KIRURGIJA KAO KULTUROLOŠKI FENOMEN
Tekst: mr. sc. Zvonko Pađan
Foto: S. M. A.
Tijekom svoga višetisućljetnog biološkog i kulturnog razvoja čovjek je razvio mnoge djelatnosti koje su mu vjerno služile u savladavanju toga zahtjevnog puta. Mnoge od njih bile su neposredna potpora njegovoj biološkoj komponenti i bez njih je nezamislivo opisati uspon čovjeka kakvog ga danas poznajemo.
Jedna od tih egzistencijalno važnih djelatnosti je kirurgija. No iako je nesumnjivo bila desna ruka pradavnom čovjeku i s takvom atribucijom ostala do najnovijeg vremena, kirurgija nosi negativnu aureolu gotovo ezoterične djelatnosti od koje ljudi zaziru i teško prihvaćaju njezine zasluge. Zato je nužno, barem formalno, razjasniti tu enigmu ljudske (ne)prijateljice da bi na svjetlo dana izašla istina.
Ako je epika ovjenčana aureolom “kraljice književnosti”, onda bi za kirurgiju mogli reći da je prati karizma “kraljice medicine”. Prvu tvrdnju je teško je osporiti, jer što bi to moglo ravnopravno stajati uz bok svevremenski vrijednim starogrčkim, Homerovim epovima Ilijadi i Odiseji, finskoj Kalevali, indijskoj Mahabharati ili našim spjevovima Smrti Smail-age Čengića Ivana Mažuranića i Osmanu Ivana Gundulića.
KRALJICA MEDICINE: KIRURGIJA ILI INTERNA MEDICINA?
No za ovu drugu ocjenu postoje mišljenja da bi se ta atribucija trebala pridati internoj medicini, koja je zbog svoje sveobuhvatnosti i osobito novovjekovne podrške snažnog razvoja dijagnostike izbila u prvi plan i tako zasjenila doprinos kirurgije. Kolokvijalno govoreći, to koketiranje između kirurgije i interne trebalo bi završiti prednošću ove prve. I to iz posve pragmatičnih razloga.
U enciklopedijskoj literaturi nalazimo opise kako je kirurgija stara kao i čovječanstvo a da tragova o njezinom postojanju i prvobitnoj afirmaciji, nalazimo još u kamenom dobu.
U to pradavno vrijeme surove, negostoljubive okoline i brojnih predatora, trebalo je izvaditi oštar trn koji se zabio u ruku nesretnog pračovjeka dok se on skrivao u gustišu pred naletom divljih zvijeri; trebalo je zatvoriti ranu i slomiti ostatak jelenjeg roga koji je ranio lovaca u bedro; trebalo je vratiti kost u prvotni položaj u nozi nakon nasrtaja vuka. Tu nije moglo biti oklijevanja ili odgađanja, trebalo je urgentno djelovati. To su bili prvi zameci urgentne kirurgije.
I danas je laiku jasno da se mnogobrojni procesi terapija mogu provlačiti kroz dugo vrijeme, ali da neki zahvati na ljudskome tijelu moraju biti izvedeni u što kraćem roku.
Tu treba citirati Hipokrata koji je, prevedeno na latinski jezik, odlučno tvrdio: ”Si quid moivendum est, move (Ako što treba maknuti, makni)”.
To je donijelo kirurgiji epitet nekompromisne discipline i svako oklijevanje bilo je strano njezinom bitku, sve u cilju njezina temeljnog poslanja, zaštite i održanja prirodnog statusa ljudskoga tijela.
Pradavna je kirurgija tu morala djelovati zbog nekoliko razloga. Moralo se zaustaviti istjecanje krvi iz tijela nesretnika, jer je to tekućina ograničene količine a u to vrijeme nije postojao način njegova nadomjestka; rane nisu smjele biti otvorene jer su bile put ulasku štetnih tvari iz zraka a miris krvi je mogao namamiti zvijeri; trebalo je osigurati pokretljivost ranjenog pripadnika pradavne zajednice, jer u protivnom on ne bi mogao sudjelovati u lovu i skupljanju hrane a kamoli sudjelovati u svakodnevnim migracijama. Kirurgija se tu javlja kao najbolja prijateljica i spasiteljica čovjeka. Nastala je iz životne nužde i takva je ostala sve do danas.
Kako u etimologiji riječi kirurgija nalazimo korijene iz grčkog jezika: cheir – ruka i ergon – djelo, posao, rad, pa jasno je da se tu radi o djelu ljudskih ruku. Kirugija se opisuje kao grana medicine koja se oslanja na mehanički rad ručnih zahvata, a ne na lijekove. Upravo zbog te neposrednosti u kontaktu s tijelom čovjeka, razvilo se svojevrsno strahopoštovanje prema kirurgiji, temeljeno prvenstveno na kulturološko-atavističkim stavovima. Naime, sintagma da kirurgiju prate strah i bol ima uporište u davnim vremenima. No treba odmah reći da su upravo strah i bol najbolji čovjekovi prijatelji. Prvi zato jer ga aktivira na opasnost koja dolazi iz vanjskog prostora, a drugi zato jer ga upozorava na opasnost koja dolazi iz njegova tijela.
Sve do sredine 19. stoljeća, kirurgija se temeljila isključivo na mehaničkom djelovanju prema pacijentu, tako da je bol izazvana kod stvaranja prijeloma ili ubodnih rana bila ponovljena kod liječenja kirurškim zahvatima. Zato je bio opravdan strah bolesnika prema takvoj terapiji. Amputacije udova odvijale su se na grubi način rezanjem ili piljenjem, uz redovito obilno krvarenje, koje se toaletiziralo morskom spužvom. Složeniji zahvati u području grudnog koša i glave bili su gotovo neizvodivi, jer se nije moglo postići opuštanje muskulature i zatomljenje boli. No u vremenu velikih civilizacija staroga vijeka, poput egipatske, ima opisa primjera složenog postupka trepanacije, otvaranja lubanje svrdlima za bušenjem i djetlima i batićima. I u staroj Indiji su se izvodili složeniji zahvati, čak dvije stotina godina prije Hipokrata.
KIRURGIJA KAO NIŽA GRANA MEDICINE
U srednjem ”mračnom” vijeku mnoga su znanja zaboravljena. Liječnici smatraju kirurški rad nedostojnim njihove profesije, jer se “gospodinu” ne priliči raditi rukama. Na mjesto liječnika-kirurga mjesto dolaze ranarnici i brijači, a na brodovima tesari. Lošem glasu kirurgije pridonose i vjerske predrasude. U Europi crkva brani prolijevanje krvi, a na Istoku upotrebu noža, zbog čega se islamski liječnici umjsto nožem služe užarenim željezom.
Tek pronalaskom antiseptičkih sredstava a osobito anestezije, autoritet kirurgije jača a njezin se djelokrug širi. Od matične, opće kirurgije, počinju se odvajati kao zasebna područja stomatologija, ginekologija, otorinolaringologija te niz drugih grana, poput neurokirurgije, urologije i kardiokirurgije.
Od svog gotovo plebejskog podrijetla, kirurgija dostiže patricijsko dostojanstvo.
No kao da je još uvijek ostalo živo sjećanje na njezin višestoljetni robusni karakter. Iako je laser zamijenio kiruški nož, iako su operativni zahvati izvode uz lokalnu ili opću anesteziju a osjećaj boli sveden na minimum i dalje postoji taj nagonski otpor prema svemu što narušava fizički status našeg tijela.
Nesporno je da je od vremena francuskog kirurga Ambroisea Parea iz 16. stoljeća i zahvatima Christiaana Barnarda u 20. stoljeću, koji je prvi izveo transplantaciju srca s jednog na drugog čovjeka, kao i radova niza drugih, kirurgija postigla opće priznanje medicinskog metjea i medicinske znanosti. Tome treba dodati da je upravo pradavna kirurgija, svojim nevještim zahvatima ali nepokolebljivom upornošću za spas ljudskih života, ispisala abecedu velebne medicinske znanosti.
IDE LI SUVREMENA KIRUGIJA PROTIV PRIRODE?
No u novije vrijeme kao da se nešto prelomilo u samoj kirurgiji i njezinom pradavnom poslanju. Ona kao da se okrenula protiv Prirode i njezinih načela raznolikosti, kao vodećih pravila živoga svijeta. Njezinim zahvatima dolazi do poplave istovjetnih oblika dijelova ljudskoga tijela. Kao da je postala sama sebi negacijom, jer se upustila u postupke koji nisu inicirani potrebom pomoći čovjekovom zdravlju, nego izvodi korekcije po načelu diktata samoprozvane estetike ljudskoga tijela.
Naime, došlo je do pojave estetske kirurgije koja se razvila kao pomoćna grana kirurgije, služeći se njezinim temeljnim dometima ali u mnogim primjerima ne nužno radi koristi ljudskome tijelu, nego radi zadovoljenja sekundarnih čovjekovih potreba, bolje rečeno njegova unutarnjeg, imaginarnog svijeta, koji su pak koordinirani pomodnim trendovima društva. Tako dolazi do otvorenog natjecanja Prirodom, i to u onom površinskom smislu, uz zanemarivanje narušene ravnoteže organizma kakvu je oformila Priroda.
Dolazi do hipertrofije dijelova tijela. Unose se i posve strane supstance, nastale u kemijskim laboratorijima i ubrizgavaju u živi organizam. To je svakako agresivnost na tjelesnu ravnotežu, ne onu u likovno-perceptivnom smislu, već u smislu prvobitnog biološkog statusa. Otvara se i tema deontologije, to jest, etičke odgovornosti unutar medicinske profesije. Nastaje lažna slika prvobitnog biološkog stanja tijela. Ako je vanjština odraz unutrašnjeg svijeta osobe, što je to sada nastalo, karikatura, kopija ili plagijat. Mogli bismo se sa žaljenjem upitati je li poput mnogih drugih aktivnosti i kirurgija postala robinjom Boga Novca. Zar je moguće da će sjajnu aureole povijesne kirurgije zasjeniti tamni oblak financijske moći pojedinaca?
Ovaj članak samo je ukazivanje na problem. O temi degeneracije kirurgije moglo bi se dakako mnogo više i mnogo šire pisati.
