ODLAZAK MIROSLAVA ŠKORE

Tekst: Filip Đukić

Foto: HRT

Odlazak Miroslava Škore s čelnog mjesta stranke Domovinski pokret iznenadio je apsolutno sve, uključujući i članove navedene stranke. Ali je to odlazak koji je potvrdio slabost današnje ‘desnice’. Škoro je dugo igrao na kartu simpatičnosti i narodnog veselja pa je time pokušao pridobiti ‘ljude iz naroda’. Potom smo, nakon te epizode, imali priliku gledati Škoru koji ima ozbiljnu retoriku uvaženog doktora znanosti ekonomije.

AURA TUĐMANSTVA

Domovinski pokret je od svojih početaka pa do danas, pokušavao stvoriti auru svojevrsnog tuđmanstva. Možda ne u svojim početcima, ali definitivno se taj obrazac jake, autoritativne ruke koja će usmjeravati politiku u svim smjerovima, kroz lice jednog čovjeka, tražila. Pokušala tražiti. Škoro se kandidirao za predsjednika države gdje mu je plan bio proširiti ovlasti te funkcije.

Ono što Domovinski pokret nije uspio kao stranka – kao i sam Škoro – je činjenica da se disperzija desnice nastavljala bez obzira na to što su oni okupili etablirana politička imena. Druga stvar je što je ta desnica bila nerazvijena u svome konzervatizmu.

Drugim riječima – Domovinski pokret je nominalno bila desna stranka (problem je danas i pisati takvom terminologijom koja sve više gubi na značenju/značaju) , ali je njihova narav – ostala nedorečena. Ne mislim da je ta desnica morala postati hrvatski alt – right, niti teži oblik paleo-konzervatizma, ali da je trebala jasnije strukturirati svoje političke težnje – da.
Desničarske denominacije u Republici Hrvatskoj toliko su izražene pa tako od Desne lige, koja zbilja zastupa tradicionalna, konzervativna stajališta, imamo i Most, koji je uspio animirati dobar dio mlađe populacije – kao i razne oblike HSP – a te navedeni Domovinski pokret koji je na izdisaju.

POLITIČKA FILOZOFIJA KONZERVATIZMA

Konzervatizam je danas pred najvećim kušnjama budući da je sila tehnokratskog društva uz marksističke bljeskove preuzela svijet informacija te samim time detronizirala tradiciju. Političke stranke koje (barem na papiru) dolaze iz tradicionalnog svjetonazora – kako u svijetu – tako i kod nas – suočavaju se s ogromnim napadima pa se svaka riječ u javnom diskursu mora više puta odvagati ne bi li se krivo protumačila. Baš je to koštalo i Miroslava Škoru koji nije znao odgovoriti na takve postavke društva u kojem se nalazimo.
Ipak, to je manji problem. Veći problem je pitanje kako se riješiti stigme da zastupate nešto nazadno samo ako se deklarirate kao konzervativac?

Odgovor koji se ne nazire – ali koji bi mogao riješiti takve probleme – nije u tobožnjoj modernizaciji desnice – već u edukaciji društva. Pri tome mislim da političke strukture moraju imati znanja o političkoj filozofiji konzervatizma. Ne samo puka ideologija na prvi pogled no dubinsko i koncizno poznavanje društvenih, samih antropoloških i ekonomski smjernica konzervatizma.

USPOREDBA ŠKORO – RASPUDIĆ

Nije nužno da Škoro citira Hilairea Belloca, ali mu je trebalo biti jasno da običnom ‘narodnošću’ ne može pobuditi interes novih generacija. Dobar primjer – što god drugi rekli – bio bi Nino Raspudić, koji se isprofilirao kroz emisiju Peti dan i kolumne u Večernjem listu, te je na tim mjestima – uspio decidirano pokazati da ‘desnica’ nije samo ljubav prema Thompsonu, šahovnici i nogometnoj reprezentaciji.

Neću ulaziti koliki je zaista domoljub Nino Raspudić; i koliko je Most zbilja konzervativna stranka, međutim određeni intelektualni input u javnosti je nešto u čemu je Raspudić uspio.

Škoro je svojim odlaskom dodatno nasjeckao hrvatsku desnicu. Sada je ta desnica samo raskomadani luk koji izaziva suze. A – novo poganstvo raste u modernom svijetu kao korov. Možemo ga vidjeti u graditeljstvu, u slikarstvu, u spisateljstvu i u moralu – da završim sa spomenutim Bellocom.