiciranja moga istoimenoga članka u Analima Hrvatskog politološkog društva (2023.), a nastavilo se nakon što se pojavila knjiga koja je nastala na njegovoj podlozi. Koliko znam, a nemam potpun uvid u medijske odjeke, najviše su me politički napadali viktorijanci – bivši feralovci te sadašnji urednici, novinari i suradnici Novosti, formalno političkoga tjednika srpske manjine u Hrvatskoj, a stvarno utvrde zagovornika postjugoslavenstva u Hrvatskoj. Napadima se pridružio i poglavica viktorijanaca, Viktor Ivančić, vlastitim medijskim prilogom koji intelektualno nije vrijedan spomena. Viktoru i viktorijancima korisnije bi bilo da se više usredotoče na novije napade sa srpske strane koji podrivaju financijske, političke i ideološke temelje njihova kolektivnoga i pojedinačnoga opstanka.

VJEČNA SRPKINJA

Instruktivan tekst za razumijevanje raskola u postjugoslavenskom taboru u Hrvatskoj na Srbe i postjugoslavene napisala je Vesna Knežević, srpska novinarka, publicistkinja i spisateljica, koja je neko vrijeme bila dopisnica beogradskih medija iz Zagreba i suradnica Ferala.[1] Od dolaska u Zagreb 1985. „mučila“ se, kako piše, s razumijevanjem srpsko-hrvatskih odnosa, pri čemu su joj Hrvati vrlo brzo postali jasnima, ali su joj Srbi zadugo bili „rebus“. Riješila ga je spoznavši da postoje tri kategorije Srba: „vječni Srbi“, nepromjenjiv tip još od doba Nemanjića, čuvari mita o nebeskoj Srbiji, koji opstoje u nesporazumu s vremenom i svijetom u kojima žive, te „suvremeni Srbi“ i „Srbi s viškom identiteta“ koji su sposobni, svaki na svoj način, objektivizirati  srpstvo u danome povijesno-političkom kontekstu. „Vječni Srbi“ govore i djeluju sukladno „načelu naroda“ i imaju problema s državom pa je zbog njih srpski narod često radio protiv srpske države. Ostali govore i djeluju sukladno smislenu i korisnu „načelu države“. Dok je Slobodan Milošević djelovao prema načelu naroda, Aleksandar Vučić, nakon poduljega naukovanja, djeluje sukladno načelu države pa će to srpska povijest znati vrednovati pravednije no što to čine njegovi suvremenici.[2]

Po dolasku u Zagreb Knežević je spoznala da su Hrvati „objavili rat“ Srbima, ali to Srbi nisu shvatili ni pravodobno ni ozbiljno: „Na primer, šta znači to kad neki hrvatski političar 1989/90/91, svejedno da li je iz HDZ-a ili hrvatske komunističke partije kaže, a masovno su govorili: ‘Borit ćemo se do posljednjeg daha prije no dopustimo promjenu Ustava iz 1974’. Ili: ‘Prije ćemo umrijeti nego prihvatiti zahtjev jedan čovjek jedan glas’. Večni Srbi su takve izjave, kad bi ih čuli, shvatali kao blef – a to je bila objava rata!“

Kritičarka „vječnih Srba“ i sama nastupa kao „vječna Srpkinja“ pišući izvan povijesno-političkoga konteksta ili, točnije, iz iskrivljene i skraćene perspektive u kojoj povijest počinje na kraju ili makar na sredini političkoga procesa. Kao što je iz perspektive „vječnih Srba“ srpsko-hrvatski rat počeo s „Olujom“ 1995., a ne s oružanom pobunom srpske manjine protiv legitimne hrvatske vlasti uspostavljene slobodnim izborima 1990., koju je Beograd planirao, poticao, organizirao i financirao, tako se reaktivna tumači kao ishodišna „objava rata“. Izraženo diskursom Kneževićeve, hrvatska „objava rata“ bila je odgovor na prethodnu srpsku „objavu rata“ riječima i djelima kojima je srpska vlast, „institucionalno i vaninstitucionalno“, suspendirala Ustav iz 1974. i na njemu zasnovan državno-politički poredak. To se, među ostalim, zbivalo pod krilaticom borbe za  načelo „jedan čovjek, jedan glas“ koje bi osiguralo političku dominaciju relativne demografske većine Srba u jugoslavenskim državnim institucijama. Danas su Srbi nepomirljivi protivnici toga načela u Bosni i Hercegovini zato što bi ih njegova primjena dovela u status stalne strukturne političke manjine te omogućila apsolutnoj demografskoj većini Bošnjaka da postane i politička većina koja bi nastojala ukloniti ono što joj najviše smeta – Republiku Srpsku. Svaki pokušaj ukidanja ili podrivanja dejtonskoga statusa Republike Srpske Banja Luka i Beograd doživljavaju kao „objavu rata“ iz Sarajeva. A novinari, publicisti i intelektualci iz Republike Srpske i Srbije sve su prisutniji u institucijama i organizacijama srpske manjine u Hrvatskoj te sudjeluju u oblikovanju nove, jedinstvene srpske političke perspektive koja se može snažnije afirmirati ako se, među ostalim, razbije konkurentski postjugoslavenski politički tabor i Srbi iz njega prijeđu na drugu stranu. Srđan Radanović, novinar Radio-televizije Republike Srpske, u članku „Srpski establišment u Hrvatskoj: Novosti i samostalci“, objavljenu 3. kolovoza 2023., piše:

„Jasno je da je neophodno da postoji jedna zajednička, jedna srpska perspektiva i ideja budućnosti koja je izostajala sve ovo vrijeme bogatog roler-kostera, ali je neophodno da se prevashodno vrednuje istorijski kontekst tog ostanka, a samim tim i uslovi opstanka“.[3]

PORFIRIJANCI

Srpski establishment u Hrvatskoj sastoji se od dviju strana. Jednu čine Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) i njezin „doživotni predsjednik“ Milorad Pupovac koji koriste svoju nacionalnost „u svrhe pukog profitiranja“. Druga strana samo je naizgled srpska, mnogo je skrivenija i smještena je u „državnom ideološkom aparatu“, a čine je Novosti. Te novine, piše Radanović, koje „finansira Zagreb“, „’pišaju’ po srpskim obilježjima, zastavi, himni, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, tradiciji, pa i žrtvama“. „Srpski establišment“ u Hrvatskoj očito je nužno preustrojiti i reorganizirati sukladno Vučićevu i Porfirijevu – prvi je svjetovni, a drugi vjerski vođa Srba – konceptu jedne perspektive „srpskog sveta“ koji duhovno, kulturno, a i politički nadilazi državne granice. Usput, zabavna je  teza o Novostima kao dijelu ideološkoga aparata hrvatske države. Manje je zabavno to što Radanović tom sintagmom podsjeća na Louisa Althussera (Ideologija & ideološki aparati države, Arkzin, Zagreb, 2018.), francuskoga marksista koji je golim rukama zadavio vlastitu ženu i to proglasio „činom ljubavi“. Nije kažnjen za umorstvo jer ga je navodno počinio u stanju psihičke neubrojivosti i potpunoga rastrojstva. Nije mi se činio osobito pribranim ni kada je pisao Elemente samokritike (BIGZ, Beograd, 1975.) koja je među pripadnicima moje studentske generacije izazivala mučninu dok smo taj primjerak intelektualnoga mazohizma čitali kao studijsku literaturu.

Nema razloga za brigu ideologa „srpskoga sveta“ jer porfirijance već imamo, kako je to u intervjuu Novostima pokazala Rada Borić, zastupnica ljevičarske platforme Možemo! u Hrvatskom saboru i Gradskoj skupštini Zagreba iz koje, među ostalim, arbitrira u postupcima imenovanja i preimenovanja ulica i trgova u Zagrebu. Borić je bila jedna od polaznica dvogodišnjih „redovitih sastanaka intelektualaca različita profila“ u prostorijama Pravoslavne gimnazije u Zagrebu s tadašnjim „mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim i cijele Italije“ i sadašnjim patrijarhom Srpske pravoslavne crkve Porfirijem, gdje se raspravljalo o „društvenim, etičkim i političkim temama“, uključujući „probleme suvremene Hrvatske“.[4] U intervjuu Nenadu Jovanoviću – predratnom inženjeru iz Končareva instituta u Zagrebu koji se, kako je  „duhovito“ objasnio, u tome tjedniku skrasio nakon „višegodišnjega odmora“ u Nišu od 1991. do 1998.[5] – u Novostima 26. veljače 2021. Borić je kazala: „’Porfirijanci’, kako smo se nazivali, a koje je magnetom svoje osobnosti privlačio, bile su osobe često različitih, a opet dubinski sličnih razumijevanja o tome kako bi naša zajednica trebala izgledati: tolerantnija, uključivija, empatičnija, solidarnija. Odlaskom mitropolita Porfirija… Hrvatska je na gubitku. Iskreno vjerujem da će patrijarh biti dobitak ne samo za Srbiju nego i za prostore kontaminirane posljedicama ratova i sukoba, u zagovoru i stvaranju okruženja za istinski dijalog“. U kontaminiranju „ovih prostora“ devedesetih godina vrlo je aktivno sudjelovala upravo Srpska pravoslavna crkva, član koje je bio i jeromonah Prvoslav Perić (Porfirije). K tome, Porfirije se i prije dolaska u Zagreb i nakon odlaska iz njega istaknuo kao protivnik pobačaja, homoseksualnosti, istospolnih zajednica, parada ponosa te kao promicatelj mizoginosti, zaštitnik seksualnih zlostavljača u Crkvi itd. – svega onoga zboga čega se Borić i većina porfirijanaca žustre bitke bije s „katoličkim talibanima“. Poslije odlaska iz Zagreba, patrijarh Porfirije doista se potvrdio kao „dobitak“ za mnoge, osobito za Crnogorce i Bošnjake, svojom aktivnom potporom srpskome vjerskom i političkom prevratu u Crnoj Gori i protivljenju usvajanja deklaracije UN-a o „izmišljenom“ genocidu u Srebrenici. Kao jedan od stupova Svesrpskoga sabora, mogao bi nastaviti „dekontaminirati“ i Hrvatsku. Jesu li zagrebački porfirijanci bili samo politički naivni i neuki, je li ih privukao neobjašnjiv Porfirijev „magnet osobnosti“ ili je posrijedi nešto drugo?[6]

HOMOGENI VIKTORIJANCI

Što srpskim kritičarima smeta u Novostima i Feralu, sadašnjoj i nekadašnjoj utvrdi agresivnoga postjugoslavenstva u Hrvatskoj? U bespoštednoj ideološkoj dekonstrukciji oba tjednika i napose profila njihova stupa, novinara i publicista Viktora Ivančića, Knežević nije ostavila mnogo nedoumica:

„’Feral Tribune’ je bio list za političku satiru koji je izlazio 1984-2008, redakcijski vezan za Split i Zagreb, temama i invektivama za čitav prostor bivše Jugoslavije. U zlatno ‘Feralovo’ doba, koje završava deceniju pre službenog kraja, za njega su pisali mnogi, ali kreirao ga je i oblikovao jedan čovek, Viktor Ivančić, zajedno sa najbližim, konstantno fluktuirajućim krugom prijatelja, novinara i istomišljenika, što je u datom slučaju jedno te isto. Uz ‘Feral’ je Viktor stvorio formulu nabildovane medijske isključivosti, a za njenu primenu Viktorijance kao sledbenike, vernike ili stilske klonove. Viktorijanci različitih generacija danas cirkulišu medijskim prostorima bivše Jugoslavije uz tobogan Zagreb-Sarajevo-Podgorica-Beograd, i ogrezli u fekalni rečnik, gonjeni jakobinskim duhom, paze da niko ne napusti borbene koordinate iz devedesetih. Fenomen permanentne revolucije nije naravno ni nov, niti tipično viktorijanski, samo su mu reakcije na predsedničke izbore u Crnoj Gori podarili (!) notu urgentnosti!“

Nakon propasti Ferala, viktorijanci su se preselili u Novosti koje se deklariraju kao samostalan srpski list, premda se financiraju iz proračuna Republike Hrvatske, što Knežević označuje kao contradictio in adjecto. No hrvatska država, pretpostavlja Knežević, nikad neće „krenuti na Novosti“ zbog dvaju razloga:  prvo, „stvarno bi to bilo degutantno“; drugo, „Viktor i nekoliko redakcijskih Viktorijanaca tako lepo podižu netrpeljivost Hrvata prema srpskim sunarodnicima, a to treba prihvatiti kao poklon“. Razlozi nisu uvjerljivi. Ponajprije, što znači degutantno u interpretacijskom obrascu Novosti koji nudi Knežević? Zašto bi bilo degutantno da hrvatska država prestane financirati novine srpske manjine koje zapravo nisu novine srpske manjine i koje ne rade u njezinu korist nego na štetu, kako tvrdi Knežević? Drugo, točno je da Novosti svojim tekstovima proizvode nove i reproduciraju stare oblike netrpeljivosti Hrvata prema Srbima, ali je upitno u korist koga to rade.

Premda sebe doživljavaju kao nesmiljene borce protiv hrvatskoga nacionalizma, Novosti su de facto njegov medijski proizvođač zbog sustavnoga izrugivanja i ismijavanja hrvatske države, nacije, povijesti, Domovinskog rata, himne, zastave, grba, tradicije, Katoličke crkve, obitelji… – vrijednosti i institucija do kojih je velikoj većini Hrvata stalo. To izrugivanje i ismijavanje, koje je daleko od dobre političke satire, Hrvati pripisuju Srbima jer su Novosti formalno srpski list u kojemu kolaboriraju „orjunaši“ hrvatskoga podrijetla. No nikakva politička radikalizacija ne može biti cilj demokratske hrvatske države i društva. Poklon o kojemu piše Knežević toksičan je zato što ni hrvatskoj državi ni hrvatskom društvu ne treba održavanje, a kamoli produbljivanje netrpeljivosti Hrvata prema Srbima, kao ni Srba prema Hrvatima.

Knežević konstatira da su viktorijanci, kao „organizaciono labava, ali ideološki homogena grupa“, sa sobom iz Ferala donijeli u Novosti radikalnu nihilističku ideologiju koja se bori protiv nacionalnih država, nacionalnih identiteta, nacionalnih simbola, nacionalnih tradicija. Nemaju alternativu državi i naciji, crkvi i religiji, nego su „vesnici bure i jakobinci, oni ruše i razvaljuju, prozivaju i demontiraju“, njihovi su standardi skovani prema mentalnim sklopovima Robespierrea, Savonarole i Bakunjina. Pomalo su trockisti, pristaše „permanentne revolucije“ – koja je zapravo bila permanentni građanski rat u kojemu je komunistička država koristila masovni teror protiv zbiljskih i izmišljenih političkih neprijatelja (Lav Trocki, Permanentna revolucija, Otokar Keršovani, Rijeka, 1972.) –  te nekakvi mješanci anarhista i jakobinaca. Što god bili, bivši Feralovi revolucionari postali su „reakcionarni i kontraproduktivni za bilo kakav vid tolerancije i minimalnog konsenzusa kako unutar post-jugoslovenskih društava tako i između njih“. Destruktivno djeluju na hrvatsko-srpske odnose jer stalno potkopavaju održivost konsenzusa o mirnom suživotu Hrvata i Srba, Hrvatske i Srbije, budući da on esencijalno ugrožava perspektive potencijalne četvrte Jugoslavije koju oni žele. Viktorijanci su “politički aktivisti kamuflirani kao novinari“, piše Knežević, koji „protrčavajući Četvrtom Jugoslavijom… trube i otvaraju pečate kao anđeli u Otkrivenju Jovanovu: Sve je loše, sve je otpad, sve je kloaka“. Kako se list srpske manjine pretvorio u „duhovni centar četvrte Jugoslavije za proizvodnju stalne polarizacije i netrpeljivosti“? Pa posve je sigurno da legitimnost za to viktorijanci nisu dobili na izborima i da nikad neće pokušati steći političku potporu za svoje ideje i djelovanje na izborima. Oni sebe ne smatraju ni političkim aktivistima, a kamoli političarima koji bi se natjecali na nečemu prijezira dostojnu kao što su izbori – izbore preziru i mrze gotovo kao tržište. Razumljivo, ni jedno ni drugo ne omogućuje im preživljavanje.

ZAŠTO SRBI NAPUŠTAJU VIKTORA?

Knežević se posebno okomila na političkoga oca i vođu viktorijanaca Viktora Ivančića koji „sedi na jednom dalmatinskom otoku, a Novosti koristi samo kao formalnu bazu, nadstrešnicu, utočište, sklonište, što mu formacijski daje izvrstan položaj da nadgleda kontinuitet društvenih podela devedesetih na području čitave bivše Jugoslavije, uz to prati rad novih ljutih, besnih, verbalno neobuzdanih Viktorijanaca, izraslih u medijima kao pečurke na fekalnom humusu“.

Kako su Novosti postale „mala sekularna kapelica Viktora i Viktorijanaca da iz nje sistematski ruše politički ugovor Srpskog narodnog vijeća, koji leži u pomirenju Srba sa sobom, sa Hrvatima i sa Maticom?“ Ili, pita se iz malo druklije srpske perspektive Srđan Radanović, kako su Novosti pale u „ideološke ralje Viktora Ivančića, novinara spasenog sa prve linije stvaranja hrvatske države“, i viktorijanaca, „poprilične većine“ autora toga tjednika koji se nalaze u „raljama Viktora Ivančića“? Novosti, piše Olivera Radonić, Ivančić koristi za „štetno pisanje za srpsku zajednicu u Hrvatskoj“ od kojega samo on ima koristi, jer je taj „samozvani tumač nacionalnih osjećaja i skrbnik partizanskih brigada, divizija i korpusa“ cijelo vrijeme živio na „lažnim pobjedama i iskopanim rovovima“. Istodobno, „sramotno nasrće“ na srpsko društvo „Privrednik“, koje radi korisne stvari za srpsku zajednicu u Hrvatskoj, i njegove medije spočitavajući im „samo njemu znani nacionalizam“.[7] Slično je intoniran tekst Žarka Markovića, banjalučkoga suradnika portala „Privrednika“, koji u jednome konkretnom sporu prigovara Ivančiću da mu je tekst nalik na „verbalni performans banjalučkih priučenih skribomana“, da nema sućuti za srpske žrtve rata i da vidi srpski nacionalizam ondje gdje ga nema.[8]

U opisu Kneževićeve, koliko god slikovit bio, nema zapravo ništa bitno nova – nova je samo (srpska) strana s koje pljušte optužbe na račun Viktora i viktorijanaca. Nije dugo trebalo da se shvati kako je Feral glasilo jedne ideološke sekte, a sektaški duh feralovci su prenijeli u Novosti. Prvoga apostola sekte Viktora Ivančića njegovi su vjernici i epigoni proglasili najboljim novinarom u povijesti „ovih prostora“. No Ivančić se odavno prometnuo u vodećega ideološkog davitelja, pravoga medijskog udava, koji tridesetak godina piše jedan te isti tekst. Mijenjaju se datumi u zaglavlju novina, mijenjaju se povodi njegovih tekstova, mijenjaju se likovi i njihove radnje, ali su Ivančićev ideološki interpretacijski okvir, njegova ideološka naracija, diskurs i stil ostali isti – on je nekovrsna inkarnacija neodrasloga Robija K. Viktorijanska ideološka sekta djeluje kao svojevrsna „družba kobaca“ koji neprestance motre i knjiže svaki incident svojih ideoloških i političkih neprijatelja u vlasti i izvan nje ne bi li potvrdili svoje teze o ovdašnjoj „ustašiji“. Jednom je dokaz za to pozdrav „Za dom spremni“, drugi puta ušasto U naškrabano na vratima garaže u splitskom Spinutu, treći puta protusrpski grafit na trafo-stanici u zagrebačkim Srednjacima, četvrti puta išaran izborni plakat SDSS-a na autobusnoj postaji kod Prgometa, peti puta prvo bijelo polje na hrvatskom grbu dresova nogometnih navijača, šesti puta nečiji javni žal za kUnom, sedmi puta zazivanje Jure i Bobana, osmi puta… Da, to su oblici političke patologije, ali nema suvremenoga europskog društva bez nekih oblika političke patologije koja nikad neće biti potpuno iskorijenjena.

DNEVNA POLITIČKA PATOLOGIJA

Mjesecima su amsterdamske ulice, trgovine, kafići, košer-restorani, sveučilište, stadioni puni protusemitskih natpisa i incidenata, više je puta oskvrnavljen spomenik Anni Frank i pišu se protužidovske parole na njezinoj rodnoj kući, pa nitko ne naziva nizozemsku državu fašističkom. Zidovi trgovina, stambenih zgrada, muzeja, galerija, stadiona, spomenika i ostalih javnih objekata kozmopolitskoga Berlina puni su uvreda na račun Židova. Sinagoge čuva policija. U valu onoga što se naziva „post-Schoa-Antisemitismus“ omiljena je „zabava“ uličnih nasilnika skidanje kipa s glava prolaznika pa se jarmulka pretvara u Davidovu zvijezdu – poziv u lov na ljude. Ipak, nitko ozbiljan ne naziva SR Njemačku Četvrtim Reichom. Francuski Židovi razmišljaju čak o kolektivnom iseljavanju zbog nepodnošljive protusemitske retorike i akcija muslimanskih useljenika, koji godinama ne preplavljuju samo gradske ulice nego i francuske škole – muslimanski učenici i njihovi roditelji ne dopuštaju predavanja o Holokaustu nazivajući ga lažima izraelske propagande – a tome valu protusemitizma pridružila se sada parlamentarna krajnja ljevica, pa ipak se Macronova era Pete Republike ne opisuje kao doba „neovišijevske Francuske“. Britanijom tutnji nasilni rasistički pokret, koji ima i svoje protusemitske ogranke. O Italiji ne treba ni govoriti. I ne, nije suvremeni protusemitizam u zapadnoeuropskim zemljama samo posljedica najnovijega izraelskoga rata u Gazi, kao što ni postimperijalni rasizam i poslijeratni fašizam nisu samo posljedice masovnih migracijskih valova koji su zapljusnuli zapadnoeuropske zemlje poslije 2011. Te su pojave, struje, pokreti mnogo stariji (v., primjerice, Klandermans, Bert, Mayer, Nonna, ur., Extreme Right Activists in Europe, London, Routledge, 2005.).[9] A viktorijanci su dnevnu političku patologiju u Hrvatskoj izveli iz same prirode države, „neoustaške“ i „neofašističke“ Republike Hrvatske, i proglasili je njezinim konstitutivnim svojstvom. Promicanje te ideološke poruke bila je i ostala njihova glavna misija. Kako su odavno napisali negativnu ideološku recenziju Hrvatske, ostalo im je samo da je beskonačno ponavljaju kako ne bi promaknula nikome u zemlji i susjedstvu.

PRIVID SUKONSTITUIVNOSTI

Sâm je Ivančić dokaz kako nema ništa predvidivije, zamornije i dosadnije od ideoloških sektaša i političkih radikala. Skromna formalnoga obrazovanja, završio je srednju strukovnu školu, pokazivao je silnu intelektualnu pretencioznost pa je na osnovi netemeljito i nesustavno stečena, usput pobirčena znanja dijelio lekcije sveučilišnim profesorima društvenih i humanističkih znanosti. Predaje na Yaleu? Pih! Knjige što ih je nasumce birao, čitao i pisao o njima odbijale su se od njega kao ping-pong loptice od teniskoga stola omogućujući mu da ostane isti, nepromjenjiv, „svoj“. Dramatični politički potresi i nove intelektualne spoznaje nisu ga ozbiljno okrznule „kano da je klisurina“. No razvio je snažan osjećaj za ideološke i osobne ugroze, šizme u vlastitoj sekti i otpadnike koje kažnjava svojim „britkim perom“ po medijima diljem „postjugoslavenskoga prostora“. Olivera Radović proglasila ga je na „Privrednikovu“ portalu „našim Čvorovićem“, paranoikom koji proganja i isljeđuje stanare vlastite sekte ako mu se učine ideološki sumnjivima, usput dodavši da živi od „pabirčenja nekadašnje slave pomoću do krajnjeg apsurda utegnutih i usiljenih teorija i asocijacija“, da „neosnovano etiketira i svesno i čak zlonamerno širi netrpeljivosti“ te „neodgovorno koristi javni prostor“.[10] A taj su mu javni prostor dale srpske Novosti. Stara priča: princ ujedinitelj postao je samoživi raskolnik, prorok je prometnut u smutljivca, svetac je pretvoren u političku hulju.

No sudbina Viktora i viktorijanaca drugorazredan je problem koji je zapravo već riješen. Otkako je Pupovčev SDSS ispao iz Vlade nakon što zastupnici manjina nisu bili dostatni HDZ-u da formira parlamentarnu većinu, nestao je glavni razlog da ta stranka i njezin „doživotni predsjednik“ nastave „konstruktivnu“ politiku. Sudjelujući dvadesetak godina u izvršnoj vlasti i tendencijski pretvarajući taj status u pseudonormu hrvatske politike, Pupovac i SDSS stvarali su privid nekakve sukonstitutivnosti Srba u hrvatskoj državi prema uzoru na izgubljenu i neprežaljenu „konstitutivnost“ u Ustavu SR Hrvatske. Kada se taj privid rasplinuo, veću političku važnost od one koju objektivno u svakoj državi na svijetu ima manjina što čini oko tri posto stanovništva potražit će vjerojatno negdje drugdje – u velikom taboru „srpskoga sveta“ koji nudi „jedinstvenu srpsku perspektivu“ koja ne isključuje ni, kako je to javno kazao Porfirije, mijenjanje državnih granica u budućnosti, niti, kako je to kazao Pupovac na obilježavanju srpskih žrtava „Oluje“ 3. kolovoza 2024., buduće ratove koji će biti gori od onih iz devedesetih godina prošloga stoljeća. Dobro je to znati.

Bilješke:

[1] Zagreb u političkom ofsajdu, Viktorijanci zabili gol: Ožalošćena medijska porodica Mila Đukanovića, objavljeno 2. svibnja 2023. (pristupljeno 20. srpnja 2024.). Povod tekstu Kneževićeve bila je reakcija Novosti, ali i hrvatskih medija općenito na srpski „prevrat“ u Crnoj Gori. No nije cijeli postjugoslavenski i srpski tabor u Hrvatskoj reagirao na njega negativno: v. tekst Dejana Jovića (Crna Gora od raspada Jugoslavije do pada Mila Đukanovića: Da li je nešto moglo drugačije) i odgovor Olivere Komar, sveučilišne profesorice iz Podgorice (Crna Gora građana ili „konstitutivnih“ naroda, pristupljeno 28. srpnja 2024.).

[2] Tri kategorije Srba i fantomska bol istorije (objavljeno 17. srpnja 2021.);  Ovaj tekst morate pročitati: Vučić NAUČIO DRŽAVU, istorija će biti milostivija prema njemu od savremenika
(objavljeno 16. veljače 2023., pristupljeno 19. srpnja 2024.).

[3] Srpski establišment u Hrvatskoj: Novosti i samostalci (pristupljeno 24. srpnja 2024.).

[4] Porfirijevi kružoci: Malo tko zna da je novi patrijarh SPC-a u Zagrebu redovito okupljao birano društvo (objavljeno 21. veljače 2021., pristupljeno 30. srpnja 2024.).

[5] Neumorni hroničar Srba u Hrvatskoj (objavljeno 25. siječnja 2024., pristupljeno 31. srpnja 2024.).

[6] Među „porfirijancima”, osobama „različitih, a opet dubinskih sličnih razumijevanja… naše zajednice”, bili su bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, član HAZU Vlatko Silobrčić, sveučilišni profesori povijesti i politologije Tvrtko Jakovina, Dejan Jović, Hrvoje Klasić i Dražen Lalić, rabin Moše Prelević, protestantski teolog Petar Kuzmič, katolička teologinja Anna Maria Gruennfelder, isusovac Tvrtko Barun, glumac Vili Matula, novinari Drago Pilsel i Branimir Pofuk, predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac i drugi.

[7] Laži i besmislice Viktora Ivančića, objavljeno 15. svibnja 2023. (pristupljeno 22. srpnja 2024.).

[8] Ivančićeve fatamorgane, objavljeno 20. srpnja 2024. (pristupljeno 26. srpnja 2024.).

[9] Svaki izraz ili pojavu filoustaštva u Hrvatskoj prati medijska moralna panika. Tipičan je noviji primjer kolumna Ivanke Tome koja je nakon pjevanja „ustaške himne“ o Juri i Bobanu na jednom koncertu u Imotskome konstatirala da smo „odgojili generacije mladih ljudi koji slave koljače“ te patetično upitala premijera je li mu „neugodno kada gleda snimku mladih ljudi koji u sav glas pjevaju i veličaju zločince, koljače, najgori šljam koji se izrodio na ovim prostorima“, budući da je režiju cijeloga događaja, bez dokaza, pripisala HDZ-ovu gradonačelniku (Jutarnji list, 7. kolovoza 2024.). U jednoj rečenici izražena su glavna obilježja krajnje ideološki i politički motivirana paničarenja: poopćavanje („generacije mladih ljudi“), patologizacija diskursa usmjerena šokiranju ljudi („koljači“, „zločinci“, „najgori šljam“) i patetično moralno prenemaganje („je li mu neugodno kada gleda…“). Takvi pristupi zatvaraju prostor za racionalnu sociološku, politološku i kulturološku raspravu o bilo čemu.

[10] Naš Čvorović, objavljeno 17. srpnja 2024. (pristupljeno 25. srpnja 2024.).