„KAMEN SPOTICANJA” – POGUBNA KOMERCIJALIZACIJA MEMORIJE O SPOMENIKU ŽRTVAMA NACIZMA

Tekst: mr. sc. Julija Koš

Foto: HID

Židovske i druge memorijalne organizacije koje zastupaju nacističke žrtve, osobito u srednjoj Europi sve više i gotovo masovno naručuju, plaćaju i postavljaju navodni spomenik nacističkim žrtvama, nazvan Kamen spoticanja (u njemačkom izvorniku Stolperstein). U tim sredinama prepoznatljiv je sve jači pritisak da se ispuni takva “moralna dužnost”, čak se nameće osjećaj krivnje onim potomcima i zastupnicima žrtava koji ga ne žele postaviti.

KUKAVIČJE JAJE

Rođaci židovskih žrtava i njihove židovske zajednice posvuda na području na kojemu se dogodio Holokaust pod trajnim su pritiskom, ne shvaćajući ili čak namjerno zanemarujući činjenicu da je Stolperstein zapravo kukavičje jaje koje razara ideju istinske memorije i poštovanja žrtava. Ne razmišlja se ozbiljno i kritički o ovom navodnom spomeniku žrtvama, već se nasjeda na moto promotora ovog, i komercijalnog i uvredljivog projekta, a to je dakako: što veći broj “kamenova” to bolje. Tako bez mnogo promišljanja meritornih krugova o istinskom sadržaju tog projekta, on doživljava međunarodni uspjeh. Projekt je pod nazivom Stolperstein (= doslovno: kamen koji spotiče) pokrenut i predstavljen tijekom 1990-ih godina, kao umjetnički projekt njemačkog autora Guntera Demniga, koji ga je i zaštitio autorskim pravom. On je ideju navodno zasnovao na želji da se imena žrtava simbolički vrate na mjesta u njihovim nekadašnjim susjedstvima u kojima su one živjele ili radile.

GAŽENJE LJUDSKIH SJEĆANJA

Prvi kamen je postavljen 1997. godine u Berlinu – bez gradskog dopuštenja, te je legaliziran naknadno – da bi se od 2000. godine projekt brzo širio, te je kamenje postavljeno u velik broj njemačkih mjesta, mjesta u drugim europskim državama i u Rusiji. Ali ne slažu se svi s konceptom ovog projekta. U Njemačkoj, koja – kao moderna demokracija a nekadašnje polazište nacizma – prirodno najdublje promišlja o posljedicama nacizma, ova tema pokreće najživlju debatu: projekt Stolperstein javno je ocijenjen kao kontroverzan. Njegovi glasni i argumentirani protivnici danas su utjecajni i podjednako aktivni koliko i njegovi zagovornici. Najistaknutiji kritičar je Charlotte Knobloch, preživjela iz Holokausta, predsjednica židovske zajednice u Münchenu i Gornjoj Bavarskoj, koja optužuje autora projekta za doslovno “gaženje ljudskih sjećanja”.

Među mnogobrojnim protivnicima ovog projekta navodi se prije svega nedostatak poštovanja za žrtve, koji neizbježno nastaje samim koračanjem cipelama po imenima žrtava, a tu je i blizina uličnih onečišćivača (razni otpatci, životinjski izmet, nečistoća u tragovima kotača…). Autor projekta, očito shvaćajući problem, navodi da je njegova prvotna ideja bila ugradnja kamenova u zidove objekata u kojima su žrtve boravile prije zločina počinjenog nad njima, ali je to odbačeno zbog česte nedostatne suradnje vlasnika objekata. Dakako, u takvim okolnostima odgovorna osoba i istinski umjetnik takvu koncepciju bi odbacio ili ju korjenito promijenio – njemački umjetnik gospodin Demnig možda ima odgovor zašto je ignorirao tako bitne negativnosti u svom projektu, ali taj odgovor nije dostupan javnosti…

INDIVIDUALIZACIJA ŽRTVE

Forum Fondacije Körber organizirao je 8. rujna 2015. godine debatu pod naslovom “Spor oko Kamena spoticanja”: diskusija je predočila krajnje snažno suprotne stavove njemačke javnosti, toliko da se skup pretvorio u osobne napade i opću svađu. Naposljetku, danas se u najvećem središtu njemačkog židovskog života, Münchenu, te u nekoliko drugih njemačkih gradova, ne smije postavljati Kamen spoticanja, već se gradovi trude iskazati poštovanje memorije židovskih i drugih sugrađana-žrtava nacizma na istinski empatičan način. I sve to dok široj javnosti, pa ni organizacijama zastupnicima žrtava, zapravo skoro ništa nije poznato o temeljnome, u praksi i simbolici, o tome što je doista taj Kamen spoticanja: koga, tko i zašto njime želi spotaknuti? Taj navodni umjetnički projekt je mali betonski objekt u obliku kocke, stranice duge deset centimetara, a proizvodi se u beskrajnom nizu replika. Kocke se razlikuju između sebe samo minimalnim brojem podataka upisanih na mjedenoj pločici gornje površine kocke, odnosno, kako kaže autorov službeni opis, natpis sadrži “ime i dan smrti žrtve nacističkog progona i uništenja”. Ta se kocka ugrađuje u pločnik do razine plohe po kojoj prolaznici koračaju, s idejom da prolaznike opominje (spotiče?!) na sudbinu žrtava nacističkog režima. Doista, ne može se ni smjestiti više podataka od nekoliko riječi u tim šturim natpisima na površini 10×10 centimetara: iz tih natpisa prolaznik neizbježno ništa ne saznaje o prirodi nacističkog zločina nad progonjenim kategorijama građana, niti o posebnostima sudbina svake od njih. Nasuprot tome, u stručnim se krugovima koji se bave memorijom, odbacuje se lažna poetska simbolika i zastupa se individualizacija žrtve kao bitan dio memorije. Empatiju u današnjem čovjeku, povijesno udaljenom od doba nacizma, pobuđuje tek upoznavanje žrtve kao osobe, a ne njezinih šturih podataka poput osobnih podataka prepisanih iz policijskih arhiva. Zbog toga se zapravo industrijskim umnožavanjem jednakih kamenova do krajnosti gubi sposobnost prizivanja empatije današnjih sugrađana žrtava stradalih prije cijelog ljudskog vijeka. Dakle, danas – praktično 80 godina nakon pada nacističkog režima – vrlo mali postotak stanovništva uopće zna nešto više o zločinima nacista i njihovih suradnika, te je broj slovnih i brojčanih znakova na svakoj pojedinačnoj metalnoj pločici na kamenu neizbježno krajnje nedostatan za bilo kakvu kvalitetnu informaciju. Posljedično, još je manje vjerojatnosti da će ti natpisi ikoga potaknuti na znatiželju za više znanja o nacističkim žrtvama, pa stoga prolaznici neće razviti empatiju za osobu žrtve time što njezino ime vide na pločici ugrađenoj u pločnik u razini potplata na cipeli i odvijanja gradskog prometa. Uza sve to, u nekim sredinama s područja nacističkog i suradničkih režima, u kojima je domaća populacija manje ili više sudjelovala na provođenju zločina, ovaj navodni spomenik žrtvama tih režima nema većih izgleda da će potaknuti neko posebno poštovanje ili empatiju prema žrtvama. Ipak autor projekta, Demnig, tvrdi da njegovi kamenovi u razini pločnika kod “prolaznika proizvode osjećaj poštovanja, jer se, da bi pročitao što piše na kamenu, mora nakloniti”. Unatoč naklonima ili samo nezainteresiranom svakodnevnom prolasku stotina tisuća građana, mnogi kamenovi postali su predmetom devastacije (namjerne ili slučajne): prljanjem, uništavanjem, čupanjem iz ležišta… ali uvijek se brzo nađu nedostatno upućeni humani donatori koji će sve brzo obnoviti. Nadalje, Demnig izjavljuje, suprotstavljajući se zabrinutosti poštovatelja žrtava da bi neonacisti mogli svojim poslovičnim čizmama gaziti po kamenu, dakle po imenu žrtve ispisanom na njemu, da bi kamenje “time postalo još sjajnije” (time dakako u praksi i još opasnije za nevine prolaznike koji će se na njega u stvarnosti okliznuti, ali on se time ne opterećuje ni stvarno niti barem simbolički).

MORALNI ZASTUPNICI

Troškove postavljanja Stolpersteine snose razna tijela i pojedinci: donatori, fondovi nastali dragovoljnim prilozima u tu svrhu, mjesne uprave u sredinama u kojima se kamenovi postavljaju, suvremenici i prijatelji žrtava, zastupnici žrtava, svjedoci zločina, škole… Projekt je na njihovo zadovoljstvo početno bio predstavljen kao najdecentraliziraniji, pa tako i fizički najveći spomenik žrtvama nacizma. Međutim, očito u svojoj stvarnoj pojavnosti ne ispunjava plemenitu memorijsku zadaću, ako činjenice nisu i gore od toga. Jer ovaj projekt je veliki komercijalni posao: za sada ima dobre izglede ne samo za doživotno lagodno izdržavanje autora Guntera Demniga i njegovih poslovnih suradnika (od 2005. godine Michael Friedrichs-Friedländer je Demnigov suradnik na projektu), već – sudeći prema dosadašnjim zaradama od projekta – i njihovih unuka i praunuka. Stolpersteine je zaštićen autorskim pravom, dakle nitko ne smije izraditi ili postaviti sličan objekt, jer bi time počinio prijestup kršenja njegovog autorskog prava, što autor obrazlaže time što je “svaki pojedini Stolperstein proizveden ručno, te se može proizvesti samo oko 440 kamenova mjesečno, zbog čega je potrebno prijaviti se nekoliko mjeseci ranije za postavljanje svakog od njih”. Ali treba znati da je projekt prvotno bio prijavljen poreznim vlastima kao umjetničko djelo, te je stoga podlijegao sniženoj stopi PDV-a: umjesto 19 posto koliko se plaća na industrijski proizvedenu robu, Demnig je plaćao samo 7 posto. No porezna uprava od 2011. traži od njega punu stopu poreza za ovaj proizvod, jer se kamenje izrađuje u tako velikom broju da ga se porezno svrstava kao proizvod s tekuće trake. Demnig je u intervjuu povodom promjene porezne stope pobijao da se kamenje proizvodi na industrijski način, jer je “svaki kamen ručno izrađen, svaka sudbina žrtava istražena” (što se iz šturog teksta na pločici ne može ni potvrditi ni zanijekati), te izjavio da on “nije, kako se javno tvrdi, milijunaš, već od te zarade živi devet ljudi”. Čini se ipak da od tada sami naručitelji kamena podmiruju viši porez na zaradu od koje živi “tih devet ljudi”. Naime, tijekom oko pet godina od početka projekta do 2012. godine cijena pojedinog kamena iznosila je 95 eura, a od promjene porezne stope na više, cijena je porasla na 120 eura. Ukupni utržak okvirno može izračunati svaki učenik osnovne škole: do sada je kamenje postavljeno u više od 1000 gradova, odnosno do kraja 2019. godine postavljeno je više od 75.000 kamenova, do kraja 2022. njih ukupno oko 90.000. Tempo narudžaba se – čini se – i ubrzava. Pored ove kontroverze, projekt je opterećen i brojnim drugim kritikama o nedostatku poštovanja prema memoriji žrtava koja je nažalost ukorijenjena u samom njegovom temelju, s obzirom da je ideja namjernog “spoticanja” sugrađana modernih europskih gradova kontroverzna, ne-građanska i do zgražanja odbojna. Jer danas na nekadašnjem području nacističkog i suradničkih režima živi druga, treća, četvrta i peta generacija građana, koji očito nemaju nikakve veze s nacističkim zločinima, čak im nisu ni suvremenici, a zapravo u građanskom smislu nisu ni dužni mnogo znati o toj mračnoj povijesnoj temi. Stoga je legalno upitati se: zar mi, ako jesmo moralni zastupnici žrtava, doista želimo ciljano i namjerno, simbolički ali i stvarno, spoticati naše nevine sugrađane. Jer sjajna metalna pločica, često u praksi i nespretno ugrađena u u ravnini pločnika, predstavlja stvarnu opasnost za prolaznike. Odveć lako te pločice mogu prouzročiti stvarno a ne samo simbolino proklizavanje i povrede. Pritom, do sada se ne zna za teže nezgode izazvane klizavošću tih pločica, ali nije na odmet da si gradovi postave pitanje: tko će, s obzirom da se kamenovi uglavnom postavljaju uz dozvolu lokalnih vlasti, plaćati odštetu povijeđenima koji se spotaknu na te navodne spomenike. I tko je zadužen da im se ispriča? Naime, očito su ne samo materijalna izvedba već i sama temeljna ideja projekta vrlo nespretno i nesretno izabrani. Za naše civilno društvo u 21. stoljeću, vrlo je dvojbeno upućivati sugrađanima prijeteće biblijske poruke, neovisno o motivu.

BIBLIJSKI CITAT

Prema riječima samog autora, ideologija Kamena spoticanja se zasniva na citatu iz biblijske Knjige proroka Izaije,8: “Gospodin nad vojskama … jedino se njega bojte, strah od njega nek’ vas prožme … On će vam biti zamka i kamen spoticanja i stijena posrtanja … zamka i mreža … mnogi će posrnuti, pasti, razbiti se, zaplesti se, uhvatiti se…” Zapravo, stari prorok je ovim riječima za njihove grijehe opominjao svoje suvremenike, a ne neke buduće stanovnike njemu nepoznatih zemalja… Pa zar mi danas doista trebamo željeti saplitati svoje nevine sugrađane i mirne prolaznike tako da “se boje, da ih strah prožme, da padnu u zamku, posrnu na stijeni i padnu, da se razbiju, zepletu, uhvate se u mrežu”… Je li uopće normalno u građanskom društvu ikome upućivati taj drevni poetski motiv kao poruku koja bi trebala čuvati memoriju žrtava čiju smrt su u 20. stoljeću izazvali nacistički i drugi zločinci?! Neovisno zna li ili ne zna nevini prolaznik da se mjedena pločica u pločniku zasniva na tom biblijskom citatu, zar doista u tom negativnom, vrlo prijetećem kontekstu želimo poticati nevine suvremenike na odavanje poštovanja našim bližnjima, žrtvama najgroznijeg zla?! Stoga se nameće opravdano pitanje: koliko novog antisemitizma i neonacizma/neofašizma može prouzročiti praksa postavljanja u javnosti ovog navodnog spomenika. Daljnji problem je što se kamenje proširilo židovskim svijetom, tek donekle oporavljenim nakon neusporedive tragedije Holokausta. Nedvojbeno se najveći postotak kamenja postavlja na ulicama mnogih europskih gradova u spomen upravo na židovske žrtve nacističkog rasnog zakona i nacističke zamisli o “Konačnom rješenju židovskog problema”. Namjera nacista i njihovih suradnika bila je ostvarenje potpunog uništenja židovskog naroda, a u Holokaustu je ta njihova namjera umnogome ostvarena. Upravo u tom kontekstu, sa specifične židovske točke gledanja na memoriju žrtava, projekt Stolperstein pati i od dodatne neusporedivo teške mane. Naime, u okviru izbora žrtava iz progonjenih kategorija stanovništva, objedinjuje najširu moguću zamislivu paletu kategorija progonjenih. Ta zbrka oko silno brojnih i povijesno-politički posve raznorodnih kategorija žrtava ili je namjerna ili neznalačka i slučajna (u tom slučaju je možda prouzročena komercijalnim ciljem povećavanja prodaje svog proizvoda). Time projekt devalvira poštovanje prema žrtvama Holokausta i njihov značaj kao jedinstvenog povijesnog svjedoka, a u naše doba posebno poštovanje svijeta usmjereno je upravo na žrtve Holokausta, kao jedinstveno tragičnog povijesnog genocida.

DIJAMETRALNO SUPROTAN OD MEMORIJALNE VRIJEDNOSTI

Holokaust kao memorija čini bitan dio modernog židovskog identiteta, a projekt Stolperstein ga izjednačuje s progonom svih drugih i vrlo neusporedivo različitih kategorija nacistima nepoćudnih osoba. Tako se, prema službenim stranicama, Kamen spoticanja nudi kao uspomena na najrazličitije brojne kategorije žrtava: žrtve nacističke eutanazije/ eugenike – bolesnu njemačku djecu, te psihički i tjelesno oštećene Nijemce, razne žrtve deportirane u nacističke logore – koncentracijske i logore istrebljenja, žrtve nacističkih logora u gradskim sredinama, rasistički progonjene i istrebljivane Rome/Sinte, politički progonjene Jehovine svjedoke, rasistički progonjene njemačke građane afričkog podrijetla, homoseksualne osobe, osobe raznih građanskih profila koje su se ubile u bijegu pred nacistima, osobe koje su emigrirale u bijegu pred nacistima, politčke i moralne protivnike na temelju protestanskih i katoličkih kršćanskih uvjerenja, političke protivnike: članove Komunističke i Socijal-demokratske stranke, dragovoljce španjolske revolucionarne borbe u građanskom ratu, politički nepoćudne masone raznih nacionalsnosti, njemačke vojne dezertere i prigovaratelje savjesti, “urođene kriminalce”, pljačkaše i “asocijalne” osobe (beskućnike, prosjake i druge), osobe koje su pomagale bjeguncima pred nacističkim progonom, osobe optužene za izdaju i vojničku neposlušnost te za podrivanje nacističke vojske, za savezničke vojnike pale kao žrtve nacističkog režima… Tako je nastala potpuna devalvacija ideje o doličnom poštovanju žrtava upravo u zajednicama koje zastupaju najbrojniju skupinu žrtava, Židove. Neodgovoran pritisak i volja u samim zajednicama da se kupuje i postavlja kamenje spoticanja u spomen na žrtve iz tih zajednica, rezultira efektom usporedivim sa štokholmskim sindromom. Ipak, neki potomci i rođaci žrtava, svjesni negativnosti koncepcije Kamena spoticanja, za svoje bližnje odbijaju taj dvojbeni spomenik po kojemu bi prolaznici gazili cipelama, pa i mogući neofašisti svojim “čizmama”. Kao komentar ovoga, autor Demnig smatra da bi neonacisti time samo “glačali” pločice do visokog sjaja?! Židovske zajednice, organizacije i pojedinci žurno trebaju spoznati više činjenica o Stolpersteinu, jer taj poslovni projekt očito je suprotnost od najboljih namjera osoba i organizacija koje ga kupuju kao autorovo “unikatno umjetničko djelo”, a zapravo masovni proizvod bez stvarnog moralnog cilja, u svakom smislu dijametralno suprotan od memorijalne umjetnosti. Dok se u sredinama koje bez mnogo razmišljanja postavljaju kamenove, dok se među njima ne počne događati više odgovornog promišljanja o toj temi, ostaje, nažalost, samo retoričko pitanje o Stolpersteinu i njegovim vlasnicima autorskog prava: Kako je moguće da se danas, i ubuduće, izvlači korist – nematerijalna i materijalna – iz žrtava nacističkog i susradničkih režima, uz nepromišljenu suradnju nedovoljno osviještenih zastupnika tih žrtava?