KAKO PREPOZNATI DEZINFORMACIJU

Tekst: dr. sc. Nenad Raos

Foto: NPR/AFP

Problem s kojim sam se često susretao u svojoj profesionalnoj karijeri: kako napisati dobru, a to znači iscrpnu i objektivnu recenziju. Pošalju mi rukopis znanstvenog rada meni nepoznatih autora, koji se bave nečime čime se ja nikad nisam bavio, pa sad moram napisati valja li to ili ne valja, štoviše napisati što točno ne valja i sve to potanko obrazložiti. Dobro je ako nešto nađem, još je bolje ako ne nađem ništa – no samo na prvi pogled. Recenzije ne služe da bi se nekoga grdilo (mada ima i toga), još manje da bi se ograničavala sloboda znanstvenog istraživanja, nego da bi se s jedne strane autorima pomoglo, a s druge strane znanstvenoj javnosti dao pouzdan i provjeren izvor informacija. Jer ako se nešto krivo objavi, poslije se teško ispravi.

NEKONZISTENTNOST REZULTATA

No bez obzira na stručne i etičke standarde, na nastojanje da se posao obavi što savjesnije i bolje, problem kod recenzije je uvijek u tome da recenzent ne može sve znati. Ne može provjeriti svaki podatak, sve što piše u radu. To je praktički nemoguće. Ne samo praktički; teoretski je nemoguće vidjeti jesu li eksperimentalni podaci točni. Recenzent ne može čitati laboratorijski dnevnik, a kad bi i mogao ne bi mogao biti siguran da u njemu znanstvenici točno zapisali ono što su radili. Pa što onda činiti?

Čini se jednostavno to da se traži logička nekonzistentnost rezultata prikazanih u rukopisu. Proturječe li rezultati zakonima fizike? Jesu li u matematičkom pogledu korektni? Odstupaju li bitno od sličnih rezultata drugih istraživača? (Ako ostupaju, je li to na primjeren način obazloženo?) Slijede li iz rezultata izvedeni zaključci? Sve u svemu, traži se logična konzistentnost ili nekonzistentnost. Svaka nekonzistentnost znak je namjerne ili nenamjerne pogreške.

Nakon tridesetogodišnjeg iskustva u pisanju recenzija i još čitanja recenzija svojih i tuđih (kao urednik) znanstvenih i stručnih radova, mogu bez pretjerivanja reći da sam razvio instinkt, ako već ne i vještinu otkrivanja laži. Ta mi vještina dobro dolazi pri presudbi (dez)informacija kojima nas obasipaju povodom ovog nesretnog rata u Ukrajini.

TRI PRIMJERA

Podaci koji nam se serviraju mogu biti točni i netočni. Ne mogu se provjeriti, no uvijek se može napraviti test njihove logičke konzistentnosti. Evo tri primjera.

Prvi, možda najvažniji primjer. Zelenski kaže da s Rusima neće pregovarati sve dok posljednji ruski vojnik ne napusti teritorij Ukrajine. Očito je da tu nešto ne štima. Ako bi se Rusi povukli, i još ispunili devet preostalih zahtjeva navedenih u prijedlogu pregovora, zaista ne znam o čemu bi trebalo pregovarati. To nije podloga za pregovore nego ultimatum – ultimatum na kakav Rusi neće pristati, jer nisu pristali na ultimatum ni kad im je došao od Napoleona ni kad im je došao od Hitlera. Takvo, ultimativno postavljanje uvjeta ne znači ništa drugo nego opredjeljivanje za rat, a ne za mir, ne za diplomatsko nego za vojno rješenje.

Druga teza koja se često čuje, a naš je predsjednik vlade kao papiga ponavlja, je ona svima nam poznata fraza „ničim izazvana agresija Rusije na Ukrajinu“. Lijepo zvuči (kao politička parola), ali joj nažalost nedostaje logike. Sve na ovom svijetu je nečim izazvano, sve ima svoj uzrok, pa tako i ratovi. Kako je moguće da su svi ratovi u povijesti čovječanstva imali svoj povod i uzrok, samo ih ovaj nema? Naravno da ima, samo je nekome u interesu da se ne zna zbog čega se i oko čega ratuje. Već površna analiza otkriva da je rusko-ukrajinski rat uzrokovan politkom NATO-saveza za širenje prema istoku, u želji da se oslabi Rusija. Bez obzira tko je koga prvi napao, takvu politiku Rusija s pravom doživljava kao agresiju.

Treća teza mi se čini najboljom (po logičkoj nekonzistentnosti, da ne kažem gluposti). Ukrajinci kažu da se boreći se protiv Rusa bore za Europu, jer ako ih oni ne zaustave, oni će nas, Rusi, sve okupirati, pa onda povlače usporedbe s Drugim svjetskim ratom i uspoređuju Putina s Hitlerom. (Treba li onda zamjeriti Rusima što uspoređuju Zelenskog s Hitlerovim saveznikom Banderom?) Teza nema smisla iz barem dva razloga.

Prvi je razlog očit: Rusima ne treba Ukrajina da bi napali Europu. Da su to htjeli učiniti, napali bi Europu preko svojih ili bjeloruskih granica.

Drugi razlog. Kako je moguće da Rusija ugrožava Europu, jer ima snage da je osvoji, a ne može izaći na kraj samo s jednom njezinom državom, koja usto nije članica NATO-saveza? Prema procjeni Zelenskoga i njegovih sponzora, Rusija nema snage ni da obrani ono što je stekla okupacijom, između ostalog zato što, prema tvrdnji nekog ukrajinskog generala, nema strateške rezerve. Gdje je tu pamet?

MIROLJUBIVA POLITIKA

I za kraj nešto što već spada u Orwellovu 1984. Zelenski kaže da se zalaže za mir, a mir se može postići ako mu se pošalje još više oružja i još više dolara. Ako je to miroljubljiva politika onda je svako ratovanje mirobljubljivo, jer nakon pobjede u svakom ratu nastupa mir. Najveći bi mir nastao u slučaju nuklearnog rata, jer poslje njega uvjeta (materijalnih, ljudskih) za ratovanje ne bi bilo.

Moglo bi se još mnogo pisati o lažima i podvalama plasiranima za ovoga rata, no taj zadatak ostavljam čitatelju. Da malo vježba mozak.