PODRŠKA PREDSJEDNIČKE KANDITATKINJE RF PROSVJEDNICIMA U ŠKOLSTVU
Tekst: K. P.
Foto: RF
U svom priopćenju za javnost, Katarina Peović, predsjednička kandidatkinja Radničke fronte, stoji beskompromisno protiv „politika štednje”, protiv nejednakosti i nepravde – za nastavnike i nastavnice, za medicinske sestre i tehničare, za vozače, za brodograditelje, za narodnu većinu – a ne bogatu manjinu!
„Od rujna diljem Hrvatske radnici i radnice štrajkaju za svoje radno mjesto, bolje plaće, bolje uvjete rada. Vozači, medicinske sestre i tehničari, šestotinjak radnika Đure Đakovića, nastavnice i nastavnici u cirkularnom štrajku već treći tjedan. To je tek nastavak vala velikih „ljetnih” štrajkova, onih u brodogradilištima. Neka su već zatvorena, a druga, u kojima radnici svakog mjeseca primaju otkaze, životare do konačnog zatvaranja jedne od zadnjih izvoznih industrija koja je zapošljavala desetke tisuća ljudi.
Država se odrekla svih poluga kojima bi osigurala uvjete za tehnološku transformaciju i zaštitu domaće industrije, a otpušteni radnici i ugašene tvornice neće popraviti status zaposlenih u javnim službama. Orijentacija na nesigurnu granu privrede – turizam – samo zemlju dovodi do još zavisnijih odnosa. Hrvatska se u globalnoj podjeli rada smješta na periferiju, Evrope – „Unije” u kojoj se već sasvim otvoreno govori neo-kolonijalnim rječnikom – o Evropi „dviju brzina”.
U Hrvatskoj tisuće radnika ostaju bez posla, primaju plaće nedovoljne za osnovne životne potrebe – a sretni su oni koji uopće imaju kakav-takav posao. Prošle godine čak je 90 posto ugovora potpisano na određeno vrijeme – što znači da se u Hrvatskoj praktički zaboravilo na stalno radno mjesto, ali i na pristojnu plaću – plaća hrvatskog radnika iznosi tek 37 posto plaće zapadnoevropskog radnika. Iseljavanje ili blokiran računi – ostaju izbor koji se nudi novim radnicima i radnicama koje stupaju na famozno „tržište rada”. Svaka četvrta radno sposobna osoba u RH je blokirana, svaka sedma je iselila.
Dosta je demoniziranja i diskvalificiranja nastavnica i nastavnika kao onih koji ništa ne proizvode, pa nemaju niti pravo na rast plaća. Dosta je demagogije o sukobu javnog sektora i privatnog koji navodno „hrani” javni. Dosta je poduzetnika koji traže otpuštanje u obrazovnom sustavu kako bi s državom sklapali unosne poslove, dosta je Vlade koja ima za vojne misije, avione i helikoptere, lažne branitelje, dušobrižnike, ali nema za one koji obrazuju i odgajaju generaciju koja dolazi.
Nastavnici traže ono što im je oduzeto u doba krize. Prosječne plaće u obrazovanju bitno sporije rastu od rasta BDP-a, i oni imaju pravo na rast plaće i povećanje koeficijenata. Vlada laže da novca za ispunjenje njihovih zahtjeva nema. Otpuštanje radnika i stagniranje plaća nisu rješenje za posrnulu hrvatsku ekonomiju, pogodovanje interesnim skupinama, guranje daljnjih privatizacija i komercijalizacija svega nisu rješenje. Porezne reforme koje idu na ruku najbogatijima nisu rješenje. Rješenje jest progresivno oporezivanje najbogatijih, otpis nelegitimog duga, autonomna vanjska politika, državna zaštita domaće industrije i autonomna monetarna politika. Za prave poteze u interesu većine potrebna je korjenita promjena, a prosvjedi su korak u pravom smjeru.
Danas stojimo na prekretnici i odlučujemo hoćemo li se opredijeliti za diskriminatornu Evropu „dviju brzina” i zadovoljiti podređenim položajem periferije ili ćemo pokazati da smo sposobni i voljni predvoditi politiku jednakosti, solidarnosti, borbe za obespravljene, autonomnu i progresivnu politiku.
Radnička fronta i ja kao njezina predsjednička kandidatkinja stojimo beskompromisno protiv „politika štednje”, protiv nejednakosti i nepravde – za nastavnike i nastavnice, za medicinske sestre i tehničare, za vozače, za brodograditelje, za narodnu većinu – a ne bogatu manjinu!“
