PREKO GOLFA I LNG DO F-16

Tekst: T. K.

Foto: HINA

„U Hrvatskoj nema niti jednog većeg golf igrališta, a trebalo bi ih biti puno više. Kada bi ih bilo, ja bih odmah pozvao svoje prijatelje u Hrvatsku na partiju golfa…“ Riječi su to, izgovorene u yenkijevskom stilu, veleposlanika SAD-a u Hrvatskoj, NJ.E. Roberta Kohorsta, poznatijeg u Americi kao većeg i značajnijeg distributera rekvizita za popularnu „Noć vještica“.

Rječnik i diplomatska prepotencija kojom se veleposlanik Kohorst nedavno obratio prilikom posjeta Splitsko-dalmatinskoj županiji, plastično oslikava kako on doživljava Hrvatsku gdje ga je administracija SAD-a poslala na četverogodišnji mandat u svojstvu veleposlanika.

Svima kojima je poznat rječnik diplomacije, a koji se koristi u odnosima između SAD-a i zemalja trećeg svijeta, odnosno nerazvijenih zemalja poput Hrvatske, trebalo bi biti i to, bez većih problema, kristalno jasno što to znači. Drugim riječima, postoji obilje pisanih dokaza o tome da je osiguravanje državne moći SAD-a od domicilnog stanovništva i osiguravanje koncentrirane privatne moći, glavna pokretačka snaga u oblikovanju američke politike.

Je li hrvatska elita izmaknula kontroli?

Na tim spoznajama pokušat ćemo argumentirati neke od aktualnih relacija u odnosima između Hrvatske i SAD-a, a posebno u kontekstu izgradnje LNG terminala i nabave vojnih zrakoplova F-16 posredničkim putem.

Dakle, SAD, gurajući Hrvatskoj projekt LNG terminala na otoku Krku, u stvari nameće svoj ekonomski model iskorištavanja svom silinom tjerajući autohtono, odnosno lokalno stanovništvo s njihove zemlje i prisiljavajući ih na promjenu već oblikovanih turističko-ekoloških i ekonomskih trendova od kojih žive. SAD tim činom ujedno pokazuje i moralnu računicu modernog državnog kapitalizma, gdje sudbina hrvatskog novog naraštaja i naših unuka ne znači baš ništa u usporedbi s povećanjem sutrašnje američke zarade.

Takvo što ne bi bilo moguće da hrvatske strukture ne predstavljaju ljudi poput Plenkovića ili Grabar-Kitarović, dakle osobe iz političkog establišmenta koje su izmaknule nadzoru, a finalni rezultat takvog destruktivnog djelovanja je da hrvatsko stanovništvo nezaustavljivo nestaje s demografskog horizonta i to takvom silaznom krivuljom koju će teško biti više vratiti u normalu.

Za utjehu nam ostaje tek činjenica da čak i u drugim tzv. demokratskim društvima, odnosno i u drugim zemljama svijeta, stanovništvo ima vrlo mali utjecaj na političke odluke iz čega proizlazi da ekonomske elite i organizirane skupine koje predstavljaju poslovne interese, imaju značajan i potpuno neovisan utjecaj na politiku vlada, pa tako one i u Hrvatskoj, dok većina hrvatskog stanovništva u donjem dijelu financijske ljestvice prihoda, u biti je isključena iz političkog sustava u RH.

Iz toga proizlazi da tek šačica jakih interesnih skupina nadzire cjelokupnu politiku. Najslikovitiji primjer je protuzakonito djelovanje skupine „Borg“ u pogodovanju američkom fondu Knighthead u sklopu „Lex Agrokoar“.

Kako Hrvatska donosi političke odluke…

Kao i u Hrvatskoj, tako i u EU-u, propadanje demokracije podjednako je izraženo jer se odluke o presudnim pitanjima prebacuju u nadležnost birokracije u Bruxellesu, koja se u velikoj mjeri regrutira iz najviših slojeva tzv. „grabežljivih“ financijskih institucija, multinacionalnih tvrtki iz monopoliziranih gospodarstava, kao i iz redova političkih međunarodnih moćnika, koji u najvećoj mjeri zastupaju vlastite interese, a što se posebno očitava u već poznatim zaključcima Trilaterale koja je već otprije uznemirena viškom demokracije u današnjem društvu.

Naravno, sve naprijed navedeno moguće je izvoditi u siromašnoj zemlji poput Hrvatske s velikim unutarnjim problemima i s izraženom pravnom nesigurnošću, gdje pravilo jačega dominira nad slabijima. U tom kontekstu, Hrvatska bi se trebala suočiti s pitanjem – kako se donose političke odluke i kako ih s uspjehom možemo promijeniti prije nego što bude prekasno, posebno u demografskom okviru, misleći pritom na svoje stanovništvo koje trenutno nema ni sadašnjost niti budućnost?

U takvim okolnostima, maglovite političke elite u Hrvatskoj predstavljaju legitimne mete za medijske napade, a prema zakonima političke gravitacije i Plenković i Grabar-Kitarović već su pali u ruke SAD-a, a posebno EU-a.

Hrvatska kao Afrika

Prema dostupnim podacima, SAD je jedina država među najrazvijenijim državama svijeta koja nema oblikovanu i definiranu nacionalnu politiku ograničavanja primjene fosilnih goriva u korist energije iz obnovljivih izvora. Zbog toga je SAD i izašao iz Pariškog kluba koji govori o strateškim problemima globalnog zagrijavanja.

Razlog tome leži u činjenici da navedene promjene onemogućavaju poslovne interesne grupacije koje imaju dugi niz godina utjecaj na oblikovanje američke politike, a ona se, pak, prelijeva na način određivanja njene vanjske politike koja je presudno važna na planu međunarodnih odnosa.

Dakle, SAD podupire demokratske procese ako se i samo ako, njegovi interesi poklapaju s njihovim strateškim i ekonomskim interesima. Osvrnemo li se ovom prilikom u Plenkovićevu nebuloznu političku usporedbu Hrvatske s Afrikom, ne možemo se ne prisjetiti kako funkcionira u praksi međunarodna imperijalistička ekonomska politika, gdje je u državi, poput Konga, posljednjeg desetljeća ubijeno više od milijun osoba kako bi se osigurao pristup većoj količini sirovina i minerala potrebnih u svjetskoj industriji mobitela. Iz te perspektive budućnost međunarodnog prava i ljudskih prava izgleda vrlo sumorno…
Ista sudbina zadesila je i Boliviju, trenutno najsiromašniju zemlju Južne Amerike, iako je prije Kolumbovih osvajanja bila jedna od najnaprednijih zemalja u tom dijelu svijeta. Osim navedenih zemalja, ljudska povijest bilježi i kako je „demokratski“ SAD svrgnuo narodnu izabranu vlast Salvadora Allendea u Čileu i postavio umjetni režim generala Augusta Pinocheta, koji je potom angažirao već poznate „dečke iz Chicaga“ u formi ekonomista da preoblikuju čileansko gospodarstvo.

Slučajno ili ne, vojni udar u Čileu dogodio se 11. runa 1973. godine, što god to značilo…

Dečki iz Hennessyja

I Hrvatska ima svoje „dečke iz Hennessyja“, što se vrlo dobro uočava u slučaju LNG-a na Krku. Dok neke političke strukture u Hrvatskoj zagovaraju plutajući terminal, druge političke opcije zagovaraju izgradnju kopnenog LNG terminala. Oni čitatelji skloniji ironiji, možda će se prisjetiti Linić-Ježićeve političko-financijske simbioze, u kojoj, potpomognuti korumpiranim Ivom Sanaderom, da sistemske rizike u financijskom sustavu RH mogu popraviti porezni obveznici, ali nitko neće priskočiti u pomoć od državnih institucija u slučaju uništenja prirodnog okoliša.

Spomenuti navod se odnosi na najnovije inicijative SDP-a, poduprijete lokalnom čelnicom iz Omišlja glede kritika upućenih na izgradnju plutajućeg LNG terminala, dajući pritom sugestiju na izgradnju kopnenog LNG terminala na Krku, pravdajući da za to postoji već sagrađena infrastruktura, ali prešućujući pritom da je zemljište na Krku, gdje to SDP predlaže, u vlasništvu dvojca Linić-Ježić…

U takvim okolnostima malenom dijelu političkih struktura oko osovine Linić-Ježić, povlasticama i bogatstvu nema kraja, dok su za većinu stanovništva izgledi često vrlo sumorni i depresivni, a mnogi se čak suočavaju s problemima preživljavanja u zemlji poput Hrvatske, koja nudi prednost kao niti jedna druga u jugoistočnom dijelu Europe.

Poletno-sletna pista na Srđu za F-16

Paralelno s ekonomsko-plinskom farsom u izgradnji LNG terminala na Krku, odvija se i druga, ali na vojnom planu u, sada već ugovorenoj nabavi 12 zrakoplova F-16, ali ne direktnom kupnjom od proizvođača u SAD-u, nego putem posrednika, od Države Izrael. Da podsjetimo, radi se o rabljenim zrakoplovima starim oko 30 godina, a prilikom isporuke bit će stari gotovo 35 godina s više nego očitim zamorom materijala i upitne kvalitete. Sklopljeni posao stajat će RH pola milijarde dolara.

Upravo za isti iznos, međunarodni prekupac oružja iz Izraela, gospodin Aaron Frankel, inače suprug bivše djelatnice Agrokora, Maje Brinar, tužio je RH međunarodnom sudu u SAD-u zbog nemogućnosti investicije u projekt „Golf na Srđu“ kojeg nije u mogućnosti realizirati već više od 10 godina na prostoru visoravni iznad Dubrovnika, a kojeg su lokalne građevinske vlasti označile kao nekretninski biznis, a ne kao turistički resurs za ljubitelje golfa.

Ima li zapomaganje veleposlanika SAD-a u RH, Roberta Kohorsta, na početku našeg teksta, veze s ovim slučajem i je li u direktnom odnosu s izraelskim trgovcem oružja u nabavci rabljene robe u obliku vojnih zrakoplova F-16, tek ćemo vidjeti… U ovom trenutku, nitko iz RH ne poriče dobrobit odnosa između Hrvatske i Izraela, ali nikome u RH nije previše jasno ni uvjerljivo, zašto RH nije direktno od SAD-a nabavila vojne zrakoplove i to po istoj osnovi kako su nabavljeni helikopteri Kiowa Warrior ili Black Hawk, ili pak neka druga vojna oprema koju danas koriste oružane snage naše zemlje.

Također je upitan i broj zrakoplova obzirom na duljinu kopnene i morske granice, konfiguraciju terena i na moguće okruženje RH, obzirom da neki od susjeda sve više zveckaju oružjem i odašilju, zasad, neizravne političke prijetnje.

Sumnje i otvorena pitanja

Osim navedenog, pojedini nezavisni hrvatski vojni analitičari, suglasni su u jednom detalju – da je obuku pilota na F-16 trebalo obaviti u Izraelu, ali također smatraju da je trebalo vojne zrakoplove nabaviti putem proizvođača u SAD-u. Oni također ističu kako je vrlo upitno, zašto je nabava F-16 išla posredničkim putem u obliku rabljene robe, a ne direktno od dobavljača u SAD-u, naročito zbog mogućih državnih koncesija koje RH neskriveno daje SAD-u.

Tome u prilog ide i podatak kako je američki vojni proračun još za daleku 2011. godinu bio gotovo identičan vojnom proračunu svih ostalih zemalja svijeta zajedno, a Izrael je postao, tek dijelom, zemlja u kojoj su fokusirana američka ulaganja u vojnu visoku tehnologiju. Istine radi, treba naglasiti da je svakim novim danom ta suradnja između SAD-a i Izraela sve tjesnije povezana. Na taj način Izrael je postao bogato društvo s vrlo naprednom militariziranom industrijom i služi, praktički, kao inozemna vojna baza SAD-a i njihov vojni poligon…

Slučajna država

Za razliku od Hrvatske Izrael nije slučajna država. Tome u prilog govore odlučnost i nepokolebljivost izraelske politike i Križ povijesti koju nosi cijeli narod. Za razliku od Izraelaca, Hrvatsku vode neprepoznatljive ličnosti bez traga državotvornosti i nacionalnog identiteta. Nažalost, to se najbolje vidi u ovim modernim vremenima punim opasnih zamki i ljudske neizvjesnosti, gdje je Hrvatska praktično u stečaju Glembajevskog tipa, samo ga još nitko nije proglasio.

Državu koja se raspada, predsjednica bi brendirala, asamodopadni premijer na tragu „šestojanuarske diktature“ u potrazi je zadifamirajućim sms-ovima…