ORGANIZACIJA OBNOVE ZAGREBA NAKON POTRESA 1880. GODINE

Tekst: dr. sc. Dragan Damjanović

Foto: Prostor/AF/UNIZG

Članak govori o organizaciji obnove Zagreba nakon potresa 9. studenog 1880. godine. Usredotočuje se na način na koji su tijela tadašnje hrvatske Zemaljske vlade, zagrebačkoga Gradskog poglavarstva i drugi organi vlasti, obnavljali tijekom studenoga i prosinca 1880. javne građevine te kontrolirali obnovu privatnih zgrada. Završni se dio teksta usredotočuje na način na koji su osigurana potrebna sredstva za obnovu grada Zagreba.

UVOD

Potres 9. studenog 1880. godine jedna je od najvećih prirodnih katastrofa koja je tijekom povijesti pogodila Zagreb. U arhitekturi i urbanom razvitku grada potres je odigrao iznimno značajnu ulogu.

Cilj je ovoga teksta na prvome mjestu prikazati način na koji su hrvatske vlasti organizirale sanaciju građevina u Zagrebu neposredno nakon toga potresa, u studenomu i prosincu 1880., s kojim su se financijskim i drugim ograničenjima suočavale te tko je konkretno bio angažiran na izvedbi i kontroli radova. Tekst se temelji na dokumentaciji središnjih organa vlasti Trojedne Kraljevine (Predsjedništva i Unutrašnjega odjela Zemaljske vlade) i vijestima iz onodobnih zagrebačkih novina, provladinih „Narodnih novina” i „Agramer Zeitunga”, te opozicijskog „Obzora”. U tekstu ograničene duljine nije bilo moguće, dakako, dotaknuti se svih važnih pitanja koja su se javila pri sanaciji grada, niti je obuhvaćeno cijelo stradalo područje sjeverozapadne Hrvatske, već samo tadašnji teritorij grada Zagreba.

Tekst je popraćen fotografijama oštećenih građevina (najvećim dijelom javnih i sakralnih zgrada) koje su izradili onodobni istaknuti zagrebački fotografi Ivan Standl i Hermann Fickert, te ilustracijama preuzetima iz ilustriranih časopisa i monografija objavljenih vezano za potres od 9. studenog 1880. godine.

HRVATSKA ZEMALJSKA VLADA, KRAJIŠKE I VOJNE VLASTI TE ORGANIZACIJA SANACIJE ZAGREBA NAKON POTRESA

Kako je dobro poznato, s obzirom na okolnost da je u posljednjih nekoliko mjeseci nakon ovogodišnjega potresa o tome višestruko pisano, potres koji je pogodio Zagreb 9. studenoga 1880. oko sedam i trideset ujutro bio je procijenjene jačine od 6,1-6,3 prema Richterovoj skali. Radilo se, dakle, o daleko jačemu potresu od ovogodišnjega pa ne čudi da su gotovo sve građevine u gradu bile u većoj ili manjoj mjeri oštećene. Neposredno nakon potresa stanovnici Zagreba našli su se u iznimno nezavidnom položaju. Potres se dogodio početkom studenoga, magle su tih dana veći dio noći i prijepodneva prekrivale grad, a hladni dani već su započeli, što je predstavljalo golem problem jer su brojne peći u potresu bile srušene. Kako je plin morao biti isključen zbog oštećenja Plinare, velik broj stanova nije imao ni rasvjetu. Bogatije građanstvo, osobito žene i djeca, već je stoga na dan potresa počelo napuštati grad, a kako su se naknadni udari ponavljali tjednima nakon 9. studenoga, tako se i sve veći broj stanovnika selio iz Zagreba.

Vlada onodobne Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, na čelu s banom Ladislavom Pejačevićem i unionistički (promađarski) nastrojenom Narodnom strankom, reagirala je promptno, usprkos iznimno teškim okolnostima. Iako je nakon prvoga potresnog udara isti dan uslijedilo još niz slabijih potresa, već u prijepodnevnim satima 9. 11. 1880. državne su službe nastavile s radom. Ban je u 11.30 sati najprije obavijestio telegramom cara i kralja Franju Josipa I. (koji se tada, čini se, nalazio u Budimpešti) o velikom stradanju Zagreba i okolice, a odmah sljedeći dan izdana je i prva naredba načelnicima, predstojnicima i ravnateljima javnih institucija, koja se odnosila na potrebu sanacije javnih građevina. Potres se dogodio u kasnu jesen, kada se uskoro mogla očekivati ili kiša ili snijeg, pa je bilo potrebno hitno intervenirati kako bi se spriječilo daljnje propadanje oštećenih javnih građevina. U banovoj naredbi istaknuto je stoga čelnicima javnih institucija da trebaju voditi računa o državnim nekretninama kao da je riječ o njihovim vlastitim građevinama i da trebaju odrediti „da se sve one prostorije, koje isti pomoćju u mjestu nalazećih se meštarah, civilnih inžinirah vladinih i podž.[upanijskih] tehnikah ili inih strukovnjakah i radnikah popraviti ili očistiti uzmognu – odmah poprave i očiste”. Pod tim je podrazumijevao odstranjivanje žbuke koja je visjela sa zidova i stropova, uklanjanje popucalih zidova i dimnjaka, popravak krovova crijepom ili provizorno drvom da padaline ne uništavaju unutrašnjost zgrada, podupiranje onih dijelova zgrada koji prijete urušavanjem, zatvaranje zgrada i prostorija koje privremeno nisu za upotrebu te prenošenje predmeta iz njih u druge prostorije ili zgrade koje se mogu koristiti, kao i poduzimanje svih drugih nužnih popravaka i uređenja.

Isti je dan Građevni odsjek Unutarnjeg odjela Zemaljske vlade – i inače zadužen za gradnju i održavanje javnih građevina koje su bile u okviru nadležnosti hrvatskih autonomnih vlasti unutar ugarskog dijela Monarhije, a koji je tada vodio poduzetni Juraj Augustin – napravio prve korake u raspoređivanju svojega osoblja na radove na sanaciji javnih zgrada. Posla je bilo mnogo, s obzirom na okolnost da su sve zgrade u vlasništvu Vlade bile oštećene. Državni su inženjeri bili podijeljeni u osam skupina. O obnovi banske zgrade (banskih dvora), regnikolarne zgrade (zgrada smještena uz banske dvore i povezana s njima), nekadašnje Ferićeve zgrade (Markov trg 3), palače Županije (danas dio Sabora) i Narodnog kazališta (danas Skupština Grada Zagreba) starali su se nadinženjer Kamilo Bedeković i inženjerski pristav Ivan Juračić, s time da su radove na županijskoj zgradi trebali nadzirati u dogovoru s inženjerom Zagrebačke županije Josipom Čabrianom. Zgradu Dvorane (Narodni dom), sudbenu zgradu (vjerojatno se misli na zgradu suda na Zrinjevcu) i žensku kaznionicu (tada na Savskoj ulici) obnavljao je inženjer Srećko (Felix) Jacomini, a Zemaljsku ludnicu (Umobolnicu u Stenjevcu) inženjer Ivan Bartušek s projektantom građevine Kunom Waidmannom. Obnovu Muzeja, zgrade JAZU, Gajeve kuće (u kojoj se nalazila Gruntovnica, Ćirilometodska 4) i Plemićkog konvikta (danas Gimnazija Tituša Brezovačkog) vodio je inženjer Slavoljub Schmidt; Gimnazije i Sveučilišta (koji su se nalazili u zgradi na Katarinskom trgu) te crkve sv. Katarine i Tvornice duhana (današnja zgrada Sveučilišta) inženjer Adolf Felbinger; Računarskog ureda i Keglevićeve kuće (tada palača Narodnih novina, istočni ugao Ilice i Frankopanske) inženjerski pristav Žiga Egersdorfer; zgradâ srednjih učilišta, škola i preparandija inženjerski vježbenik Mato Hanžeković, a Kemičkog laboratorija (tada na južnom kraju Nove Vesi) inženjerski pristav Franjo vitez Ernst.

Popravak zgrada nadzirao je “Odbor za isplatu prešnih gradjevnih popravakah na potresom oštećenih zemaljskih i županijskih sgradah”, koji je djelovao od 13. studenog 1880. do konca srpnja 1881. godine. Cilj je bio da se na svim javnim zgradama (u koje su tada spadale i crkve te župni dvorovi) poprave, odnosno da se na njima provedu „samo najnuždnije preservativne mjere, … da se uzčuvaju od posvemašne propasti i to predbiežno na trošak uredovne naklade, negledeć na okolnosti tko će te trošove konačno namiriti, ter ostavljajujuć uzpostavu rečenih sgradah u prijašnje stanje kasnijoj razpravi”. Gotovo sve su te građevine bile u dovoljnoj mjeri sanirane da su se mogle ponovno početi koristiti u prosincu 1880., osim dviju koje su bile najjače oštećene: „jedino crkva sv. Katarine i sgrada pl. Konvikta nisu se mogle u privremeno uporabljivo stanje staviti, pa je crkva sv. Katarine posve za uporabu nesposobna bez znatnoga pregradjenja, a sgrada pl. Konvikta je u južnom i iztočnom krilu takodjer nesposobna za uporabu bez znatnoga uredjenja i pregradjenja”.

Ovi najnužniji popravci javnih zgrada stajali su oko 46.000 forinti koji su pribavljeni izvanrednim izdacima proračuna uglavnom iz raznih zemaljskih zaklada, kojima je poslije trebalo vratiti novac. Svim su ovim građevinama, međutim, predstojali daljnji veći popravci tijekom 1881. godine, kojih je ukupna vrijednost bila najprije procjenjivana na 60.000 forinti, od čega se polovica odnosila na dvije spomenute najoštećenije zgrade – popravak crkve svete Katarine procjenjivao se na 20.000 forinti, a plemićkog konvikta na 10.000 forinti. Naposljetku se ispostavilo da ukupna vrijednost radova na raznim javnim zgradama stradalim u potresu, u Zagrebu i okolici iznosi oko 160.000 forinti koje je vlada odlučila pokriti zajmom.

Sustav javnih institucija u Zagrebu bio je tada vrlo složen, pa je tako i povijest organizacije obnove grada nakon potresa 1880. vrlo složena. Osim Zemaljske vlade Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, u to je vrijeme u Zagrebu stolovala još jedna vlada – za Vojnu krajinu, odnosno, kako se službeno nazivala, Carsko kraljevsko glavno zapovjedništvo u Zagrebu kao krajiška zemaljska upravna oblast, tada na čelu s generalom barunom Franjom Filipovićem. Konačno, stanovitu ulogu u obnovi imala su i tijela Zagrebačke županije te ministarstava i institucija koja su imala sjedišta u Budimpešti i Beču, odnosno koja su bila zajednička za ugarsku polovinu Monarhije ili za cijelu državu. Zajednička Ugarsko-hrvatska vlada vodila je tako popravak zgrade Financijskog ravnateljstva i Glavne državne blagajne. Vojnokrajiška pak vlada u suradnji s Vojnograđevnim ravnateljstvom u Zagrebu provodila je popravke vojnih zgrada. Od zgrada pod upravom vojnokrajiške vlade najjače je stradalo njezino sjedište na Jezuitskom trgu (nekadašnji Isusovački samostan, danas zgrada Galerije Klovićevi dvori). Ured u kojem je inače radio zapovjednik Filipović bio je jako oštećen. Morao se, nadalje, ukloniti toranj iznad ulaza u zapadno krilo zgrade, kao i dio južnog krila (prema današnjem platou Gradec) koje se urušilo. Velika je oštećenja pretrpjela i Kadetska škola na Novoj Vesi, a stanovita i Vojna bolnica u Vlaškoj, te vojarne. Dokumentaciju o popravcima zgrada pod upravom Generalkomande nije se uspjelo pronaći, no iz posrednih izvora doznaje se kako je radove na obnovi vodio Antun pl. Hirsch, ravnatelj Vojnograđevnog ravnateljstva u Zagrebu, zasigurno uz pomoć drugih zaposlenika ove institucije.

Vojnokrajiške vlasti organizirale su komisijske preglede svojih zgrada u suradnji s vlastima Trojedne Kraljevine, što se zasigurno treba pripisati okolnosti da se pripremalo pripojenje Vojne krajine Hrvatskoj (zaključeno 1. kolovoza 1881.) pa se nastojalo buduće korisnike ovih zgrada uputiti u njihovo stanje. Iako je sustav javnih službi u Zagrebu bio vrlo složen, zahvaljujući čemu je velik broj građevinskih inženjera bio zaposlen u raznim institucijama, te iako je u gradu djelovao čitav niz raznih arhitekata, graditelja i drugih majstora, u cjelini gledajući – Zagreb u tom trenutku nije raspolagao s dovoljno stručnoga osoblja niti s dovoljno radnika da se saniraju sve nastale štete. Ban je stoga četiri dana nakon potresa, 13. 11. 1880., donio odredbu o suspendiranju dijela postojećih odredbi vezanih za izdavanje dozvola za rad u Hrvatskoj kako bi što veći broj stručnjaka privukao u Zagreb i okolne podžupanije. Budući da na područjima oštećenima u potresu „Nisu po postojećih propisih ovlašteni zidarski, tesarski, klesarski meštri i graditelji kadri, da potrebite popravke na sgradah prije nastavše zime izvedu. Da se obćinstvu omogući i olahkoti potrebite popravke što skorije izvesti, od potrebe je, da se stranim zanatlijam i radnikom dozvola podieli, u što većem broju radnje izvesti, ter u tu svrhu postojeće propise, u tom smislu razširiti”. Odredbom je na prvome mjestu bilo utvrđeno da su „Strani zidarski, tesarski i klesarski meštri i graditelji austro-ugar. Monarkije ovlašteni […] do daljnje odredbe u području gore spomenutih podžupanijah i gradovah, poslove izvršivati uz poglavarstveno opredjeljene, ili još niže, ali nipošto više ciene, ako se izkazati mogne da su u austro-ugarskoj Monarkiji, gdjegod za samostalno izvršivanje obrta svoga ovlašteni”. Radnici su pak mogli doći iz bilo kojeg područja. Bilo je dovoljno samo da se prijave zagrebačkom Gradskom poglavarstvu ili drugim nadležnim organima vlasti.

Kako bi što veći broj stručnjaka sudjelovao u obnovi grada, bila je nužna pomoć i viših tijela vlasti u Hrvatskoj i Monarhiji. U pomoć Hrvatskoj pritekle su tako vrlo brzo nakon potresa središnje institucije iz Beča, na prvome mjestu Ministarstvo rata iz Beča, jedno od rijetkih ministarstava nadležnih za cijelo područje Monarhije nakon Austro-ugarske nagodbe 1867. godine. Uz blagoslov vladara u Zagreb su stoga već 12. studenog 1880. stigle dvije satnije – Inženjerska i Pionirska. Inženjerska je satnija – na čelu sa zapovjednikom Antunom Merkleinom, nadporučnikom Dragutinom Müllerom vitezom Sturmthalom i poručnikom Franjom Reschom – radila na sanaciji zgrada privatnih kućevlasnika i Zemaljske vlade, dok je Pionirska, na čelu sa zapovjednikom Maierom, radila na zgradama Vojnoga erara, osobito središnje zgrade Generalkomande, te Kadetske škole u Novoj Vesi.

GRADSKO POGLAVARSTVO I SANACIJA ZAGREBA NAKON POTRESA

Gradsko je poglavarstvo, dakako uz tijela Zemaljske vlade, pa čak i više od njih, s obzirom na svoje nadležnosti, odigralo ključnu ulogu u organizaciji sanacije grada.

Poput bana i Zemaljske vlade, i gradske su vlasti nakon potresa doista promptno reagirale. Najvažnije je bilo raščistiti ulice kako bi promet mogao neometano teći. S obzirom na onodobne tehničke mogućnosti, kao i velika oštećenja, fascinantno je da su u roku od 24 sata ulice bile toliko čiste „da bi čovjek, sudeći po vanjskomu licu grada, a nezaviriv u nutarnjost kuća, gdje se pokazuju učinci potresa, jedva vjerovao, da je zlo bilo tako veliko”.

Isticalo se da kada bi kakav stranac „…vidio one čile i liepe kuće, gdjekoju izvana ni malo oštećenu, čiste ulice bez svakog znaka ruševinah. Mislio bi, da su grozne viesti samo špekulativno zavaravanje svieta, da je ružna šala, koju su novinari sbijali – ali kad bi ga tko god od Zagrebčanah uveo u nutarnjost ma koje kuće, počam od kardinalova i banova dvora do malih novoveških kolibah, osvjedočio bi se o strašnih posliedicah katastrofe od 9. studenoga”.

Na sam dan potresa Gradsko je poglavarstvo, nadalje, podijelilo grad na 12 kotara i u svaki je bio poslan jedan ili dva inženjera s predstavnikom Gradskog zastupstva kako bi se ustanovila točna oštećenja zgrada. U komisijama su bili sljedeći predstavnici: 1. Gustavu Pongratzu i inženjeru Žigi Egersdorferu dodijeljene su na pregled ulice: Gospodska (danas Ćirilometodska), Kamenita, Opatička, Pivarska (danas Basaričekova), Samostanska (?), Vijećnička (danas Kuševićeva), Županijska (danas Ulica 29. 10. 1918.), Trg svete Katarine i ostale njima susjedne manje ulice; 2. Inženjeru Franji vitezu Ernstu i Aleksandru Seću dodijeljene su Demetrova, Jurjevska, Kapucinska, Kazališna (danas dio Demetrove), Markova, Mletačka, Sjemenišna (danas Vranyczanyjeva) i Visoka ulica, te Kipni (danas Ilirski) i Markov trg i okolne ulice; 3. Gradskom zastupniku Milanu Stankoviću i inženjeru Marcelu pl. Kuševiću dodijeljene su Mesnička, Bregovita (danas Tomićeva) i Duga (danas Radićeva) ulica, zatim Ilica od Jelačićeva trga do Frankopanske, te Trg bana Jelačića s okolnim ulicama; 4. Inženjeru Adolfu Felbingeru dodijeljene su Berislavićeva, Gajeva, Kukovićeva (danas Hebrangova), Nikolićeva (danas Teslina) i Preradovićeva ulica, te s njima povezane bočne ulice; 4. Inženjeru Dragutinu Uhligu i gradskom zastupniku Antunu Eisenhutu dodijeljene su Ulica Marije Valerije (danas Praška), Petrinjska i Sudnička (danas Amruševa) ulica, te Zrinjski trg i ostale njima susjedne manje ulice; 5. Inženjeru Gabrijelu (Gabri) Dienelu i gradskom zastupniku Milanu Nosanu dodijeljene su Dalmatinska, Frankopanska, Gundulićeva, Marovska (danas Masarykova) i Samostanska (danas Varšavska) ulica te s njima povezane pobočne uličice; 6. Inženjerima Camillu Cordonu i Rikardu (Richardu) pl. Rüscheru te gradskom dnevničaru Marku Gerovcu, dodijeljene su Ciglana, Ilica od Frankopanske do Kolodvorske ceste (danas Ulica Republike Austrije), Kačićeva, Medulićeva i ostale bočne ulice; 7. Inženjerima Alfredu Benku i Franji (Franzu) Nemecu (Nemetzu) te gradskom dnevničaru Janku Pisačiću dodijeljene su Bakačeva ulica, Nova Ves, Kaptolski trg i s njima povezane pobočne uličice; 8. Inženjeru Carlu pl. Berteleu i potkapetanu Franji Teodoroviću dodijeljene su Kožarska ulica, Krvavi most, Opatovina, Potok, Skalinska i ostale pobočne ulice; 9. Inženjeru Slavoljubu Schmidtu (Šmitu) i gradskom zastupniku Ferdi Šaju dodijeljene su Draškovićeva, Ribnjak, Vlaška i Nadbiskupski (danas Langov) trg s okolnim ulicama; 10. Inženjeru Vilimu Sorgneru i gradskom zastupniku Josipu Franku dodijeljena je Savska cesta; 11. Inženjeru Antunu Seemülleru i gradskom pisaru Miroslavu Mečečeviću dodijeljena je Ilica od Kolodvorske ceste do kraja grada na zapadnoj strani, Radnički dol, Sv. Rok i ostale njima susjedne manje ulice. Važnije su zgrade pregledala posebna povjerenstva. Za crkve, javne zavode i tvornice bilo je tako zaduženo povjerenstvo koje su činili gradski vijećnik, poznati književnik August Šenoa i gradski mjernik Rupert Melkus, dok su gradski vodovod pregledali gradski vijećnik Adolf Hudovski i gradski inženjer Milan Lenuci. Konačno, gradski zastupnik Vatroslav Egersdorfer i ravnatelj plinare Karlo Munder pregledali su Plinaru. Na pregledane zgrade lijepljene su „poglavarstvene obznane”. Ako su bile upotrebljive, stavljana je obavijest „ova kuća pogledana je povjerenstveno i pronadjena u povoljnom stanju”, a na one koje nisu bile upotrebljive stajala je obavijest: „U ovoj kući zabranjuje se boravljenje do dalnje odredbe.” Pojedine kuće morale su biti deložirane, s obzirom na stanje u kojem su se nalazile, a Grad se pobrinuo da deložirane obitelji budu privremeno smještene u stanovima koje je imao u svojemu vlasništvu.

Pregled zgrada bio je tek prvi korak koji se odnosio na površno ustanovljene štete. U mnogo slučajeva pokazalo se da nije dovoljan jedan pregled, a pojedine zgrade bile su pregledane i šest puta kako bi se ustanovili razmjeri šteta. Dakako, precizno ustanoviti koliko je neka zgrada bila opasna za korištenje nije bilo moguće u to vrijeme. Za one koji su ostali u oštećenim kućama preporučivao se stoga test za koji se vjerovalo da donekle pokazuje koliko je kuća u lošemu stanju. Na pukotinu na zidu trebalo je staviti traku papira i pričvrstiti je na suprotnim stranama pukotine. Ako nakon 6-12 sati papir pukne, zgrada se trebala smatrati opasnom za stanovanje, a to je opasnija bila što je papir prije pukao.

Kako bi se pomoglo kućevlasnicima kojih su zgrade bile oštećene i kako bi se spriječile špekulacije koje su se javile neposredno nakon potresa, Gradsko je poglavarstvo već dan nakon potresa donijelo odredbu o ograničenju cijena građevinskog materijala i građevinskih radova. Na ove su uvjete pristali gotovo svi graditelji Zagreba: F. Cerilia, Janko Grahor, Vjekoslav Heinzel, Janko Jambrišak, Oton Jokuš, Ferdinand Kondrat, Francesco (Franjo) Matiassi, Ernest Mühlbauer, Ivan Plochberger, Ivan Šnuparek (Schnuparek), Ferdo Steyskal (Stejskal) i Gjuro Šviglin. Dakako, usprkos tim odredbama cijene su divljale jer su špekulanti iskoristili situaciju za brzu zaradu.

Nakon što se neposredno nakon potresa u glavnim crtama dobila slika o razmjerima šteta, na sjednici Gradskoga poglavarstva potom je 11. studenoga 1880. formiran gradski Građevno-eksekutivni odbor u kojem su bili: gradski zastupnik Josip Siebenschein (kao predsjednik), c. kr. nadmjernik Franjo Poppl, kr. nadmjernik Kamilo Bedeković i gradski potkapetan Franjo Zorac kao izvjestitelj. Odbor je zasjedao u vijećnici, gdje je zaprimao molbe i raspoređivao povjerenstva za uviđaje, a vodio je računa i o osiguravanju potrebnih materijala za radove. Dan kasnije Vlada je imenovala posebnog povjerenika za grad Zagreb – Maksimilijana (Maksu) Mihalića, koji je trebao zajedno s tadašnjim predstojnikom vladina Građevnog odsjeka Jurjem Augustinom prisustvovati sjednicama kod Gradskoga poglavarstva vezano za mjere koje se odnose na situaciju prouzrokovanu potresom. Kako bi se u svakome trenutku moglo pomoći stanovnicima, ustanovljena je stalna noćna služba u Gradskoj vijećnici, koja je radila 14 dana, a u njoj su bili gradski potkapetan Franjo Zorac, gradski bilježnik Teodor Mallin i gradski inženjer Milan Lenuci.

Vrlo se brzo pokazalo kako Poglavarstvo ne raspolaže s dovoljno ljudstva da samostalno nadzire i vodi sanaciju grada, jer je tada imalo zaposleno samo dva inženjera, Ruperta Melkusa i Milana Lenucija, pa je Gradska skupština zamolila 12. studenoga 1880., s jedne strane institucije gradova Graza, Ljubljane, Brežica i Celja da pošalju svoje poduzetnike, a s druge Zemaljsku i Vojnokrajišku vladu za pomoć u tehničkim silama. Vlada Vojne krajine – iako su i njezine zgrade, kako je spomenuto, iznimno stradale – odmah je gradskim vlastima stavila na raspolaganje četiri svoja inženjera: Antuna Seemüllera, Carla pl. Bertelea, Rikarda pl. Rüschera i baruna Camilla Cordona. A Zemaljska je vlada poslala u pomoć gradu gotovo sve svoje inženjere, kako će se uostalom vidjeti iz nastavka teksta.

Uz pomoć inženjera koji su raspoređeni, kao i spomenute inženjerske i pionirske satnije kojih je slanje u Zagreb odobrio vladar, organizirano je uklanjanje ruševina i osnovna sanacija građevina. Građevno-eksekutivni odbor rasporedio je dijelove inženjerske satnije koje je dobio na raspolaganje u sedam odjela na po pet do šest momaka, kojima su bili pridruženi težaci, a koje su isprva vodili vladini i gradski inženjeri Antun Seemüller, Alfred Kappner, Ivan Bartušek, Franjo vitez Ernst, Camillo Cordon, Milan Lenuci i Stjepan (Stevo) Buckl. Sastav ovih odjela stalno se mijenjao, ovisno o potrebama, a osim navedenih inženjera vodili su ih i Mato Hanžeković, Ivan Szczepaniak i drugi. Osim za smještaj Gradsko se poglavarstvo pobrinulo i da se svakomu članu inženjerske i pionirske satnije koji je došao u grad dade „pol litre vina na svakoga momka, da se snaga radina trajnija uzdrži”.

Inženjerske trupe uklonile su brojne ruševne dijelove zgrada, ponajprije dimnjake i oštećene zabate i vijence, pa i cijele zgrade, poput kuće Prister na Trgu bana Jelačića, kuće Pogorelec u Bakačevoj, Sorgač u Petrinjskoj, dijela Medijanskijeve vojarne u Visokoj ulici, dijela franjevačkog samostana prema Opatovini i drugih zgrada. Prema izvještaju Građevno-eksekutivnog odbora Inženjerska satnija radila je na ukupno 135 kuća; učvrstila je 45 zgrada, u potpunosti ili djelomično uklonila 13 građevina, zatim 53 vatrobrana ili zabatna zida i 137 dimnjaka. Naposljetku su, početkom prosinca 1880., vojnici satnije bili zaposleni i na izgradnji baraka na Ciglani, koje su dopremljene iz Capraga, a u koje se smještala vojska dok se vojarne ponovno ne osposobe za ukonačivanje.

Vojne tehničke čete obavile su golem posao, isticale su se hrabrošću u uklanjanju oštećenih zgrada, ali ni one nisu bile spremne rušiti objekte „koji su suviše vratolomni i oko kojih bi se morali više tjedana zadržati”, tako da je na rušenju iznimno oštećenoga tornja franjevačke crkve angažiran bečki poduzetnik Oberhauser, dok je uklanjanje vrha tornja katedrale, kao i izvedbu skela unutar ove građevine, izveo Herman Bollé sa svojim radnicima.

Gradski Građevno-eksekutivni odbor nadzirao je i radove koji su kućevlasnici sami izvodili na svojim privatnim kućama, ponajprije kako bi se što prije uklonili njihovi dijelovi koji su bili opasnost za prolaznike, a potom kako bi se obnova provodila po propisima. Postojao je opravdani strah da bi kućevlasnici mogli samo ožbukati oštećene objekte, odnosno kozmetički ih popraviti i potom ih dalje nastaviti iznajmljivati, što bi predstavljalo veliku opasnost za stanare. Kako bi nadzor bio što efektivniji, grad je bio podijeljen na sedam kotara u kojima su radove nadzirali lokalni inženjeri. Prvi okrug nadzirao je inženjer Franjo Nemec i obuhvaćao je ove ulice: Pod zidom, Dolac, Potok, Kožarska, Skalinska, Opatovina, Kaptol, Nova Ves i Bijenička cesta. Drugi je okrug pokrivao inženjer Carl pl. Bertele, a obuhvaćao je ove ulice: Potok, Nadbiskupski trg, Vlaška, Draškovićeva, Ružina (danas Kurelčeva), Palmotićeva i Jurišićeva, kao i „povrtnu” (istočnu) stranu Petrinjske. Treći okrug bio je pod nadzorom inženjera Gabriela Dienela i obuhvaćao je sve ulice između zapadne strane Petrinjske i Preradovićeve, te Trg bana Jelačića i Zrinjevac. Četvrti okrug nadzirao je inženjer Rikard pl. Rüscher i obuhvaćao je Ilicu od Jelačićeva trga do Frankopanske, potom Frankopansku, Savsku, Sajmišni trg (danas Trg Republike Hrvatske) i sve ulice koje se nalaze između spomenutih ulica i trgova, kao i ulice koje su okomite na Preradovićevu ulicu. Peti okrug nadzirao je inženjer Antun Seemüller i obuhvaćao je Ilicu od Frankopanske do Vodovodne, sa svim ulicama koje su južno od toga pravca, zatim Ciglanu, Rokovu ulicu, Radnički dol i Pantovčak. Šesti okrug nadzirao je inženjer Robert Weiß, a obuhvaćao je Mesničku, Bregovitu, Streljačku, Lisinskoga, Demetrovu, Kapucinsku, Sjemenišnu, Vijećničku, Kazališnu i Gospodsku ulicu, te Strossmayerovo šetalište i Grič. Sedmi okrug nadzirao je inženjer Milan Lenuci, a obuhvaćao je Dugu, Jurjevsku, Kamenitu i Mletačku ulicu, Trg svetog Marka, te sve ulice koje se nalaze između Potoka, Kožarske ulice, Jezuitskog trga, Trga svete Katarine i Kipnog trga.

Građevno-eksekutivni odbor brinuo se i o nabavi materijala, vapna, pijeska i drva, kao i o raspodjeli radnika koji su stizali u Zagreb. Tijekom svojega djelovanja nabavio je 540.625 crjepova, 9.526 žljebnjaka, 231 nastavaka za dimnjake, 100 komada holandskih vijaka za spone, 16 vagona vapna u težini od 160.000 kg itd. Dakako, osim nadziranja sanacije privatnih zgrada, uklanjanja jako oštećenih građevina ili njihovih dijelova, Gradsko je poglavarstvo moralo istodobno popravljati zgrade koje su bile u njegovu vlasništvu. Štete na javnim gradskim zgradama procjenjivale su se na oko 45.500 forinti, u što je bio uključen trošak raščišćavanja ulica i izgradnje baraka na Ciglani. Sve su gradske javne građevine bile oštećene. Najviše je novca izdano na popravak škola (oko 6.000 forinti), gradske ubožnice (oko 4.400 for.), crkve svetog Marka (oko 3.800 for.), vojarne (oko 2.600 for.), Gradske vijećnice (oko 2.100 for.), zgrada na Mirogoju (oko 1.300 for.) i kule Lotrščak (oko 1.250 for.). Na obnovi ovih građevina velikim su dijelom radili privatni poduzetnici Matija Tassoti, Franjo Matiassi, Franjo Pilepić, Gjuro Carnelutti, Ernest Mühlbauer i drugi.

Sva ova brojna navedena imena odnose se, dakako, samo na osoblje koje je rukovodilo poslovima i koje je nadziralo rad brojnih drugih zidara, tesara, limara, krovopokrivača, stolara te drugih majstora i nekvalificiranih radnika. Vrlo brzo nakon potresa iz raznih je dijelova Hrvatske i Europe u Zagreb, naime, došao golem broj majstora i radnika. Samo je iz Ljubljane, navodno, došlo 50 tesara. Procjene ukupnoga broja radnika koji su došli raditi u Zagreb na popravcima poslije potresa jako variraju u onodobnom tisku. Procjenjivalo se tako da se zidara i tesara skupilo sredinom studenoga gotovo 2.000, dok je radnika bez nekih posebnih kvalifikacija bilo daleko više. Koliko su te brojke pouzdane, teško je reći. Nesumnjivo je da postoji velika razlika u podacima koji su objavljivani u različitim novinama i onima koji stoje u službenoj evidenciji poglavarstva, a prema kojoj je do 20. studenoga 1880. izdano 49 certifikata za domaće i strane graditelje koji su htjeli raditi u Zagrebu te 800 radničkih legitimacija.

Kako bi se u što većoj mjeri ubrzao rad na popravcima zgrada, Nadbiskupija zagrebačka odobrila je da se radi i nedjeljom i praznicima nakon što radnici odslušaju jutarnju misu. Na kolodvoru je bila postavljena knjiga u koju su se mogli upisivati kako kućevlasnici koji su trebali radnike za popravke, tako i radnici koji su dolazili u Zagreb u potrazi za poslom. Naposljetku se u Zagreb sjatilo toliko radnika da nisu svi ni uspjeli naći posao.

Zahvaljujući dolasku ovako velikoga broja radnika, do kraja studenoga zgrade su izvana uglavnom bile u osnovnim elementima sanirane, pa se većinom počelo raditi na uređenju unutrašnjosti. Dakako, nisu svi bili zadovoljni načinom na koji su obavljeni radovi. Franjo Rački upozorio je oštrog opozicionara – đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera da se nedovoljno kvalitetno obnavlja: „Ovdje se radi na vrat, na nos, ali se samo krpa”. O površnoj i nekvalitetnoj obnovi pisalo se često i u tisku: „U mnogih kućah treba gvozdenih veza, a zidar samo zamaše na oko pukotine”. Bez obzira na kritike, nesumnjivo je da su zgrade bile u dovoljnoj mjeri sanirane da se u njima može proboraviti zima pa se velik dio potresnih „izbjeglica” krajem 1880. vratio u Zagreb.

FINANCIRANJE OBNOVE

Već prve odredbe Zemaljske vlade o popravcima nakon potresa pokazuju kako se kao ključan problem u sanaciji grada javio nedostatak sredstava. Ban je privremeno odlučio da će se troškovi podmirivati iz zaklada koje javnim institucijama stoje na raspolaganju, a ako ih nema, trebalo se zatražiti od Vlade novac, s time kako je napomenuto da „što veću štednju pred očima imati valja”.

Ukupna šteta nastala potresom bila je procijenjena na 3.275.544 forinti, od čega se na Zagreb odnosilo 2.153.108 forinti. Kako je u tim godinama proračun Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije tek počeo prelaziti 3,5 milijuna forinti, dok je proračun grada Zagreba u 1880. godini iznosio 586.453 forinti, hrvatske autonomne i zagrebačke gradske vlasti suočile su se s golemim izazovom – s kojim sredstvima pokriti obnovu Zagreba i okolice?

Štete na građevinama u Zagrebu procjenjivale su se, prema tadašnjoj metodologiji, s obzirom na njihov udio u ukupnim prihodima koje su zgrade godišnje donosile. Najveći dio stambeno-poslovnih građevina u Zagrebu činile su, naime, najamne zgrade, podignute kao investicija pojedinaca, obitelji ili tvrtki, koje su potom donosile prihode od najamnina. Prema procjenama Građevnog odjela Gradskoga poglavarstva u potresu je 845 zgrada u Zagrebu bilo toliko oštećeno da šteta nadmašuje njihov godišnji dohodak, više od 400 bilo je oštećeno preko 40 posto „nečistoga” (dakle bruto) godišnjega dohotka, dok je procijenjeno da na 400 kuća ima samo manjih šteta.

Uz spomenuti Građevno-eksekutivni odbor, Grad je stoga formirao i odbor za pomoć stradalnicima u potresu, kojemu je predsjedao conte Ivan Buratti, potpredsjednik mu je bio Vatroslav Egersdorfer, a ostali su članovi bili Stjepan Bošnjaković, Albert Schauff i Jakov pl. Weiss kao odbornici te Franjo Gašparić i Andrija Jakčin kao zamjenici. Njima su se sa strane Vlade pridružili Maksimilijan Mihalić i Josip Kneisel. Ban je neposredno nakon potresa dodijelio gradu 20.000 forinti interventnih sredstava, koje je trebalo dijeliti onima koji su najviše stradali.

Kako je blagajna zagrebačkoga Gradskog poglavarstva bila potpuno bez sredstava, tadašnji gradonačelnik Matija Mrazović odlučio je zamoliti bana za dozvolu podizanja zajma od 100.000 forinti za najnužnije radove, dok se u dogledno vrijeme namjeravao podići zajam od čak milijun forinti. Ali ban tu molbu nije odobrio jer je smatrao da zbog potresa Zagreb više neće u nadolazećem vremenu raspolagati s dotadašnjim sredstvima pa neće moći vraćati kredite bez podizanja poreza onima koji su najviše stradali u potresu – kućevlasnicima. Tim se neodobravanjem, tumačilo se u banovu dopisu, zapravo štite financijski interesi zagrebačkih građana. Ban je također odlučio izdavanje potpora građanima Zagreba u potpunosti prenijeti na Unutarnji odjel Zemaljske vlade. Iz zemaljskih zaklada dodijelio je potom 50.000 forinti za povoljne zajmove stradalnicima, a još je 50.000 forinti prispjelo kao beskamatni zajam iz Budimpešte, prema odluci tadašnjega ugarskog ministra predsjednika Istvána Tisze. Vlada se, konačno, odlučila pobrinuti i za podizanje velikoga zajma.

Ovu je odluku žestoko kritizirao oporbeni tisak, smatrajući kako je riječ o manipulaciji kojom se sve zasluge za obnovu Zagreba žele pripisati Vladi, a osobito se kritiziralo što će taj posao obavljati Jovan Živković, tadašnji predstojnik Unutrašnjeg odjela Zemaljske vlade. Konačno, isticalo se da Vlada ima ionako previše posla s obnovom vlastitih stradalih zgrada. Ne može se isključiti mogućnost da je ta interpretacija bila točna. Gradom Zagrebom u to je vrijeme, naime, upravljala oporbena Neodvisna narodna stranka. Mora se priznati, međutim, da se banovo upozorenje dijelom obistinilo. Ban je, kako je spomenuto, dodijelio kao nužnu pomoć zagrebačkom poglavarstvu 20.000 forinti, daleko manje od zatraženih 100.000, no i ta će sredstva grad s velikom teškoćom vraćati.

Kako je već napomenuto, brigu o podizanju zajma od milijun forinti preuzela je na sebe Vlada, i ban ga je doista uspio ishoditi od ugarske vlade. Zajam je odobren četiri mjeseca nakon potresa, sredinom ožujka 1881. godine, na osnovi zakonskog članka IX. Ugarskoga sabora. Odmah je izabrano i povjerenstvo koje je dijelilo zajmove, kojem je na čelu bio bivši vladin povjerenik za grad Zagreb Maksimilijan Mihalić, koji je nesumnjivo na to mjesto imenovan s obzirom na iskustvo koje je imao radeći nakon potresa u raznim odborima. Povjerenstvo je počelo raditi krajem travnja 1881. i djelovalo je do kraja 1882. godine, a podijelilo je velik dio svote koja mu je stavljena na raspolaganje – 962.010 forinti, od kojih 100.000 forinti u vidu beskamatnih kredita, a ostatak kao kredite s kamatama od 4 posto na različite rokove otplate (15, 20 i 30 godina).

I tu pomoć opozicija će, međutim, žestoko napadati. Referentna joj je točka pritom redovito bila pomoć koju je ugarska vlada dodijelila za mađarski grad Segedin nakon poplave 1879. godine. Segedinu je, naime, bilo odobreno čak 8 milijuna forinti povoljnih kredita ili pomoći. Prepucavanja o tome koliki bi trebao biti iznos pomoći i kredita Hrvatskoj trajat će mjesecima. Oporba će neprestano tvrditi da iznos pomoći jasno govori o maćehinskom odnosu Budimpešte prema Hrvatskoj, a unionističke hrvatske vlasti veličat će (pa katkada i preuveličavati) dobivene kredite, a samo će povremeno zlurado komentirati da bi Hrvatska možda dobila i veće iznose da nije bilo govora neimenovanoga hrvatskog zastupnika u Saboru u Budimpešti, u kojem je istaknuto „da zagrebački potres nije ništa prema udarcu i potresu koji nam dolazi od magjarizacije”.

I pozicija i opozicija budno su pratili svaki politički potez, pa i potez perom, vezan za potres i iskorištavali ih za dnevnopolitičke obračune. Opozicijski su listovi napadali isključivo vrh Zemaljske vlade, bana Pejačevića i podbana Živkovića, dok su doprinos u obnovi Zagreba zapovjednika Vojne krajine, baruna Franje Filipovića, ocjenjivali pozitivno.

Budno su se pratili i sadržaji članaka objavljivanih na temu pomoći Zagrebu nakon potresa u tiskovinama prijestolnica, Beča i Budimpešte. Opozicijski je „Obzor” tako javio kako je u „Wiener allgemeine Zeitungu” objavljeno da „Sva Austro-Ugarska neće mirovati, dok se ne podigne novi, ljepši Zagreb!”, dok je s druge strane u „Pester Journalu” potres interpretiran kao kazna Božja Hrvatima, odnosno da „narav često kazni bičem objestne narode, ovakove elementarne nesreće da su opomena takovim bogomrskim narodom. Razorenje Zagreba da je pravedna kazna za podkapanje ugarskoga integriteta”.

Konačno, u svim se zagrebačkim dnevnim listovima vrlo detaljno izvještavalo o iznosima koje su razni pojedinci, gradovi, vladari i drugi uglednici darovali za obnovu Zagreba. Ti iznosi nisu bili zanemarivi, a kako se radilo o donacijama, a ne kreditima, odigrali su ključnu ulogu u pomaganju najsiromašnijim slojevima grada Zagreba, iako su i bogatiji građani dobili jedan dio tih sredstava za obnovu svojih domova. Najveću je potporu dodijelio vladar, Franjo Josip I., koji je u prvim danima nakon potresa donirao 10.000 forinti, da bi početkom 1881. godine, na posebnu molbu biskupa Strossmayera, dodijelio još 2.000 forinti za popravak zgrade Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.88

Spisi predsjedništva Zemaljske vlade otkrivaju da su u pomoć Zagrebu pritekli doista brojni građani gotovo svih dijelova Austro-Ugarske Monarhije, ali i ostatka Europe (dio je novca skupljen čak u Londonu). Ukupno je bilo skupljeno nešto više od 235.000 forinti, što je bio golem iznos za onodobni Zagreb i Hrvatsku. Kako se moglo vidjeti iz prethodnog dijela teksta, riječ je o gotovo 40 posto godišnjega proračuna grada Zagreba iz 1880. i o 7 posto iznosa na koji je procijenjena ukupna šteta od potresa.

Osim donacija, beskamatnih kredita i kredita s 4 posto kamata, građanima Zagreba nakon potresa država je pokušala pomoći i kroz porezne olakšice. Kućevlasnici su tako dobili oslobođenje od plaćanja poreza od 3 do 12 mjeseci u postotku ovisnom o stupnju oštećenja zgrada90, a ban je uspio ishoditi od Ministarstva financija i to da se oni zagrebački investitori koji se odluče na izgradnju novih zgrada 16 godina oslobode od poreza.

S obzirom na ukupne iznose procijenjenih šteta te na iznose dobivenih potpora i kredita, očito je da su najveći dio troškova obnove ipak snosili građani Zagreba i okolnih mjesta, odnosno u slučaju sakralnih objekata – crkvene zajednice. Akumulirani kapital i krediti bankarskih kuća bili su ključni u realizaciji obnove. Iako je potres u prvi mah uništio dio ušteđevine bogatijih Zagrepčana, na kraju će ulaganje u obnovu grada potaknuti razvoj gospodarstva u Zagrebu pa će godine koje dolaze biti obilježene snažnim rastom i razvitkom grada, čime će većini poduzetnika biti vraćena sredstva što su ih uložili u obnovu.

UMJESTO ZAKLJUČKA

Usprkos nedostatku sredstava, u samo mjesec dana od potresa završena je nužna obnova gotovo svih javnih zgrada, tako da su sve škole, zavodi i druge javne institucije mogle započeti s radom. I veliki dio stambenih zgrada saniran je u dovoljnoj mjeri da se mogao koristiti za stanovanje, pa su inženjerijske trupe mogle napustiti grad i vratiti se u Beč još prije Božića 1880. Predstojali su samo još veliki radovi na obnovi crkava, od kojih će neki biti završeni već tijekom 1881. (na crkvi svete Katarine), dok će na pojedinim građevinama trajati nekoliko desetljeća (na katedrali, franjevačkoj crkvi). Svjesne važnosti normalizacije života za budući razvoj grada, i gradske su vlasti već početkom prosinca 1880., nepunih mjesec dana nakon potresa, nastavile s izvođenjem radova planiranih otprije, a usmjerenih estetizaciji grada. Tek što su bile raščišćene ruševine s ulica, počelo je tako sađenje drvoreda kestena u Kukovićevoj (danas Hebrangovoj) ulici, a završena je i gradnja stuba i potpornog zida na Vrazovu šetalištu. U proljeće 1881. godine potom je uređena cesta prema kolodvoru, prozvana već tada Prilazom. Život se vraćao u normalu i grad se pripremao za snažan uzlet građevinske djelatnosti koji će uslijediti već u prvoj godini nakon potresa, da bi se prema kraju 19. stoljeća dodatno ubrzao.