POZADINA KONTINUIRANOG SRPSKOG SVOJATANJA DUBROVNIKA
Tekst: V. Krsnik
Foto: Narod.hr
Nema dana a da se na hrvatsko-srbijanskih, a ne na hrvatsko-srpskim odnosima ne dogodi neki eksces koji onda proizvede niz reagiranja opterećenih višedesetljetnim naslijeđem u kojemu je pod totalitarnim, prvo monarhističkim a potom komunističkim režimom hrvatski nacionalni identitet bio podvrgnut represiji svake vrste. Prije nekoliko dana predsjednica ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku i ujedno članica Predsjedništva te najstarije ustanove hrvatskoga naroda Slavica Stojan reagirajući na kontinuirano velikosrpsko svojatanje Dubrovnika i njegovog hrvatskog kulturološkog identiteta za srpski narod upotrijebila jednu prispodobu kao konstantu velikosrpske politike prema Hrvatskoj i hrvatskome narodu.
Uspoređujući Srbe s bubama od kojih se teško osloboditi u kući Slavica Stojan je o Srbima napisala: “To su ljudi iz čijih se objava i izjava prije svega rasaznaje njihov kulturološki i civilizacijski stupanj razvoja. Oni ne odustaju od našeg prostora. Kod njih je sveprisutna neutaživa žeđ za prostorom”, pa se na kraju zapitala: “Tko je danas na ovom svijetu od civiliziranih naroda opsjednut grabljenjem prostora”.
ZAZIVANJE VERBALNOG DELIKTA
Naravno, na ovu izjavu reagirao je sveprisutni velikosrbin, zastupnik u Hrvatskome saboru i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac. On je međutim sveo reagiranje Slavice Stojan na položaj srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj koja za Milorada Pupovca ne postoji nego se radi o Srbima, iako takvi po Ustavu u Hrvatskoj ne postoje. Kad Slavica Stojan govori o narodu koji poseže za “grabljenjem prostora” to se ne odnosi na pripadnike srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj nego na Srbe u susjednoj državi. Podsjećajući da je Slavica Stojan članica Matice hrvatske Milorad Pupovac kaže da je “zabrinjavajuće što još uvijek nemamo adekvatnu reakciju na tu vrstu izjave”. Drugim riječima Milorad Pupovac zaziva uvođenje iz komunizma “verbalnog delikta”, iako bi u tom slučaju zbog brojnih njegovih velikosrpskih izjava, recimo samo o usporedbi Hrvatske s NDH, on trebao biti predmet “adekvatne reakcije”.
LAŽ JE SRPSKI DRŽAVNI INTERES
Slavica Stojan nije otkrila ništa novo govoreći o “kulturološkom i civilizacijskom stupnju razvoja” Srba u njihovoj državi koja ne pripada zapadnjačkom kulrutološkom i civilizacijskom krugu, jednostavno zbog toga što je taj narod pet stoljeća bio pod osmanlijskom vlašću. U takvim okolnostima ne
samo da je srbijanska politička i intelektualna elita odbijala približavanje Zapadu i to kažnjavala ubojstvima onih koji su pokazivali takve namjere kao što bilo slučaj s knezom Mihajlom Obrenovićem ili s premijerom Zoranom Đinđićem, nego je, što je nezamislivo za zapadnjačko moralno shvaćanje, pribjegla laži kao sredstvu za ostvarenje svojih imperijalnih ciljeva. Definiciju takve laži dao je sam akademik SANU Dobrica Ćosić: „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbina“. Za vrijeme velikosrpske agresije jedna od kolosalnih laži u Americi bila je tvrdnja da su Srbi izvanredni ratnici, pa Ministarstvo obrane nije bilo voljno poslati američke vojnike na Balkan. Predsjednik Geroge W. Bush svojedobno je izjavio da mu njegovi generali nisu znali odgovoriti na jednostavno pitanje jesu li Srbi ratnici poput fanatičnih Vijetnamaca ili kukavice poput Iračana.
UPORNO SVOJATANJE HRVATSKIH VREDNOTA
U takvom kontekstu i dvadesetak godina nakon poraza što im ga je nanijela Hrvatska vojska Srbi i dalje lažu, tvrdeći na primjer da je “Oluja” bila etničko čišćenje, iako su to čišćenje izveli samo Srbi. Ne samo da lažu nego nastavljaju prisvajati hrvatske vrednote, počevši od Dubrovnika, hrvatskoga jezika i nastojanja da koristeći svojeg službenog agenta u Republici Hrvatskoj Milorada Pupovca zahtijevaju više nego što bi po postojećim standardima Europske unije trebali imati. Bez obzira na činjenice ti i takvi Srbi koncentrirani u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Udruženju pisaca uporno svojataju hrvatske zapadnjačke vrednote, poput renesanse i baroka pa je u pravu član Predsjedništva Matice Hrvatske Mario Jareb da je u to doba europske kulturne baštine Srbija imala guslare i rakiju. Srbija dakle, kao što je svojedobno u 19. vijeku konstatirao njihov socijalistički političar Svetozar Marković ostaje duboko ušančena kao “Srbija na Istoku” u svoju balkansku politiku. Nakon raspada Jugoslavije koja je za njih bila “proširena Srbija” što se najočitije manifestiralo u Hrvatskoj gdje su hrvatski komunisti u važnim državnim poslovima bili sluge takve srpske ekspanzionističke politike.
IZJAVA JACQUESA CHIRACA
Hrvatska će se s ekscesima s takvom pozadinom suočavati gotovo na dnevnoj razini, kao što je to ovih dana slučaj sa beogradskim glumcem Sergejem Trifunovićem koji je u Splitu prekršajno kažnjen zbog toga što svog psa ovčara nije držao, kako je propisano, na uzici. U tipično bahatoj balkanskoj maniri on se zbog toga našao uvrijeđen, pa je poručio “Nikad više ne ću doći u Split”.
Hrvatska politika se dakle, prema Srbiji odnosi onako kako to odgovara ćinovnicima u Bruxellesu, a ne kako bi trebalo biti u interesu hrvatskoga naroda i njegovih interesa. Najočitije se to iskazuje u popustljivosti hrvatske politike, bilo HDZ-ove ili SDP-ove kad su u pitanju nestali branitelji i civili. Već 25
godina službena Srbija u tom pogledu vuče Hrvatsku za nos iako bi svaka normalna država koja drži do svojeg dostojanstva barem poduzela neke diplomatske korake i stavila na znanje Srbiji da će blokirati njezin pristup Europskoj uniji sve dok se ne riješi sudbina i posljednjeg nestalog. Sa Srbijom treba nastupati s pozicije pobjednika i uvijek imati u vidu karakteristiku koju je o srpskom narodu izrekao francuski predsjednik Jacques Chirac; “Srbi su narod bez zakona i vjere, to je narod razbojnika i terorista.” (za ručkom, lipanj 1995., na sastanku šefova vlada EU). To je mnogo oštrije nego što se o njima izjasnila predsjednica ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku Slavica Stojan.
