NOVI PURITANIZAM
Tekst: dr. sc. Nenad Raos
Foto: Index/Evangelio P.
Kako dosta pratim ratna zbivanja u Ukrajini i u nastojanju da se informiram što šire, iz što većeg broja izvora – i onih proukrajinskih i onih proruskih – redovito čitam, slušam i gledam izlaganja Scotta Rittera, američkog vojnog stručnjaka s bogatim profesionalnim iskustvom (obavještajni časnik za vrijeme iračkog rata, vojni analitičar za američke novine, autor više knjiga). No u potrazi za istinom htio sam čuti i drugu stranu. Što njegovi protivnici kažu o njemu?
U POTRAZI ZA ISTINOM
On je, kaže neka Amerikanka ukrajinskog porijekla, prodana duša, kako se u nas kaže. Kad su ga Amerikanci odbacili, prešao je Rusima, pa po svijetu širi njihovu propagandu. A zato ga Amerinakci neće? Zato što je osuđeni kriminalac – odležao je godinu i po dana u zatvoru zbog pedofilije (a za to Rusi, nimalo čudno, ne mare).
Neću sada opet o Ukrajini. Nisam ni Ritterov odvjetnik da ga moram braniti. Radije ću reći da sam znanstvenik koji, po prirodi svog posla, razumije snagu argumenata, snagu činjenica. Sigurno bi se mnoge Ritterove analize i prognoze mogle osporiti, a u sumnju dovesti podaci koje prezentira, kao uostalom i podaci ukrajinske strane. Ritter se prije svega bavi vojnim pitanjima, pa bi protiv njega trebao pisati kompetentni vojni stručnjak. Taj bi iznio podatake iz kojih bi se vidjelo u kojem je taktičkom i strateškom smislu ukrajinska vojna sila nadmoćna ruskoj, koji su to ključni faktori koji je vode prema sigurnoj pobjedi. Je li to brojnost, naoružanje, motiviranost, izdržljivost, uvježbanost, organiziranost, ekonomska, tehnička, industrijska i sirovinska baza ili nešto treće? Odgovor ni na jedno od tih pitanja nisam pročitao u kritici Scotta Rittera. Pročitao sam samo da je on ljubitelj Rusa i osuđeni pedofil. Umjesto argumentirane rasprave imamo trač. Tipično za naše doba, rekao bih.
No nije samo trač tipičan. Tipična je i dvoličnost. Jer dok se s jedne strane svatko tko hoće da ga se čuje u javnosti predstavlja kao borac za slobodu (iako nije uvijek jasno što misli pod pojmom slobode), s druge smo strane svi suočeni sa sve više slabo vidljive ili posve nevidljive represije. Taj sukob deklarirane slobode i skrivene represije vidi se i u seksualnoj sferi.
OBLICI DOZVOLJENOG SEKSUALNOG PONAŠANJA
U svakom društvu postoje oblici dozvoljenog i nedozvoljenog spolnog ponašanja. U islamu je rastava braka dozvoljena, dozvoljeno je i mnogoženstvo, no nisu dozvoljeni izvanbračni spolni odnosi, a posebice je opasno počiniti preljub. U katoličkoj Europi, u srednjem vijeku bilo je još manje slobode, jer je brak trajao dok „vas smrt ne rastavi“, a još se u 19. stoljeću očekivalo da djevojka u brak uđe nevina – dok je nasuprot tome za njihove ženike postojao čitav sustav prostitucije, od uličarki do kurtizana. A što se tiče homoseksualizma, zoofilizma i drugih perverzija i inverzija… O tome se u pristojom društvu nije smjelo ni pisnuti!
Još se u mome djetinjstvu o homoseksualcima govorilo s vrlo malo tolerancije. Odnos se kretao od poruge do zgražanja. Prakticiranje homoseksualizma bilo je zakonski kažnjivo („protuprirodni blud“), a česta se zabava mladića sastojala u tome da „pedera“ navuku na neko skrovito mjesto i onda ga pretuku (a on se nije imao kome žaliti). Oscar Wilde je osuđen na robiju zbog homoseksualizma da bi poslije postao beskućnik i umro u bijedi. Nazamislivo za naše vrijeme. Danas se spolna sklonost prema vlastitom spolu ne smatra ni bolešću ni sramotom, nego ponosom – sudeći po nazivu njihovih manifestacija (gay pride).
No to opet ne znači da je sve dozvoljeno, da vlada sveopća sloboda u privatnoj sferi života. Baš naprotiv.
KOMPARATIVNA ANATOMIJA KONJA I ČOVJEKA
Ne znamo primjerice što ćemo sa zoofilijom, upotrebnom životinja – da to tako kažemo – za spolne svrhe. Ako gledamo čisto medicinski i biološki, zoofilija se ne razlikuje od homoseksualizma; obje su pojave zabilježene kako u ljudskoj tako i u životinjskoj populaciji. Ne bi ih trebalo razlikovati ni u pravno-etičkom smislu. Čovjek je slobodan da sa svojim tijelom, bez zakonskog ograničenja i osjećaja stida, čini što hoće. Stoga se ne može kažnjavanje spolnog općenja sa životinjom opravdavati pojmom protuprirodnog bluda, a kako se tako nešto ipak protivi općem moralu, onda se kažnjavanje zoofilista opravdava činjenicom da je životinja silovana, da je prisiljena na spolni odnos. Ili, točnije rečeno, treba životinje zaštiti od zloupotrebe, od mučenja. Kakvog mučenja? Zar nije mučenje kobile kad joj staviš ormu i sedlo, pa još na nju zajašeš? A „ono drugo“… Preporučio bih zagovornicima prava životinja da se pozabave komparativnom anatomijom konja i čovjeka.
Ima toga još. Koliki je skandal ispao zbog jednog poljupca, i to – zamislite! – u usta na kraju sportske manifestacije. Pa onda oni beskrajni sudski procesi koje zbog „silovanja“ (čitaj: pipkanja u liftu) vode porno zvijezde protiv američkih predsjedničkih kandidata. Kad sve to čitam ne vjerujem da živim u 21. stoljeću, u krugu slobodarske zapadne civilizacije. Ili se ne bih trebao čuditi. Građansko je društvo uvijek bilo dvolično, samo se dvoličnost u povijesnim razdobljima drugačije manifestirala.
Sve u svemu: nemojmo misliti da smo bolji, moralniji i slobodniji od ljudi koji su prije nas živjeli niti od drugih ljudi koji žive na ovom našem nemirnom planetu. Samo smo drugačiji.
