NICOS SAMPSON ILITI KOJA JE SUDBA KLETA ULTRADESNIH ZANESENJAKA
Tekst: Marko Bonifačić
Foto: Polignosi
Sutra je rođendan Nicos Sampsona, sad već zaboravljenog lika, sad već i umrlog u dugotrajnom zatvoru, koji je u mladosti bio borac za slobodu Cipra od kolonijalnih gospodara Britanaca. Provodio teror, bio visoko nacionalno motiviran radeći na priključenju Afroditinog otoka Grčkoj Enosis Eoka-B. A kao pukovnik je u bizarnom puču svrgnuo predsjednika Cipra arhi-mantiju Grka Makariosa, održao se jedan tjedan, pri čemu je proizveo dar-mar: tursku vojnu intervenciju na Cipar, posljedice koje traju do danas, te brzi posljedični pad vojne hunte u Grčkoj, koja ga je podržavala u svojim zadnjim trzajima.
Nicos Sampson, borac ultra desničarske nacionalne orijentacije jest primjer hude sudbe klete koja pogađa često takve ambiciozne, ah ponekad i cirkusantske likove. Bez obzira što su se neki od njih znali poduhvatit vrlo opasnih zločinskih povijesnih uloga, dok je većina ipak ostajala na margini ridikulizma.
Treba se sjetiti operetnog iako ne bezopasnog puča potpukovnika Antonio Tejero u Španjolskoj, uz pomoć jednog ostarjelog frankističkog generala, ali uz „podbačaj“ elitne oklopne divizije Brunete (koja se, ishodom pogrešnih kalkulacija, odbila pridružiti zavjeri kad je bilo stani-pani). Kad je dotični potpukovnik u teatralnoj odori sa kapom kao neki licencijat i pištoljem mašuć u reality showu upao u Parlament, za vrijeme sjednice, zatočivši sve zastupnike i vladu Adolfa Suareza, upravo pri investituri nove vlade bankara Leopolda Calvo Sotela. Pa se je te noći „23-F“ na španjolskoj državnoj televiziji bio obratio i kralj Juan Carlos, sa dramatičnim proglasom-zapovjedju radi održanja ustavnog poretka i „simbola krune“, prigodno obučen u odoru general-capitana njegove kraljevske vojske.
Nešto ranije također operetnog puča bivšeg Mussolinijevog mornaričkog specijalca kneza Junio Valerio Borghese u Italiji, kojom prilikom su zavjerenici već bili zauzeli državnu RAI televiziju i pročitali proglas pronunciamento, sa daljnjim planom otmice predsjednika Republike Saragata i tako dalje, međutim su svi, iz nekog ne baš ni do danas utvrđenog razloga odjednom na vrhuncu akcije odustali i svi se razbježali – „tko se nije skrio magarac je bio…“
Pamtimo još odranije i ljutitog Mussolinija, kad je postajao Duce na Maršu na Rim, kako pozira na trgu u prisustvu nešto visokih časnika i aktivista. Kao što je bio budući maršal zrakoplovstva Italo Balbo sa umjetničkom frizurom. A koji Balbo je inače kasnije, kad je Duce doista postao Duce dobivši povjerenje malenoga kralja Italije (još potom cara Abisinije i kralja Albanije), kolebljivog kalkulanta tradicionalističke desnice Vittorio Emanuele III (koje povjerenje je Duce ipak pragmatično izgubio nakon što je zabrljao ali usput napravio groznih nevolja između ostalog i s druge strane zajedničkog plavog nam Jadrana u Hrvatskoj), allora bijaše Balbo, uvijek sa identitetskom umjetničkom frizuricom „ma come sei bello impossibile“, oboren u zrakoplovu od strane vlastite protuzračne obrane u Libiji, avaj sudbo kleta…
Zapamtit ćemo i neuspjeli puč u Muenchenskoj pivnici dekadentne cabaret demokracije Weimarske Republike Njemačke, kojeg je izveo zapjenjeni Hitler, tada još junoš diletant, što ne znači da se kasnije nije postavio operativnije i milijune nevolja izazvao Njemačkoj i mnogima drugima. Doduše došao je na vlast formalno demokratski, uz nevoljko suglasje ostarjelog slavnog ratnika predsjednika Hindenburga, pa potom donijevši Reichstag-palež dekrete o suspenziji ljudskih prava i demokracije, pa Sachsenhausen kao prvi logor, pa Kristallnacht, pa nemojmo dalje jer postaje grozno, ali završava i groznim porazom…
Svatko ima svoj postmoderni dekonstruirani karikaturalni Zimski dvorac, kad onaj sa rogima je načas ovladao Bijelom kućom, prvom kućom zapadne demokracije Sjedinjenih Američkih Država.
Ovih dana napadno smo bombardirani vijestima iz Njemačke o pokušaju puča ekstremno desničarske skupine ekstremnih nacionalista u Njemačkoj, predvođene nekakvim ostarjelim kraljevićem, doduše uz popriličan broj angažiranih dobro uvježbanih i motiviranih vojnika, koji su dio oružja eto čak nabavljali i iz Hrvatske.
Ima toga na svim stranama, i bit će, bit će, ambiciozni pučisti samo su eklatantni primjeri.
Česta je operetna zanesenost, uz smušenost, ne manjka ni pjene na ustima, ni neuvijenih grubosti raznoraznih, doduše barem diskurzivno to je postala svakodnevnica našeg postmodernog diskursa, takva su sad vremena mrežne algoritamske demokracije.
Grmi jedan tako, stišće zube, ambiciozan, evo da znate zapamtio sam vam što bijasmo izbačeni iz vlade, nesuđeni barem budući ministar unutarnjih poslova, mora on bit jer „ti si genije čudo prirode sve na svijetu znaš i majstor si za sve“ (pjevala jednu pjesmu još od ranije Josipa Lisac).
Klikće tako dama zaokupirana Yugo-utvarama-zavjerama, nekrotiziranim već udbašima – čitaj komunistima i djecom eto svemoćnom njihovom, svakidašnje su to jadikovke, sad kad nema Tuđmana biti ćemo veći Tuđmani od Tuđmana, a koji je bio državnik da. Ugledajte kaže, svi se na Europu sjajnu i Njemačku funkcionalnu. Tamo štima sve, zaneseno buljimo mi tamo iz ovdje provincije, a kod nas doista sve užasno je, osim kad biramo slatkice miss-ice. A kad dodju izluštrani poštenjaci, sijat će nam sunce. Citira se sjajni EU Parlament kad donosi rezolucije (drugima) o suzbijanju korupcije, oh koliko li samo kradu ti jadnici i prosjaci na periferiji, da doista. No da li se citira isti EU Parlament i kad donosi blasfemične rezolucije za zaštitu LGBT populacije? Ili kako pjeva Colonia – „a little bit of uh la la“? A Hrvatska Republika treba postat strogo građanska država jednakih građana/ki/them(?), treba izbacit iz Ustava manjinske pozitivne diskriminacije. Samo građanin/ka/them u Ustavu, bez spominjanja i naracije prevladavajuće nacije, valjda, i bez kontra-spomena manjina. Baš kao Francuska (a ni Turkiye ne poznaje u Ustavu manjina, da se podsjetimo). Ali to ne možemo tako kod pitanja radi opstanka naše najmanje od tri daytonske bosansko-hercegovačke nacije. „Čto delat?“ upitao bi se i uspješni pučist crveni komunjara ćelavi sa ponešto kosim očima Lenjin…
Obilježavajući rođendan zaboravljenog drčnog borca Eoka-B Enosis pukovnika i „tjedan dana samo tjedan dana“ predsjednika Nicos Sampsona, pokušajmo izvesti njegov poučak, koji glasi: Ambiciozna zamamljiva uspaljena ultra desnica čvrsta rukica nije dovoljna za vladavinu ni sobom ni drugima ni narodima, a nerijetko zna uvalit i u nevolje grijeha…
