KOMUNIZAM I GLOBALIZAM

Tekst: dr. sc. Nenad Raos

Foto: Metro-Goldwyn-Mayer

Ja sam dijete komunizma, oprostite, samoupravnog socijalizma. Bio sam pionir (Pioniri maleni/mi smo vojska prava/svakog dana rastemo/k’o zelena trava), potom omladinac (Tito, partija – omladina, akcija), zatim vojnik u JNA (Boga nema – jer tako kaže poručnik Tasić), a zatim vojnik u teritorijalnoj obrani (Borimo se protiv vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja). To govorim zato što sam se naslušao (u školi, na fakultetu, u vojsci) o „teoriji i praksi samoupravnog socijalizma“, o marksizmu, historijskom i dijalektičkom materijalizmu, pa doista znam što je njegova teorija, a što praksa – koju sam u životu, nažalost, imao priliku mnogo puta osjetiti.

AVANGARDA RADNIČKE KLASE

Marx je napravio odličnu analizu kapitalizma te kapitalističkih ekonomskih i društvenih odnosa, napravio je manje uspješnu analizu feudalnog i robovlasničkog društvenog sustava dok je u analizi budućeg društva (socijalizma kao putu u komunizam) posve zakazao. „Kad u toku razvitka budu iščezle klasne razlike i cijela proizvodnja bude koncentrirana u rukama udruženih pojedinaca, javna će vlast izgubiti politički karakter“, piše Marx u Komunističkom manifestu, jer – nastavlja dalje – radnička će klasa na kraju ukinuti samu sebe, pa će tako nestati društvenih klasa, a s njima i uzroci sukoba koji, po Marxu, uvijek imaju klasnu osnovu. No tu se debelo prevario. Da je malo dublje i malo manje pristrano mislio, vidio bi da će se i u novom društvu („diktaturi proleterijata“) stvoriti vladajuća klasa jer vlasnici sredstava za proizvodnju ne mogu biti nekakvi nedefinirani „udruženi pojedinci“ nego određeni društveni sloj, sloj koji će upravo preko (neformalnog) vlasništva nad sredstvima za proizvodnju nametati svoju volju društvu i tako ostvarivati svoje interese. Taj sloj je dakako bila komunistička partija, „avangarda radničke klase“. Stvorena je „nova klasa“ – koju će potanko analizirati komunistički disident Milovan Đilas.

MNOGO ZAJEDNIČKOG

To se društvo, društvo u kojem sam do svoje četrdesete godine života živio, razlikuje od društva u kojem danas živim kao nebo od zemlje. To bi se svakako moglo reći zbog postojanja demokratskih institucija (slobodni izbori, sloboda govora, okupljanja, prosvjedovanja itd.) i zbog slobodnog poduzetništva – u prošlom sustavu broj je radnika u privatnom (ne-društvenom) poduzeću bio strogo ograničen. Biti bogat bila je prije mana nego vrlina, jer je bogatstvo bilo moralno steći samo svojim radom, dakle ne kapitalom (jer to podrazumijeva eksploataciju radnika), a još manje pronevjerom, korupcijom i krađom (ovo zadnje vrijedi i danas). Pa opet, ta dva društva imaju mnogo zajedničkoga, no to možemo vidjeti istom kada se vinemo u sfere vanjske, da ne kažem globalne politike.

A evo zašto. Marksizam je postavljao klasu iznad nacije. Posljednja rečenica iz Marxova Komunističkog manifesta, „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“ postala je krilatica koju smo mogli čitati na svakom uglu. Ili drugačije rečeno, „proleteri nemaju naciju – oni imaju samo svoju klasu“.

Ta prevlast klasnog nad nacionalnim ogledala se u „proleterskom internacionalizmu“, u viziji budućnosti u kojem će svi ljudi biti braća sjedinjeni u poštenom i čovjeka dostojnom radu. Drugačije ne može biti: ne možeš ljude ujediniti preko novih odnosa ako nisi ukinuo stare. A ti stari, tradicionalni odnosi su obitelj, pleme i na kraju nacija. Do kojih je to granica išlo pokazuje odnos komunista prema Prvom svjetskom ratu. Komunisti su zagovarali pacifizam, jer rat suprostavljenih sila nije bio rat nacija nego rat njihovih „buržoazija“ za gospodstvo nad svjetskim bogatstvima. U školi smo učili da je Njemačka kriva za drugi, ali nikada nismo čuli da je kriva i za prvi svjetski rat. Tada su ratovale buržoazije, a oni koji su ginuli u rovovima ginuli su za tuđe klasne interese.

ISTO I DANAS ALI BEZ KOMUNIZMA

Ako pogledamo kako stvari stoje danas, dolazimo do iste slike – iako komunizma više nema ni u tragovima.

Da bi se ostvarilo gospodstvo nad svijetom, ovaj put ne u režiji „radničke klase“ (točnije, njezine „avangarde“ – komunističke partije) nego u režiji buržoazije, opet treba razbiti tradicionalne društvene odnose, odnose koji su definirani pripadnošću obitelji, vjeri i naciji. Ono što treba internacionalnim kompanijama jesu jeftine sirovine i jeftina radna snaga. Države treba osiromašiti i zadužiti (da ne bi mogle slobodno raspolagati svojim prirodnim bogatstvima) te ih držati u stanju nerazvijenosti kako bi njihovo stanovništvo bilo prisiljeno migrirati u bogatije zemlje i tamo raditi poslove koje domicilno stanovništvo više ne želi raditi. To ne ide lako. Kako integrirati strane radnike u novo, zapadno društvo?

Na to sam pitanje već odgovorio: treba razbiti tradicionalne odnose, odnose koji vežu radnika s njegovom obitelji i njegovom zemljom. Najbolje bi bilo imati posve jednake ljude koji se mogu poput dijelova stroja zamijenjivati jedni drugima (modularna radna snaga). Najbolje bi bilo imati radnike koji ne bi imali ni osebujne obićaje, ni osebujnu kulturu, koji ne bi žalili ni za svojom domovinom ni za svojom obitelji (kojoj treba slati novac, umjesto da ga troše na sebe u zemlji u kojoj žive i rade). Kako to postići?

Odgovor je: globalizacijom i borbom za ljudska prava. Globalizacija teži ukidanju nacija, ukidanju nacionalnih država i nacionalnog suvereniteta. Svi se moraju ponašati prema od nevidljive ruke ustanovljenim pravilima, svi se moraju služiti istom valutom (dolarom), svi moraju govoriti istim jezikom (engleskim), nitko se ne smije isticati ni stilom odjevanja ni bojom kože. Kako se ovo posljednje ne može ni promijeniti ni sakriti, promiče se teza da je rasa sasvim nebitna, dapače izmišljena osobina. U ljudskoj vrsti ne postoje podvrste (rase), one su kulturno uvjetovane, a sve što je kulturno uvjetovano može se promijeniti kroz promjenu društvenih odnosa.

POVRATAK VJERI I NACIJI

Ne unificiraju se ljudi samo nacionalno i rasno nego i spolno. Odjednom više nemamo muškarce i žene, nego samo osobe koje svoj „rod“ mogu slobodno birati. Muškarci više nisu fizički jači od žena niti su žene sposobnije da se brinu za djecu od muškaraca. Prirodne razlike između muškaraca i žena nastoje se prikazati kao društvene, kao ostaci starog, nazadnog, patrijarhalnog društva – zamagljujući činjenicu da odnosi koji postoje među spolovima u ljudskim društvima postoje kod svih sisavaca koji žive u zajednicama (gorilama, čimpanzama, slonovima, dupinima, kitovima itd.), pa kad su za njih ti odnosi prirodni, bit će valjda da su prirodni i za čovjeka.

I eto nas opet do komunizma –„Izgradit ćemo novoga čovjeka!“ – čovjeka koji će odgovarati vladavini komunističke partije, partije koja je svoju legitimnost temeljila na „znanstvenom pogledu na svijet“, na „znanstvenoj“ teoriji Karla Marxa. Riječ je opet o socijalnom inženjeringu, ideji koja se upravo u svoj marksističkoj realizaciji pokazala pogrešnom. Temeljni se odnosi među ljudima ne mogu mijenjati. Ne mogu se mijenjati ne zato što su opterećeni tradicijom nego zato što su prirodni, zato što proizlaze iz temeljnih nagona za održanjem vrste.

Zato svi takvi društveni eksperimenti, nakon što su napravili mnogo zla, na kraju završavaju neuspjehom. Rusija se nakon komunističkog eksperimenta vratila vjeri i naciji, kao što će se i Europa – nakon globalističke ekspanzije Sjedinjenih Država – vratiti svojim korjenima: reafirmaciji obiteljskh vrijednosti i jačanju suvereniteta nacionalnih država.