MALA ŠKOLA HAMASA ZA STRANKU MOŽEMO!
Tekst: Mira Bićanić/Autograf
Foto: Ured predsjednika RH
Prije nekoliko dana platforma Možemo! – sve prepoznatljivija po političkim učincima: ne možemo – zatražila je od Vlade RH hitno priznanje Palestine. Iako je ova ljevičarska grupacija programski i svjetonazorski orijentirana na ekologiju, feminističku problematiku i općenito ljudska prava, njezino je djelovanje dosad pokazalo beskorisnost i jalovost, sudeći po učincima njihove vladavine Zagrebom.
Sada su pokazali i ozbiljno nerazumijevanje vanjske politike. Nije to ništa novo ni za domaću ni za evropsku ljevicu, tek razlog za konstataciju da je ljevica u ozbiljnoj gabuli i da njezino postojanje našem kontinentu donosi samo štetu.
U međuvremenu u Evropi se ubrzano događa uspon desnice i ekstremne desnice, koja spretno koristi teme kriznih žarišta u svijetu prikupljajući bodove za učvršćivanje svoje pozicije.
Ljevica današnjice i njezin crno-bijeli pogled na najgore procese koji se odvijaju pred našim očima, a rat je, dakako, najrazornija pojava, jasno pokazuje koliko je udaljena od političke realnosti, i duboko nepravedna.
Najeklatantniji primjer je rat na Bliskom istoku između Izraela i Hamasa. Dok Država Izrael brani pravo na svoj opstanak imajući protiv sebe savez džihadističkih pokreta (Hamas, Hezbollah, Islamski džihad) koji proklamiraju terorističku borbu protiv Izraela i židovskog naroda do njegova uništenja i nestanka, i to uz podršku vlada država Irana i Katra koji financiraju njihovu borbu, po svijetu i u Hrvatskoj organiziraju se protestni skupovi i marševi za prava Palestinaca i spas civila koji stradavaju u ratnim razaranjima u Pojasu Gaze.
Dok se i ovoga trenutka oglašavaju sirene za opću opasnost u sjevernom i južnom dijelu Izraela zbog raketnih napada na gradove i individualnih terorističkih napada na civile na ulicama gradova, propalestinski pravednici zahtijevaju: hitni prekid vatre, omogućivanje dostave humanitarne pomoći za civile u Gazi, traže oštre sankcije za vojno djelovanje IDF-a inzistirajući na poštivanju prava vojnog ratovanja i ponavljaju idiotske teze da je Izrael stvorio Hamas.
Isti ostrašćeni i navijački obojani glasovi ljevice nisu osudili teroristički napad Hamasa izveden 7. oktobra 2023. godine, najgori zločin u modernoj izraelskoj povijesti.
Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres relativizirao je užasni masakr nad izraelskim civilima izjavivši da palestinski narod nije dužan trpjeti ”odmazdu” izraelske vojske zbog onoga što je učinio Hamas – ignorirajući pritom da ova teroristička organizacija nije nekakva marginalna skupina avanturista koja se malo zaigrala odvodeći u smrt u jednom danu 1.200 ljudi i uzevši kao taoce nekoliko stotina nedužnih civila.
Podsjetimo se činjenica užasa koji se dogodio toga jutra 7. oktobra.
Hamasovi teroristi upali su u kibuce, i na muzički festival “Nova” koji je okupio mlade pacifiste kozmopolite iz cijeloga svijeta, ubivši više od 1.200 ljudi i odvodeći dramatično otete taoce u Gazu. Koordinirana zločinačka akcija pokazala je stvarno lice ”boraca za slobodu” čiji je cilj oslobođenje Palestine od mrskog okupatora.
Broj žrtava, dakako, nadmašuje navedeni broj jer unesrećeni i ožalošćeni članovi ubijenih, kao i slučajno preživjele osobe koje se vjerojatno nikada neće oporaviti od slika užasa kojima su svjedočili skriveni ispod masakriranih tijela, također su žrtve.
Zločinci su na sebi imali kamere kako bi nekrofilni reality ostao trajno zabilježen, a pretpostavljam i reproduciran za publiku – domoljube koji će uživati gledajući snimke koje nadilaze najmračniju i najperverzniju fikciju horror i snuff filma.
Pucanje, klanje, silovanje, sakaćenje i paljenje živih ljudi – čitavih obitelji, histerična potraga za eventualno živima, sakrivenima u nekom kutku svoga doma, popraćena je radosnim, ekstatičnim uzvicima terorista koji slave Boga.
Jedan od njih telefonira roditeljima hvaleći se svojim podvigom: ”Mama, mama, ubio sam Židovku, prerezao sam vrat toj svinji, reci tati, Allahu ekber!” S druge strane čuje se majčin umilni glas, odobravanje ispunjeno ponosom i identičnim vjerskim pokličem.
Neopisivo potresno bilo je čuti posljednje telefonske razgovore židovskih žrtava s članovima obitelji, nekoliko trenutaka prije nego što će biti ubijeni. Svjesni da spasa nema i gledajući smrt na nekoliko koraka kako grabi prema njima, starice, mlade majke, očevi i studenti izgovarali su ljubav. Te rečenice nikada neću zaboraviti jer u njima je ljubav nadjačala strah i stravu pred užasom koji ih je kobnoga jutra zatekao nevine i nespremne da obrane svoj život.
Među žrtvama su osim Židova bili i Arapi. Živeći harmonično sa svojim susjedima i prijateljima, podijelili su sudbinu tog 7. oktobra. Jedan od njih, preživjeli, nazvan herojem, svjedočio je o masakru koji je izbrisao 1.200 života, držeći u naručju svoju bebicu staru nekoliko mjeseci. Uspio je spasiti nekoliko svoje židovske braće, no mladu suprugu sustigli su rafali.
Njegov život trajno obilježen tragedijom najbjelodaniji je dokaz besmisla koji proizvodi ideologija terorizma: stradavaju svi, i žrtve su svi koji su nađu na putu vojnicima Smrti.
Žrtve Hamasova barbarskoga, odvratnog zločina ovoga puta bili su većinom mladi ljudi uzornoga svjetonazora i pozitivne, konstruktivne životne energije koja slavi život, ali i starci koji su preživjeli holokaust, poznati aktivisti mirovnjaci koji su život posvetili pomažući Palestincima u potrebi, turisti, strani radnici.
Među taocima odvedenima u Gazu su i mala djeca, koja su gledala kako im ubijaju roditelje. Među njima najmlađi je Kfir Bibas, koji je u zatočeništvu napunio godinu dana. Još uvijek je u rukama terorista, s preostalim taocima, u tami tunela koje su hamasovci brižljivo gradili ispod škola i bolnica u gradovima Pojasa Gaze, koristeći i palestinsku djecu kao radnu snagu.
Silne milijarde upućivane desetljećima preko UNRWA-e za Gazu utrošene su u gradnju tunela i kupovinu raketa koje se ispaljuju na izraelske gradove, umjesto za infrastrukturu koja bi palestinskim građanima unaprijedila život, i sve važne segmente sustava: zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje. Egzistenciju Gažana osigurava Izrael, uzgred budi rečeno.
Mučno je gledati snimke koje pokazuju kako hamasovci otimaju kamione s humanitarnom pomoći mlateći svoje sugrađane kojima je ta pomoć namijenjena. Na jednoj je i prizor u kojem ubijaju malog dječaka koji se pokušao izboriti za hranu popevši se na kamion. Na drugoj snimci starica proklinje Hamas, a dvije mlade žene odvlače je u stranu kako bi spriječile reakciju radikala u gomili.
Hamas je podjednako brutalan i nemilosrdan prema svima. Na jednoj snimci koja mi je dostavljena nekoliko dana poslije 7. oktobra vidjela sam masovnu egzekuciju koju su pripadnici Hamasa izvršili nad svojim nedužnim sugrađanima: nakon ispaljenog metka u glavu nogama su šutirali jadna, izmrcvarena tijela dok se ne stropoštaju u jamu. Neki leševi bili su toliko unakaženi da ih se može opisati jedino kao ostatke onoga što je nekada bilo tijelo. Dio njih optužen je za špijunažu, homoseksualizam, nevjerništvo. Dokazi ne postoje, dovoljna je sumnja.
Vidjela sam i idilične snimke života u Gazi – najvećeg logora na otvorenom, kako smo navikli čuti – prije ovoga rata: lijep sunčan dan, tržnice prepune ljudi, plaže, luksuzno uređene dvorane i stanove. Snimke su objavili Palestinci koji žive u SAD-u govoreći nostalgično kako im nedostaje Gaza i prezentirajući detalje dobrog provoda za boravka tamo. Od 2007. godine kada se izraelska vojska povukla iz Gaze, Hamas je očito imao vremena stvoriti “pravedno” uređeno klasno društvo. Njihovi vođe, njih trojica, koji žive na relaciji Katar – Turska, financijski teže više od 10 milijardi dolara.
Kada je počeo napad na kibuce, ovaj simpatični trojac okupljen u jednoj džamiji posvetio mu je zajedničko klanjanje. Molitva za mrtve, za masakr. U Gazi je te večeri na velikom platnu projiciran isti snimak: masovna publika glasnim je povicima i aplaudiranjem slavila prizore koji u normalnom čovjeku mogu izazvati samo muku i PTSP.
Čovjek koji je svoj život posvetio dekonstrukciji ove terorističke organizacije – Mosab Hassan Yousef, sin je osnivača Hamasa, rođen u Gazi. Živi u Americi, pod zaštitom, i vrlo je aktivan svjedočeći po svijetu o zlikovačkom karakteru Hamasa.
Ovaj buntovnik s ozbiljnim razlogom imao je samo 17 godina kada se pobunio. Protiv sebe je imao sve svoje bližnje: roditelje, braću, rodbinu, prijatelje. Ne željeti biti terorist tretira se kao povreda obiteljske časti, a izdaja ideologije i njezinih ciljeva kao vrijednost važnija od obitelji.
Mosab je utamničen i mjesecima mučen, s mnogim drugim istomišljenicima. Po izlasku iz zatvora pristupio je izraelskoj tajnoj službi za koju je radio oko deset godina i spriječio brojne terorističke akcije koje je planirao njegov otac – živ i zdrav, osuđen u Izraelu za svoje zločine.
Nevjerojatna hrabrost, začeta otporom u ranoj mladosti, svrstava Mosaba u Pravednike među narodima. Gledajući brojne intervjue s njim i javne nastupe na sveučilištima i u UN-u, Mosab uvijek naglašava da je mir moguć samo potpunim uništenjem Hamasa i da Izrael ovoga puta mora uspjeti u tome.
Na pitanje o civilnim žrtvama u ratnim razaranjima u Gazi, među kojima je i njegova rodbina, odgovara: Te žrtve su tragična posljedica Hamasove podmukle taktike i Izrael ne može biti odgovoran za njih. Građani Gaze političkim su glasanjem izabrali Hamas 2007. i dopustili mu da kontrolira sve institucije. Hamas su i škole i bolnice i dobar dio zaposlenika UNRWA-e, profesori, liječnici, novinari. U vojnim akcijama IDF-a civili stradavaju masovno jer su živi štit teroristima. Kako to može biti problem Izraela.
Nadalje, Mosab se oštro kritički obraća svim apologetima i čije crno-bijelo sagledavanje izraelsko-palestinskog sukoba ekskulpira palestinsku stranu i proziva Izrael za nepoštivanja ljudskih prava, izazivanje humanitarne katastrofe, okupaciju, kršenja pravila vojnoga ratovanja, nazivajući zagovornike postojanja države Palestine idiotima.
Političko palestinsko vodstvo, ne samo trenutno nego počev od vremena Jasera Arafata, uvijek je zanimalo samo jedno: uništenje Izraela, njegov nestanak. Njihovi vođe nikada nisu željeli pa stoga ni uspijevali osigurati mir i normalan život svojim građanima u političkin pregovorima s Izraelom. Tako je od 1948., kada su se očitovali da ne žele prihvatiti postojanje države Izrael na ”svome” teritoriju.
Svaki pokušaj ostvarenja mirovnog sporazuma s ciljem realizacije palestinske države u dogovorenim uvjetima i uz prijateljsku podršku država saveznika izazvao je nove napade, terorizam i negiranje dogovora.
Krilatica propalestinskih prosvjeda: From the river to the sea nije ništa drugo negoli poziv na etničko čišćenje. Prepoznajete li u tome ideju o postojanju dviju država?!
Pitanje koje me je motiviralo da napišem ovaj tekst kolidira s Mosabovim: kako je moguća masovna podrška Hamasu mimikrirana propalestinskim prosvjedima u američkim i europskim gradovima?
Na zgradi Sveučilišta George Washington nakon 7. oktobra zasvijetlila je poruka: Glory to our martyrs. Najuglednija američka sveučilišta – čiji je najveći donator, zamislite, Katar – u svojim kampusima uz podršku profesora i predsjednika akademskih zajednica tjednima su održavala skupove podrške Slobodnoj Palestini; učesnici su odjeveni identično kao Hamasovi zločinci, a u hodnicima fakulteta na zidovima ostavljali su najodvratnije poruke mržnje svojim kolegama studentima židovske pripadnosti.
U tim porukama, kao i na transparentima njihovih skupova, nema političke kritike izraelske politike – čija se najdesnija vlada od godine postojanja Države Izrael svakako može i treba problematizirati, što čine i mnogi građani Izraela – nego samo ogoljeni i pročišćeni antisemitizam. Taj je sredinom dvadesetog vijeka odveo u smrt šest milijuna evropskih Židova.
Intelektualci ljevičarskoga predznaka marširaju za Palestinu opravdavajući oktobarski zločin terminima poput cionizma, supremacizma i fašizma državne politike Izraela. Politika ove, najdesnije, vlade Izraela od njegova postojanja, pogotovo nekolicina ministara u njoj, treba se i mora prozivati i kritizirati; uostalom, čine to i građani Izraela svakodnevno protestirajući protiv njih.
Cionizam je pravo židovskoga naroda na samoopredjeljenje i državni suverenitet. Na žalost, realiziran tek 1948., nije stigao ni mogao spriječiti genocid nad Židovima, najveću i vječnu stigmu na savjesti čovječanstva. Židovi su tada bili slabi, nemoćni da se odupru pokušaju istrebljenja koji su podržali svi kolaboracionistički režimi Trećega Reicha diljem Evrope.
Narod koji je u Evropi stradavao u pogromima stoljećima, a istovremeno stvarao intelektualni, umjetnički i znanstveni identitet evropskoga progresa, i iz čijih se redova svake godine nominiraju novi nobelovci, zauzvrat je dobio odgovor u vidu – genocida, permanentnog i konstantnog antisemitizma od Istoka do Zapada, sulude optužbe poznate kao teorije zavjere, opljačkan, vrijeđan, nikada obeštećen ni za jedan od nabrojanih zločina i nepravdi koje je otrpio i još uvijek to čini.
Međutim, Židovi više nisu nemoćni, a neće to više nikada niti biti. Njihovi su prijatelji posvuda i raznolikih su opredjeljenja, no poveznica im je ljubav i podrška koju prema židovskom narodu osjećaju i iskazuju, jači su od uvijek budnoga prijetećega Zla.
Savez časnosti, istine i pravdoljubivosti održava čovječanstvo i dokazuje da je Svjetlo jače od Tame. Ta borba nije laka i često podrazumijeva prozivke i napade na one koji su, pa i ovoga puta, iskazali javnu podršku Izraelu, njegovu narodu, a osudili zločince.
Među njima je i moj dugogodišnji znanac Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica. Napisavši emotivni tekst kojim je iskazao solidarnost sa židovskim žrtvama, osudio erupciju antisemitizma u BiH te prozvao pristalice Hamasa u svojoj zemlji, doživio je difamaciju i uvrede od udruženja ”Palestinska zajednica u BiH”, ali od mnogih građana na društvenim mrežama.
Svojom podrškom ugrozio je svoj život primajući prijetnje koje nisu isprazne ni bezazlene. Emirovi razlozi jasni su i razumljivi svima onima koji dijele njegovo iskustvo preživljavanja – opisao ga je u knjizi ”Razglednica iz groba” o kojoj sam pisala kada je objavljena 2005., na desetogodišnjicu srebreničkog genocida. Tada smo se i upoznali u redakciji Feral Tribunea.
Godinama poslije, uz blagoslov sadašnjega patrijarha Porfirija, moj kolega i ja odveli smo svoje učenike iz Srpske pravoslavne gimnazije u Srebrenicu. Na tom svetom mjestu, u popodnevnim trenucima slobodnog vremena, raspršili smo se, svatko u svojim turobnim mislima.
Ja sam se zadržala u hangaru, evocirajući rečenice iz Emirove knjige preživljavanja. Pozlilo mi je od napadaja plača, reći ću samo to. I dodati: sa žrtvama zločina osim preživjelih suosjećaju i oni koji dijele njihovu bol, i sram zbog zvjerstva i barbarstva druge strane – mračne strane naše ljudske vrste.
Meni se to nakon Srebrenice ponovilo sa 7. oktobrom. Vidjevši mnoge materijale koje moji prijatelji novinari nisu imali prilike, odlučila sam napisati seriju tekstova za jedan portal na kojem povremeno objavljujem.
Iako smo svi bliski i kao prijatelji i kao ljevičari, ipak se oko ove teme nismo složili. Sve je odjednom postalo problem: u tekstu koji sam napisala prije “Džihada našeg svagdašnjeg”, posvećenog djeci – koja su moj životni fokus i smisao – rečeno mi je: napadaju nas zbog tvoje rečenice o “zaklanim izraelskim bebama”; nema dokaza o tome.
Iako sam imala medicinske dokumente patologa (ti ljudi također su psihički oboljeli), fotografije spaljenih tjelešaca i žena kojima su isječeni spolni organi, odrezane dojke, raspolovljena lubanja… ni od koga od ovdašnjih ljevičara nisam doživjela iskazano suosjećanje prema židovskim žrtvama kao što su ga pokazali prema palestinskim.
Ali sam vidjela pokidane postere otetih talaca – od Zagreba preko Pariza do New Yorka. Vidjela sam kako se propalestinski prosvjednici za Free Palestine bore paljenjem restorana židovskih vlasnika, okruživanjem sinagoga na Dan sjećanja 27. januara, vidjela sam pacifističko urlikanje ”Ubij Židova”, vidjela sam kako u Londonu pokraj govornika islamista stoje članovi socijalističke partije. Čula sam glasnu šutnju liberalnih lijevih feministica, i čitala dokaze onih drugih – radikalnih – kako su im na društvenim mrežama njihove kolegice banirale izjave osuda nad ženama žrtvama iživljavanja terorista.
U mom gradu nitko nije organizirao skup podrške za židovske žrtve, osim ŽOZ-a. Taj skup održan je 4. novembra na Trgu Republike (Jelačiću). Bio je dostojanstven i decentan, neoglašen u javnosti. Posvećen taocima o čijoj sudbini se i dalje ništa ne zna. Od znanih ljevičara prisutna sam bila ja i moja djevojčica. Odaslala sam to svojim prijateljima, ali nitko nije napisao ni retka o tome.
U međuvremenu su Radnička fronta i Mreža antifašistkinja organiziranom tribinom iskazale podršku Palestini, s tezom da Izrael vrši genocid.
Zato ovaj tekst.
Jer ono što nisam vidjela su protesti i marševi za izraelske žrtve, protiv terorizma bilo kad i bilo gdje u svijetu.
