MEĐUNARODNI DAN ASTEROIDA 2019.

Tekst: dr. sc. Tihomir Marjanac

Foto: ProGEO-Hrvatska

Dan asteroida je globalna akcija podizanja svijesti o prijetnji koju asteroidi predstavljaju za opstanak čovječanstva. Da, za puki opstanak! Premda djeca, više nego njihovi roditelji, prate sve što je vezano za dinosaure, te strašne guštere i njihovo izumiranje, ipak nedostaje spoznaja da smo jednakoj opasnosti izloženi i mi kao ljudski rod. Geološka povijest bilježi nekoliko velikih izumiranja (npr. na granici perma i trijasa prije 255 milijuna godina, te krede i paleogena prije 65 milijuna godina) i mnogo manjih kada su u vrlo kratkom roku nestali svi primjerci do tada dominantnih i evolucijski naprednih životinja pa i biljaka.
Izumiranja su u životu nastanjenog planeta pravilo, ona mijenjaju tijek razvoja života i naseljavanja, redovito uništavaju dominantne predatore i stvaraju nove ekološke niše u kojima se dalje razvija život. Zaista, da nisu izumrli dinosauri, bi li se razvili primati i naposljetku čovjek? Teško je o tome donijeti ikakvu kvalificiranu prosudbu, jer je naše poznavanje izumrlog života nepotpuno i ograničeno samo na organizme s čvrstim skeletom. Pa i o njima ne znamo sve, jer često nedostaju pojedini dijelovi skeleta, da ne govorimo o mekim tkivima i organima.

SVJESNO MIJENJANJE OKOLIŠA

Izumrli organizmi nisu imali nikakvu šansu da prežive katastrofu koja ih je zadesila, bilo da je to bila erupcija golemog vulkana ili udar velikog asteroida. Mi smo danas prva vrsta na Zemlji koja može svjesno mijenjati svoj okoliš, prilagođavati ga svojim životnim potrebama, koja se može nositi s promjenama klime, može mijenjati svoje stanište, naseljavati se i raseljavati svojom voljom. No, stupanj razvitka nije nikakva zaštita od vanjskih katastrofa, pa svake godine brojimo stotine tisuća poginulih u razornim potresima, tsunamijima, vulkanima, poplavama, pa smo jednako tako ranjivi kao što su bili ranjivi i danas izumrli organizmi. Štoviše, stupanj tehnološkog razvitka, paradoksalno, povećao je i našu ranjivost. Umreženost našeg društva, ekonomska povezanost i međuovisnost dovela je do toga da nas danas pogađaju i katastrofe koje se događaju negdje jako daleko, na drugom kraju svijeta. Kod “primitivnih” zajednica nije bilo tako, svaka se mogla razvijati neovisno o drugoj. Dakle, danas smo izloženiji domino-efektu nego ikada ranije u povijesti. To znači, što smo jači – to smo ranjiviji. Paradoks!

NAJOZBILJNIJA PRIJETNJA

Od svih prijetnji kojima je ljudski rod izložen, udari asteroida su možda najozbiljniji. Jer, udar se događa jako brzo, posljedice su trenutačne i globalne, a načina da ga izbjegnemo – za sada nema. Jedina je opcija naći tehnološko rješenje kojim bi se planet mogao uspješno zaštititi, jer izgradnja masovnih skloništa nije rješenje na globalnoj razini, niti se u njih može skloniti većina stanovnika neke države.
Da bismo se obranili od ozbiljne prijetnje, prvo moramo upoznati njen karakter. Ako je riječ o prijetnji koju predstavljaju asteroidi, prvo moramo otkriti gdje se nalaze i kamo “putuju”. To je najlakše usporediti s pomorskim minama nakon 2. Svjetskog rata. Da bi se osigurala sigurna plovidba, trebalo ih je otkriti i ukloniti. Trebalo je otkriti i kamo su ih struje odnijele, kakva im je konstrukcija, i naći načina za njihovo sigurno uklanjanje. Što se tiče slične prijetnje od asteroida, oni ugrožavaju svemirski “brod” na kojem se mi nalazimo – planet Zemlju, jer se njihove i naša putanja povremeno presijecaju. Kada se nađemo na istom mjestu i u isto vrijeme, nastaje sudar. A posljedice su to veće, što se sudar događa većom brzinom i s objektom veće mase.
Dakle da bismo uopće mogli naći rješenje za zaštitu od sudara s asteroidima, prvo moramo znati gdje se oni nalaze, kojim se putanjama kreću, koliko su veliki, koliko ih ima, što im može promijeniti putanju i kamo će se nastaviti kretati nakon toga.

SUSTAVNO PRAĆENJE

Astronomi su dugo upozoravali na opasnost od udara asteroida, a broj novootkrivenih je svake godine bio reda veličine nekoliko desetaka do nekoliko stotina. Asteroide se otkrivalo sustavnim snimanjem istog dijela svemira, pa bi se uspoređivanjem uzastopnih snimaka uočio pomak jednog objekta u odnosu na pozadinske zvijezde koje se u kratkom vremenu između dva snimka ne bi pomakle. To što se na snimcima vidi je sunčevo svjetlo koje se reflektiralo od površine asteroida, a pretpostavljamo da veći asteroidi imaju i veći sjaj. No, pravu veličinu, samo po tom svojstvu, ne možemo sa sigurnošću znati. Sastav asteroida se razlikuje u rasponu od željeznih do kamenih, pa zaključujemo da i njihov odsjaj na suncu nije jednak, što znači da su možda neki slabog odsjaja, u stvari veliki.

Tek je 1992. godine organizirana sustavna potraga za asteroidima u sklopu projekta Spaceguard , s ciljem da se do 2002. godine otkrije 90% asteroida većih od 1 km u promjeru, što je u međuvremenu i postignuto, pa je postavljen novi cilj: otkrivanje 90% asteroida većih od 140 m. Moglo bi se reći da je istraživanje asteroida ipak uspješno krenulo, pa da se možemo prepustiti čekanju dok se ne otkriju svi objekti te veličine, i nadati se da ih možemo uspješno pratiti, što bi nam moglo dati dovoljno vremena da se pripremimo ukoliko neki od njih ima putanju koja ga vodi ususret Zemlji.
Mnogi astronomi su već tada isticali da to nije dovoljno, nego da treba pronaći i sve manje asteroide koji također predstavljaju veliku opasnost. Naime, učestalost sudara Zemlje s asteroidima je obrnuto proporcionalna njihovoj veličini, što znači da asteroidi promjera oko 1 km udaraju u Zemlju jednom u 1.000.000 godina, a da objekti promjera 10 m udaraju jednom do dvaput godišnje!

TUNGUSKI I ČELJABINSKI IMPAKTORI

Kolika je opasnost od tako malih asteroida? Dobar primjer je poznata Tunguska eksplozija koja se odgodila u atmosferi iznad središnjeg Sibira 30.6.1908. u 7.15 sati ujutro po lokalnom vremenu. Eksplozija je bila toliko snažna da je u potpunosti porušila šumu na površini od 2.650 km2, tj. u promjeru oko 100 km. Snaga eksplozije procijenjena je na oko 10-40 MT (10-40.000.000 tona) TNT, što je snažnije od danas najjače termonuklearne (hidrogenske) bombe. Pošto je pogođeno područje bilo jako slabo naseljeno, žrtava je bilo jako malo, ali kada bi se to dogodilo iznad današnjeg Londona, u gradu ne bi nitko preživio! Impakt veličine Tunguske eksplozije ne ostavlja vidljiv geološki trag, pa zaista ne znamo koliko su učestali. Ipak, znamo da su se slične eksplozije dogodile 1930., 1935., 2002. i 2008. g. U novije doba, 2013. godine slična eksplozija dogodila se iznad Čeljabinska u Rusiji i izazvala znatnu materijalnu štetu. Od eksplozije je ozlijeđeno preko 1.000 stanovnika Čeljabinska i okolice, a snaga eksplozije je procijenjena na 400 kT (400.000 tona) TNT, što je 25 puta snažnije od atomske bombe bačene na Hirošimu u 2. Svjetskom ratu. I ovaj puta se pokazalo da je razmjerno veliku štetu napravio mali asteroid (promjera oko 10 m), koji uopće nije bio uočen astronomskim metodama, nego je posve neočekivano udario u Zemlju.
Tunguski i Čeljabinski impaktori (asteroidi) nisu bili dovoljno veliki da bi dospjeli do Zemljine površine gdje bi pritom nastao krater. Međutim, željezni asteroid promjera približno 70 m, prije 50.000 godina udario je u područje današnje Arizone i stvorio krater promjera 1 km, a dubok oko 200 m.

GLOBALNA PROMJENA KLIME

Opasnost od udara asteroida objektivno postoji. Pri tome nas jako plaše veliki asteroidi, promjera 1 km i veći, koji prilikom udara mogu napraviti krater promjera nekoliko desetaka do nekoliko stotina kilometara, što će za posljedicu imati i globalnu promjenu klime koja može potrajati desetljećima pa i stoljećima. Ako bi se danas, ili u bližoj budućnosti dogodio ovakav udar asteroida, izazvao bi toliki broj žrtava i materijalno razaranje da bi to zasigurno bio kraj naše civilizacije i upitno je bi li čovječanstvo uopće preživjelo.
Da bi se uopće nekako zaštitili i osigurali opstanak kao vrste, moramo znati od čega i kada nam prijeti opasnost. Kada znamo koliko je asteroid velik, gdje se nalazi, kakva mu je putanja, i kada je očekivano vrijeme udara, možemo tražiti način da to spriječimo. Samo kako? Većini prvo padne na pamet da ga razorimo nuklearnom eksplozijom, što baš nije dobra ideja. Naime, ako asteroid promjera 5 km razbijemo, možemo dobiti 3-4 asteroida od po 1 km u promjeru (mogu napraviti kratere promjera 10-30 km), stotine asteroida promjera oko 100 m (mogu napraviti kratere promjera 1-2 km) i tisuće asteroida promjera oko 10 m (eksplodiraju u atmosferi poput Tunguske). To znači da od jednog objekta kojeg se može relativno jednostavno pratiti, dobivamo roj malih asteroida koji je vrlo teško, pa i nemoguće pratiti. Njihove će se putanje nakon raspada razlikovati, pa nećemo moći uspješno predvidjeti ni mjesto niti vrijeme udara svakog fragmenta. Zaštite u tom slučaju uopće nema, pa ni ranog upozorenja. Od prvog trenutka kada će biti vidljiv, pa do eksplozije asteroida može proći desetak sekundi pa do nekoliko minuta. Prekratko da se bilo što učini. Ako razbijanje asteroida nije dobra ideja, što onda jest? Postoje različite ideje, a sve se svode na pokušaj da se asteroidu promijeni putanja tako da ne siječe Zemljinu. Na žalost, ovog trenutka još nemamo na raspolaganju tu tehnologiju.

POTICANJE SVIJESTI O OPASNOSTI

Dan asteroida usmjeren je prema poticanju svijesti o asteroidnoj opasnosti, ali je glavni cilj potaknuti pojačano istraživanje s ciljem ubrzavanja otkrivanja asteroida većih od 140 m za 100 puta, to jest da bi se broj novootkrivenih približio cilju od 100.000 godišnje tijekom idućih 10 godina! Tek tada ćemo poznavati većinu asteroida koji potencijalno prijete Zemlji. Također treba otkriti rizične parametre njihovih putanja, kako bi se izbjeglo da neuspjelim mijenjanjem putanje u stvari asteroid dovedemo u novu kolizijsku putanju.
Dan asteroida pokrenuli su 2014. godine dr. Brian May (gitarist grupe The Queen i doktor astrofizike), astronaut Rusty Schweickart (letio u Apollu 9), Danica Remy iz Fondacije B612, i njemački filmski režiser Grigorij Richters (autor filma 51 degrees North). Generalna skupština UN-a je 2016. godine proglasila 30. lipanj za Međunarodni dan asteroida.
Međunarodni Dan asteroida svake godine dobiva veći zamah, 2016. godine obilježen je u 72 države, a Hrvatska se priključila 2017. godine s programom koji se tada odvijao u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu i u zimskom kinu na Rabu. I ove godine obilježit će se Dan asteroida, ponovo s programom u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u nedjelju, 30. lipnja 2019. u vremenu od 9 do 13 sati. Glavni organizator je Hrvatska udruga za promicanje i zaštitu geološke baštine ProGEO-Hrvatska koja u sklopu svojih popularizacijskih aktivnosti sudjeluje u organizaciji Festivala znanosti, a 2010. i 2011. bila je organizator Europske Noći istraživača u Hrvatskoj.