MODERNA VREMENA – KRITIČKI OSVRT NA TV SERIJU
Tekst: Anđelko Hundić
Foto: HRT
Tema serijala Moderna vremena je razvoj hrvatskog dizajna, a prve četiri epizode obrađuju razdoblje 50-tih i 60-tih godina dvadesetog stoljeća. Odlična tema koju već dugo čekamo da bude obrađena i predstavljena na javnoj televiziji, mada nisam siguran da barem u dijelovima već nije realizirana. No, vidio sam mnogo dokumentaraca koji su imali izvrsne teme, ali su one loše obrađene, u televizijskom žargonu rečeno bile su to „upropaštene teme“. Naime, nije važno samo imati dobru temu, već je još važnije kako je ona obrađena korištenjem televizijskog medija. Pa prvo pitanje koje mi se nametnulo jest kako je tema razvoj dizajna u Hrvatskoj obrađena u seriji „Moderna vremena“ koja se emitira na Prvom programu HTV-a.
DOBRA STRANA
Dobra strana serije je što sve epizode imaju dva pristupa koje prezentiraju temu na dva načina. Prvo je sociološki pristup koji govori o društveno-političkim događajima u to vrijeme i kako su oni utjecali na razvoj dizajna, a drugi je dizajnersko-umjetnički koji je prisutan u izjavama teoretičara i projektanata-dizajnera sudionika u emisiji. Ono što je također dobro jest naglašena veza između projektanata i izvoditelja uporabnih predmeta, a posebno ponovna izrada jednog istaknutog dizajnerskog projekta.
U velikom dijelu emisija prisutni su arhivski snimci što dodatno daje dokumentarnu vrijednost i uprisutnjuje prošlost u sadašnjost. Istraživači arhive obavili su veliki posao i svakako zaslužuju pohvale.To su dobre strane serije, a bilo bi neobjektivno i nekritički ne spomenuti i one loše.
LOŠA STRANA
Prva epizoda govori o dizajnu u Hrvatskoj u 1950-tim godinama, godinama oporavka nakon Drugog svjetskog rata. Obradila je najvažnije pojave i događaje poput Exat 51, Akademija primijenjene umjetnosti, Prvi zagrebački trijenale, SIO (Studijo za industrijsko oblikovanje), Expo 58 u Bruxseles-u, grafički dizajn, industrijski dizajn, keramički dizajn. Predstavljeni su i neki autori kako oni poznati, tako i oni nepoznati ili manje poznati. Ovo posljednje daje posebnu vrijednost emisiji.
No, u posljednjoj trećini mijenja se dinamika emisije. Kadrovi postaju sve kraći i mnogobrojniji, emisija naglo ubrzava i poprima izgled propagandnog spota. To se naročite odnosi na kadrove koji prezentiraju odabrane radove grafičkog i keramičkog dizajna. Naime, da bi se neki predmet sagledao potrebno je izvjesno vrijeme, što je on složeniji treba više vremena za njegovo percipiranje. No, kadrovi radova iz spomenutih dizajna se izmjenjuju takvom brzinom, za svakog je izdvojena tek djelić sekunde, da ih je nemoguće percipirati, pa oni postaju besmisleni.
Dizajn je vizualna umjetnost i slika je važnija od teksta pa kakav smisao ima u televizijskoj emisiji tekst koji ne prati slika. Radilo se o trci s vremenom ali, usprkos tome, na kraju emisije pojavljuje se najava za iduću epizodu i troši dragocjeno vrijeme. Ova najava je nepotrebna i besmislena, zbog nje neće porasti gledanost emisije, a oduzela je nekoliko dragocjenih minuta, na primjer, boljem predstavljanju grafičkog i keramičkog dizajna. Tako da je osnovna karakteristika ove epizode da se previše toga htjelo reći u malo vremena, a nije se dobro rasporedilo.
FULANA TEMA
Druga epizoda pod nazivom Oblikovanje u prostoru posvećena je razvoju gradova i kulturi stanovanja u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća. Pola emisije posvećeno je arhitekturi i urbanizmu, što zbunjuje, jer je u uvodnom dijelu prve epizode voditelj Dubravko Merlić rekao da je serija posvećena razvoju dizajna u Hrvatskoj, a arhitektura i urbanizam to nisu. Jednostavno rečeno, dizajn je umjetničko oblikovanje predmeta za upotrebu, a razlikuju se dva tipa dizajna: produkt dizajn odnosno industrijski dizajn i grafički dizajn odnosno stvaranje vizualnih komunikacija.
U emisiji se govori o urbanističkom planiranju i širenju grada Zagreba ali i opisuju i analiziraju pojedine građevine s arhitektonskog gledišta. Tako su obrađene zgrade arhitekte Drage Galić u Vukovarskoj ulici, Ilički neboder na Trgu bana Jelačića i kompleks RANS Moša Pijade. S urbanističkog gledišta govori se o izgradnji radničkih naselja, a kao primjer uzima Folnegovićevo naselje koje je predstavljeno kao primjer naselja građenog prema načelima funkcionalizma, proizašlog iz škole Bauhausa, kojim su ispunjenju načela modernog urbanizma. No, danas se na to i slična naselja ne gleda kao na dobar urbanizam i arhitekturu, a sve više teoretičara arhitekture o tome ima negativno mišljenje, no u emisiji se ne spominju drugačija gledišta.
Dobra strana ove epizode je što obrađuje fenomen masovnog useljavanja seoskog stanovništva u gradove. Novi stanovnici koji dolaze uglavnom sa sela imali su probleme prilagodbe novoj okolini i urbanom života stoga se organiziraju predavanja i izložbe namijenjene edukaciji pridošlica. U emisiji su predstavljene izložbe „Porodica i domaćinstvo“ i „Stan bliske budućnosti“, te predavanja koja su držali arhitekt Andrija Mutnjaković o kulturi stanovanja i Žuži Jelinek o kulturi odijevanja u gradu.
Dizajn iz tog razdoblja predstavljen je kroz namještaj. O namještaju se govori kao odijelu arhitektonskog prostora kome on treba biti prilagođen. On je lagan, manjih dimenzija i izrađen od novih materijala, a za primjer je uzeta stolica arhitekta i dizajnera Božidara Murkovića. Nakon gledanja ove epizode zapitao sam se nije li tema fulana.
NEDOREČENA ERGONOMIJA
Treća epizoda bila je posvećena najpoznatijem hrvatskom dizajneru namještaja Bernardu Bernardiju i RANS-u Moša Pijade. U ovoj epizodi, kao i u prethodnima, govori se o dizajnu namještaja, no nitko od sudionika u emisijama, niti teoretičari niti mnogobrojni dizajneri, nisu ništa rekli o onom najvažnijem za dizajn namještaja, o ergonomiji.
Da pojasnim za one kojima ova struka nije bliska. Ergonomija je znanstvena disciplina kojoj je zadatak da istražuje ljudski organizam i ponašanje, te pruža podatke o prilagođenosti predmeta s kojima čovjek dolazi u kontakt. Dakle, ergonomija proučava anatomske, fiziološke i druge parametre ljudskog tijela i kako prema njemu prilagoditi upotrebni predmet.
Jednostavnije rečeno, prilikom projektiranja stolca dizajner prije svega treba misliti na njegovu udobnost i prikladnost za sjedenje, odnosno namjenu. Svi najpoznatiji svjetski arhitekti i teoretičari arhitekture, od Vitruviusa u prvom, do Le Corbisiera u dvadesetom stoljeću tvrde da je mjera svih mjera u arhitekturi čovjek. To isto vrijedi i za dizajn namještaja. No, o tome u spomenutim epizodama nije bilo niti riječi.
Mnogo puta sam bio u RANS Moša Pijade i sjedio u stolici „A 4“ Bernarda Bernardija. Moja iskustva su slijedeća. Sjedište i naslon su preduboki i iz stolice je teško ustati. Kako one nisu samostojeće već su bile raspoređene u prostoru kao garniture oko niskih stolića, normalno ste mogli pričati samo s ljudima lijevo i desno od vas. Komunikacija s osobom koja sjedi nasuprot bila je otežana jer vas u naslonjenom položaju nije mogla čuti. Trebali ste sjesti na prednji rub sjedišta i nagnuti se prema naprijed ako ste htjeli da vas ta osoba čuje, ali tada je bila narušena i ravnoteža pa je postojala mogućnost da se stražnji dio stolice digne. Zato su mnogi stalni posjetitelji, pa i ja, izbjegavali sjediti u toj stolici.
Drugi primjer su klupe u predavaonicama. Sjedište i naslon tih klupa nalaze se pod pravim kutom, odnosno kutom od 90 stupnjeva, pa je sjedenje u naslonjenom položaju izrazito neugodno, gotovo nemoguće. Koliko god namještali tijelo nikako ne možete naći položaj za naslonjeno sjedenje, pa smo se svi grbili i naslanjali na ruke položene na stolove, te tako pratili predavanje. Ova geometrija može vizualno izgledati dobro, no sjedenje u takvim klupama bilo je mučilište. E o tome se nije govorilo u emisijama. Govorilo se samo pozitivno, što znači i jednostrano, a to nije obilježje dobrog dokumentarca.
NEOBJEKTIVNI PRIKAZ 60-TIH GODINA
Četvrta epizoda posvećena je šezdesetim godinama i što se dizajna tiče obuhvaća svašta: hladnjake, strojeve za pranje rublja, radio prijemnike, televizore i gramofone. Govorilo se o svemu nabrojenom po malo, a jedino je modi dato više vremena. Ona je predstavljena kroz proizvode tvornice Varteks i butika Žuži Jelinek, a to nikako ne odgovara tadašnjim prilikama.
Na primjer ne spominju se „minice“ koje su od druge polovice šezdesetih postale pravi hit te su ih mlade djevojke masovno nosile. Njihov dizajn uvezen je iz inozemstva. One nisu predstavljale samo revoluciju u modi već i u općoj kulturi i bile su znak pobune mladih, a šivale su se u privatnim krojačnicama.
I odjeća za mlade muškarce dolazila je iz privatnih krojačnica, a pratila je zbivanja s rock and roll scene. Na primjer sakoi s visoko uzdignutim kragnama (ruski kragni) kakve su nosili The Beatles-i bili su modni hit. Zatim fenomen traperice, koje su nosile i djevojke i mladići i koji je bio izraz bunta protiv ustaljenog poretka i konformizma. O tim modnim i društvenim zbivanjima u epizodi nije bilo ni riječi, a oni su bili nositelji modernih vremena šezdesetih godina u Hrvatskoj. Da ne duljim, smatram da je ovo razdoblje neobjektivno i vrlo selektivno predstavljeno.
