ODGOĐENI PRVAŠIĆI (3)
Tekst: Vlasta Vančina
Foto: Stock Cake
Veselje i radost učenika, nastavnika i roditelja/skrbnika zbog početka školske godine za oko 400 tisuća osnovno i srednjoškolskih đaka pomutio je podatak da je preko četiri tisuće prvašića dobilo odgodu početka odgojno-obrazovnog procesa. Podatak su iznijeli stručnjaci i odmah naglasili da je dobar dio odgoda na zahtjev roditelja.
Novi porast „odgođenih prvašića”
Hrvatski zavod za javno zdravstvo priopćio je javnosti da je između 10 i 12 posto djece prvašića dobilo odgodu upisa u školsku godinu 2024./2025. na razini cijele Hrvatske. Najčešći razlozi odgode upisa povezani su sa specifičnim odstupanjima u razvoju govora, jezika i fine motorike, ali i razine psihičke spremnosti te emocionalne nezrelosti u odnosu na dob.
Stručnjaci sugeriraju da se djeca za vrijeme odgode uključe u terapijske i rehabilitacijske tretmane, odnosno da nastave pohađati vrtiće ili se sada uključe u njih. Čelnici zagrebačke vlasti pohvalili su se kako je ove godine 412 djece s problemima obuhvaćeno vrtićkim aktivnostima. Pitanje je, međutim, što s djecom u nekim drugim sredinama gdje nema izvještaja o povećanjima vrtićkih kapaciteta a raste broj odgođenih prvašića. Jer, kako saznajemo od edukacijskih rehabilitatora, logopeda i ostalih stručnjaka npr. u Istarskoj županiji taj porast je są šest na osam posto a u Osječko-slavonskoj županiji je odgoda na razini 9 posto. U negativnom trendu prednjači Splitsko-dalmatinska županija gdje svako osmo dijete ili 12,62 posto njih nije dobilo prolaz za upis u prvi razred osnovne škole.
Na psihički razvoj djece utječu genetika i društveno, napose obiteljsko okruženje. Naravno, postoje i drugi krivci za odgodu škole koji su prirodni te „nije nikakva sramota tražiti odgodu ako dijete psihički nije zrelo, primjerice, ako je u pitanju hiperaktivnost, zaigranost ili kašnjenje u psihomotornom razvoju”. Znanstvenici vode višegodišnju raspravu koliko na razvoj djeteta utječe genetika, koliko okruženje. Zapadne škole mišljenja najsklonije su stajalištu da je taj odnos 50:50, ranije se smatralo da je sto posto genetika, ruska škola prednost daje okruženju 70:30, a najnovije škole smatraju kako uz genetiku i okruženje valja računati i s unutrašnjom motivacijom. Genetika je potencijal a okruženje je ključno i to u najranijim fazama razvoja mozga – od druge, treće do pete godine.
Okolina u kojoj se dijete razvija bitno utječe na njegov psihički razvoj, ali često dolazi i u sukob s njom jer da bi se uključilo mora se naviknuti na mnoge stvari pa i odreći se određenih povlastica na koje je dotad naviknulo. Nezadovoljstvo i razočaranje zbog ustupaka ipak se nadoknađuje odobravanjem i pohvalama osoba za koje je dijete vezano. Dakle, u doba ranog djetinjstva „sve su manifestacije psihičkog života usmjerene na emocionalnu komponentu.” Preko nje se dijete uključuje u vanjski svijet. Ako raste u hladnoj atmosferi, bez roditeljske ljubavi i nježnosti, nedostaje mu glavni put uključivanja u ljudsku zajednicu. i u tom slučaju dolazi i do psihičkih poteškoća i bolesti, anksioznosti,… Njihova se biološka energija ili unutrašnja motivacija okreće prema agresiji i ono mnogo teže prihvaća pravila što ih zajednica postavlja.
Stručnjaci, na temelju uvida roditelja i nastavnika, govore kako sve više djece, iz godine u godinu, imaju problema s motorikom, pažnjom, koncentracijom, općim znanjem, pa trebaju pomoć logopeda, rehabilitacijskih edukatora… Mozak, duboke regije mozga, razvijaju se kretanjem. Bez tih regija mozga ne razvijaju se bazalne ganglije i hipotalamus a one formiraju amigdale, tzv. središte za kontrolu emocija. Video igrice i virtualni svijet mogu biti opasne za kontrolu emocija jer su iznimno agresivne pa bi roditelji trebali kontrolirati koje igrice djeca igraju ali im i ograničiti vrijeme koje provode na elektroničkim uređajima – TV, mobitelu, laptopu,…
Digitalne dadilje
Neurolog Ranko Rajović proveo je prije četiri godine istraživanje u Italiji, Sloveniji Hrvatskoj i Srbiji koliko djece uopće ima smart – uređaje. Tada je oko 50 posto djece u četvrtima razredima imalo mobitele, u trećima oko 30 posto te zanemarivo malo u prvim i drugim razredima osnovne škole. Novo istraživanje, međutim, pokazuje da većina učenika prvih i drugih razreda ima mobitele. A to je dodatno opasno, ističe doktor Rajović, jer djeca ne samo što ne stignu obraditi toliko informacija nego postaju kognitivno hiperaktivna. „Uče 10-15 minuta, a onda im treba odmor. Uz to, mozak je naš ključni organ za preživljavanje i kada nešto dobro i kvalitetno uradimo, on nas nagrađuje serotoninom, osjećajem sreće. Čini to tek povremeno, možda dva tri puta dnevno dok djeca igrajući igrice primaju desetak „takvih doza” pa postaju ovisna o igricama.
Poliklinika za zaštitu djece Grada Zagreba i Hrabri telefon proveli su istraživanje o korištenju elektroničkih uređaja među predškolskom djecom u Hrvatskoj. Podaci su pokazali punu ovisnost naše djece o svim vrstama ekrana. Prema riječima roditelja obuhvaćenih istraživanjem svih 700 mališana koriste suvremene tehnologije. Štoviše, čak 79 posto djece mlađe od dvije godine već rabi ekrane, uglavnom one televizijske. U digitalnom dobu u kojemu živimo nemoguće je dijete odvojiti od tehnoloških dostignuća ali je nedopustivo da ih se gadgetima prepušta kao svojevrsnim digitalnim dadiljama. Jer, dijete prima pregršt kratkih i brzih informacija koje ne uspijeva obraditi, pritom sjedi, ne kreće se, ne razvija psihomotoričke funkcije.
Preporuka stručnjaka je da se djeci do šeste godine života ne daju mobiteli a kasnije najviše do dva sata dnevno. Važnije od tih kontrola jest poticanje djece na igru s vršnjacima u prirodi, čitanje, bojanje i slikanje, slaganje igrica i ino što potiče razvoj motorike i maštu.
* Članak je treći dio autorske teme “Odgođeni prvašići”. Objavljuje se u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
