KLIMATSKA KRIZA 2050. GODINE 5. DIO
Tekst: K. S.
Foto: M. T.
Ljeto je, ali nekako nije sve kako treba. U zraku je rijetko uočiti lastavicu. Na susjednoj su zgradi njihova gnijezda prazna. U medijima se raspravlja je li to najava njihovog izumiranja ili nedavnog rata na Bliskom istoku?
Ljeto bez lastavica
No, odavno nisam uočio naranče, i one su ‘podbacile’, opet (valjda) zbog klimatskih promjena na Bliskom istoku. Sjećam se da je smanjena populacija lastavica, pa i nestašica agruma, bila izazvana ratom na Bliskom istoku polovicom 20. stoljeća, pa zašto to ne bi i danas bio uzrok?
Bilo kako bilo, u cvrkutu ptica danas možemo uživati u audio‑odjelu zoološkog vrta gdje sa slušalicama na ušima gledamo prekrasne krajolike na golemom ekranu uz povremene sublimalne poruke da je to sve bilo pa nestalo našom krivnjom. Jadna priroda, što smo joj sve napravili!? Neka skoro stogodišnjakinja je nekom prilikom kad sam tamo bio izustila da su za sve krivi ‑ mravi, jer da mravinjaci zagrijavaju tlo! Jadna, uvjerena je da su krivci za klimatske promjene nedužni mravi, a ne zločesti ljudi! Barem bi političari htjeli da ljudi osjete grižnju savjesti i pokaju se za svoje grijehe.
Ekonomski ponor
Na televiziji se ovih dana vrti reklama “bilo ljeto ili zima ‑ Maksisok se sviđa svima” uz ugodne raspjevane ženske glasove, što me je podsjetilo na reklamu za mineralnu vodu s polovice prošlog stoljeća “stric je Jura kiselicu pio ‑ devedeset let je doživio”, i na izjavu jednog susjeda da “danas i svaki mladić ima 90 godina”. Da zaista, danas je broj 90‑godišnjaka uistinu velik. Postali smo gerijatrijsko društvo, ali ne toliko zahvaljujući poboljšanim zdravstvenim prilikama, koliko depopulacijom. Stanovništvo ‘stare’ Europe se rapidno smanjilo. Dobna struktura stanovništva je danas takva da je neproizvodno znatno brojnije od proizvodnoga. Optimistički gledano, Europa danas ima oko 500 milijuna stanovnika, nakon što ju je iz raznih razloga, a ponajviše ekonomskih, napustio svojom voljom ili prisilom ogroman broj mladih ali i migranata koji su prošlih desetljeća političarima zadavali glavobolje, a istovremeno bili jeftina radna snaga.
Ekonomija je u krizi već 20 godina, i svake se godine zatvaraju brojne tvornice koje su nekada bile okosnice europske ekonomije. Razlozi ekonomske krize su brojni. U prvo vrijeme, krajem 20. stoljeća su se brojne industrije oslanjale na izvoz tehnologije u azijske zemlje gdje su radna snaga i sirovine bili jeftini, a odakle su uvozile gotove proizvode koje su potom brendirali i prodavali kao svoje proizvode znatno skuplje. Potom su u 21. stoljeću počeli ratovi na koje je Europa, koja tada nije bila napadnuta, odgovorila sankcijama, na svoju štetu. Tada je zavladala energetska kriza koja traje i danas, jer je zelena politika toliko osnažila da je praktički zabranjeno korištenje fosilnih goriva. Odjednom se otkrilo koliko je Europa ovisna o svijetu, ali i koliko je samoživa, odnosno koliko je ovisna o stranim tržištima, stranim izvorima sirovina i energenata, te radne snage. To nam se obilo o glavu. Političari su pričali svoje, a industrija je kolapirala. Danas je nezaposlenost dostigla alarmantne razmjere. Mnogobrojni migranti pečalbari su napustili Europu, a mnogi su deportirani (čitaj prognani) zbog političke nepodobnosti, nacionalnog porijekla ili vjeroispovijesti.
Knock down industrije i klima
Iako je ekonomija na izdisaju, a cestama voze isključivo električna vozila, prugama električni vlakovi, a morima električni trajekti, što se tiče emisije CO2 nije se ništa promijenilo! CO2 i dalje raste, barem tako tvrde, i temperature rastu premda baš u to nisam siguran. Kako koji dan. Smanjio se i broj stanovnika, pa kako sad CO2 ne opada? Očito smo negdje nešto krivo zbrojili, ili nismo niti razumjeli suptilne poruke koje nam je priroda upućivala. To je kao kad pacijent šapće da mu je vruće, a bolničari shvate da mu je hladno pa pojačavaju grijanje.
Tvrdoglavost CO2 da se smanji je očito posljedica dislociranosti njegovih izvora. Dok se trudimo da ne proizvodimo CO2 kod kuće, nabavljamo struju uvozom iz država koje ju proizvode na klasični način u termoelektranama. Ništa se nije promijenilo! A atmosferu se ne može zadržati unutar državnih granica, pa se CO2 veselo širi iz područja gdje ga je više u ona gdje ga je manje. A što da se radi? Fosilna goriva nećemo, atoma se bojimo, a struja nam treba. Obnovljivi izvori energije nas ne slušaju, a kamo li zadovoljavaju. Bilanca nam je negativna.
Po cijeloj se Europi agitiralo za pošumljavanje i sadnju novog drveća, a istodobno smo se užasavali porasta broja komaraca za što se opet okrivljavalo globalno zatopljenje. Nitko nije prozborio niti riječ o pozitivnoj korelaciji pošumljenosti i porasta populacije letećih krvopija. Potom smo se čudili porastu stakleničkih plinova koji nota bene nastaju sezonskim raspadom biljne mase. To se sve učilo u školama, bar u moje vrijeme, ali oni koji su markirali nastavu to možda nisu naučili.
Sjećanje i statistika
Što to znači kad se kaže da je sada toplije ili hladnije no nekada? Sjećanje je varljivo. Neki pamte da je nekad sve bilo bolje i ljepše no danas, a neki pak tvrde da se te nekadašnje bijede ne žele ni sjećati. Pa kako biti objektivan? Teško! Mnogi će u pomoć prizvati statistiku pa reći da nam ona može dati ispravni uvid u trend promjena. Može, ali … pitanje je koliko su podatci koje uzimamo u računicu relevantni odnosno referentni za određeno razdoblje. To se posebno odnosi na usporedbe klime nekad i sad, pa se zagovornici antropogenog globalnog zatopljenja zaklinju u porast temperature s kojom poistovjećuju globalnu klimu. No zaboravljaju da je klima određena regionalno na dugi vremenski period od barem 30 godina (da se izbjegnu kratkoročne varijacije u temperaturi i oborinama), pa se ne može govoriti o globalnoj klimi, niti o globalnoj temperaturi koja je određena lokalno. Ali to nije politički korektno, jer bi ispalo da nema ni globalne krivice.
(nastavit će se)
