JADRAN JEDNO OD TRI NAJONEČIŠĆENIJA MORA U EU
Tekst: Ana Kodžoman
Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL
Kako biti fit i održati zdravlje možemo pročitati na niz mjesta na internetu – kako pripremiti zdravi obrok, koje vježbe odabrati, koju kozmetiku koristiti… Koji piling za tijelo je najbolji kako bismo s površine kože maknuli odumrle stanice ili koja nas pasta za zube s mikrogranulama najuspješnije štiti od karijesa. No, zapitate li se kamo odlaze sitne čestice plastike (mikroplastika) iz navedenih proizvoda nakon tuširanja ili ispiranja zuba? Može li naš suvremeni lifestyle pridonijeti ugroženosti organizama, ali i čitavih ekosustava kao što je ekosustav mora? I može li briga za nas same dovesti do ugrožavanja vrsta oko nas?
Poznajemo li stanje stvari?
Niz istraživanja ukazuju na kretanje mikroplastike i njen utjecaj na organizme koji su karike hranidbenih lanaca u moru. Mikroplastika ima ekotoksičan utjecaj na populacije morskih organizama, na njihov rast, razvoj, razmnožavanje, stopu fotosinteze i brojne druge procese što uvelike može poremetiti prirodnu ravnotežu. Međutim, s obzirom na neprestani dotok novih čestica plastike u oceane i mora, teško je ustanoviti njihovo trenutno stanje, ali i krajnju opasnost za ekosustave. Recentna studija u kojoj je analizirano više od 8000 uzoraka pelagičke mikroplastike prikupljenih u gotovo 20 godina, ukazuje na 24,4 trilijuna komada mikroplastike u svjetskim oceanima i morima, ali je stvarna količina veća jer za određena područja podatci nisu prikupljeni pa ni obrađeni. Načini na koje mikroplastika dospijeva u slana vodena staništa zapravo su vrlo jednostavni i u skladu sa životnim navikama suvremenog zapadnjaka. Izvori mikroplastike u ovim staništima su uglavnom plastični predmeti koji plivaju u ili na površini oceana te industrijski proizvedena mikroplastika. Takva mikroplastika osim iz nedovoljno obrađenih otpadnih voda iz industrijskih postrojenja, pristiže u more i iz našeg kućanstva putem slivnika i kanalizacijskog sustava te ugrožava živa bića u njemu.
Mikroplastika kao dio ekosustava mora
Kategorizirana kao male čestice plastike veličine manje od pet milimetara, mikroplastika može putovati tisućama kilometara u otvorenom moru i, ovisno o stupnju degradacije, ostati na različitim dubinama i tako biti dostupna organizmima koji obitavaju u različitim slojevima mora. Mikroplastika sama po sebi nije toksična i uglavnom je čine vlakna i fragmenti poliamida, polietilena i polietilen tereftalata. Poliamide i polietilene smatramo industrijskom plastikom koja je otporna, ima široku primjenu, a i masovno se proizvodi jer su troškovi njene proizvodnje niži od proizvodnje predmeta od drva, stakla ili metala. Do toksičnog djelovanja na organizme dolazi pri njihovoj dugotrajnoj izloženosti mikroplastici, pri čemu može doći do trovanja zbog prisutnosti aditiva poput plastifikatora (ftalati), pigmenta, stabilizatora i antioksidansa (bisfenol A, spojevi kadmija i olova), sredstava protiv klizanja (amidi masnih kiselina), biocida (spojevi arsena) i dr. Također, čestice mikroplastike na sebe vežu brojne onečišćujuće tvari poput teških metala što pridonosi njihovom negativnom djelovanju na život organizama.
Kada primjerice polietilenske kuglice naše paste za zube ili njezini fragmenti s drugom mikroplastikom dospiju u morski ekosustav, one postaju njezin neizostavni dio. Ove čestice plastike ne mijenjaju svoj kemijski sastav i nemaju rok trajanja kojim bi se na prirodan način moglo spriječiti njihovo djelovanje na životnu zajednicu mora (dospijevanje u organizme, izazivanje infekcija i unutarnjih ozljeda pa i gušenje). Naravno, problem s mikroplastikom ne prestaje njenim taloženjem u tijelu jedinki neke vrste, nazovimo ju vrsta A, jer prirodnim ugibanjem tih jedinki i djelovanjem razlagača, ne može doći do razgradnje mikroplastike, nego se ona i dalje slobodno giba morskim prostranstvima. Ili uzmimo da se jedinkama vrste A hrane potrošači višega reda, odnosno jedinke vrste B, one će u svom tijelu na taj način nakon svakog obroka akumulirati mikroplastiku. Jedinkama vrste B mogu se hraniti jedinke vrste C, a pak ovima jedinke vrste D koje su na vrhu hranidbene piramide i talože u svom organizmu najveću količinu mikroplastike. A tko su jedinke vrste D?! Jedinke vrste D možemo biti mi sami koji smo pojeli ukusnu tunu u nekom restoranu, a za koju nismo ni pomislili da obiluje mikroplastikom koja je moguće potekla od obične paste za zube. Također, treba uzeti u obzir da su prehrambeni odnosi među jedinkama u bilo kojem ekosustavu pa tako i onom morskom puno kompleksniji od opisanih i uključuju niz organizama koji se hrane jedni drugima pa će se tako jedinkama vrste A hraniti primjerice jedinke vrste B, E, F i G, jedinke vrste B bit će hrana jedinkama vrsta C, H i I, a jedinke vrste C obrok jedinkama vrsta D i J. U takvim hranidbenim mrežama ekosustava, mikroplastika neprestano kruži od organizma do organizma i potencijalna je opasnost za cijeli živi svijet mora. Ovaj problem je prepoznat još prije desetak godina Konvencijom o biološkoj raznolikosti u Montrealu kojom je proglašeno da su sve vrste morskih kornjača, 45 % vrsta morskih sisavaca i 21 % morskih ptica ugroženi zbog prisustva plastike i mikroplastike u morskim sredinama. Danas je broj ugroženih vrsta puno veći te neka manje optimistična predviđanja upućuju na to kako će kroz određeni broj godina, svaki organizam u sebi sadržavati mikroplastiku.
Što se trenutno događa u Jadranskom moru?
Jedan od ciljeva prethodno spomenute studije o mikroplastici u morima i oceanima bio je i pružiti informacije o njenoj količini u prirodi kako bi se pomoglo znanstvenicima u procijeni pravog utjecaja koji mikroplastika ima na vodene organizme i okoliš. I Jadransko more kao dio svjetskog mora nije i ne može biti pošteđeno utjecaja čestica plastike. Nedavno je provedeno istraživanje „Mikroplastika u morskom okolišu Jadrana“ u vrsta mikroalgi Microcystis panniformis, Scenedesmus sp. i Skeletonema costatum, proizvođačima koji su prva karika u hranidbenim lancima. Utjecaj mikroplastike na ove organizme je velik, jer uz ostalo inhibira njihov rast te utječe na stopu fotosinteze. Iako mehanizam kojim se pod utjecajem mikroplastike smanjuje stopa fotosinteze nije u potpunosti jasan, svakako je krajnji rezultat smanjenje produkcije kisika nužnog za preživljavanje drugih organizama u moru. Također, ove alge izvor su mikroplastike za organizme na višoj razini u prehrambenoj piramidi koji se njima hrane i koji će također trpjeti rizik od obolijevanja i uginuća. Na taj način, kariku po kariku, može doći do „urušavanja“ cijelog ekosustava, izazvanog oku jedva vidljivim česticama plastike.
Osim mikroalgi koje su važan bioindikator osjetljiv na različite onečišćujuće tvari u moru, istraživanja ukazuju i na drugog bioindikatora, školjkaša dagnju (Mytilus galloprovincialis), na koju mikroplastika također ima veliki utjecaj. Znanstveni članak „Accumulation Evaluation of Potential Microplastic Particles in Mytilus galloprovincialis from the Goro Sacca“ objavljen je na temelju istraživanja utjecaja rijeke Po na dagnje na talijanskom teritoriju Jadranskoga mora. Zanimljiva je činjenica da je količina mikroplastike u uzorcima dagnji skupljenih 2019. godine bila puno veća nego u uzorcima prikupljenima 2020. godine kada je nastupila izvanredna situacija (poplave i pandemija novog „nepoznatog“ virusa koji izaziva Covid-19). U prvom uzorkovanju 2019. godine uočeno je ukupno 220 komada mikroplastike u 79 dagnji, a u drugom uzorkovanju, 2020. godine, 101 komad mikroplastike u 54 prikupljene dagnje. Ovaj primjer jasno pokazuje koliko je antropogeno djelovanje na morske ekosustave u „mirnim“ situacijama i „izvanrednim“ situacijama kada dolazi do smanjenja industrijske proizvodnje. Naravno, za bolest izazvanu virusom SARS-CoV-2 nikako ne može vrijediti izreka „svako zlo za neko dobro“, ali može ukazati čovječanstvu koliko je važno smanjiti hiperprodukciju i poštivati okoliš o kojem svi ovisimo.
Moguće je da ste se pretražujući internet, zapitali zašto se veliki broj ekoloških istraživanja obavlja upravo na dagnjama. Biomonitoring dagnji provodi se jer su to organizmi koji se lako skupljaju i kultiviraju te imaju visoku toleranciju na onečišćenje mora. Do hrane dolaze filtracijom morske vode čime dobivaju nužan fitoplankton i organske tvari za preživljavanje, ali tim procesom unose i mikroplastiku u svoj organizam. Kao i kod drugih organizama, veliki problem s mikroplastikom u dagnji jest njezina translokacija iz jednog u drugo tkivo, organ ili organski sustav, kao što je primjerice njeno premještanje iz probavnog u srčanožilni sustav što može dovesti do različitih upala i slabljenja imunološkog sustava ovih školjkaša.
Ugroženost jedinki dagnji naravno nije jedina opasnost, tu su i druge vrste koje se njima hrane poput rakova, čime osim hranidbenih tvari u svoj organizam unose i mikroplastiku. Rakovima se hrane određene ribe, a ribama, da zaključimo hranidbeni lanac, neke ptice. Mikroplastika na sve ove karike može pogubno utjecati smanjujući njihovu reprodukciju, pokretljivost, rast i itd. Promatrajući niže karike u hranidbenim lancima kao što su mikroalge i dagnje te uzimajući u obzir niz organizama koji se njima hrane tvoreći hranidbene mreže u moru, možemo uvidjeti da su svi organizmi u Jadranskom moru u izravnoj ili potencijalnoj opasnosti od utjecaja mikroplastike. Što to znači?
Vrlo jednostavno, visoka ugroženost neke vrste mikroplastikom može uzrokovati njezino izumiranje, čime se smanjuje bioraznolikost Jadranskoga mora, a smanjenje bioraznolikosti naravno dovodi do poremećaja u prirodnoj ravnoteži. Ako se vrsta organizma hrani samo određenim vrstama organizama, a ti su organizmi pred izumiranjem, njihov fond hrane se smanjuje te i za njih prijeti izumiranje. Stoga je bitno da se rizik od ugroženosti vrsta smanji kako bi ekosustav Jadranskoga mora ostao očuvan. Ovdje ne spominjemo invazivne vrste, koje također imaju veliki utjecaj na poremećaj biološke ravnoteže u Jadranskome moru, ali o tome drugom prilikom.
A što sad?
Kao što smo objasnili, mikroplastika je postala dio ekosustava i nalazi se posvuda: u pitkoj vodi, kozmetici, pivu, građevinskom materijalu, itd. Prema količini i zastupljenosti plastičnog otpada, Jadransko more je najonečišćenije u Europi nakon sjeveroistočnog dijela Sredozemnog i Keltskog mora. A uzimajući u obzir činjenicu da je prilično teško izvući mikroplastiku iz mora nakon što u njega uđe, jer se postupcima njezinoga vađenja pomoću mreža istodobno uklanja plankton i ostali mikroorganizmi koji su važni za funkcioniranje ekosustava, pitanje je što možemo poduzeti. Najbolje je rješenje spriječiti ulazak mikroplastike u mora, čemu svatko od nas može pridonijeti na jako jednostavne načine. Čitajte deklaracije kozmetičkih i drugih proizvoda, ako su na njima navedeni kemijski spojevi: polipropilen (PP), polietilen (PE), polistiren (PS), poli(vinil-klorid) (PVC), poli(etilen-tereftalat) (PET) te poliamid (PA) nemojte ih koristiti. Također, izbjegavajte i nepotrebnu upotrebu plastičnih predmeta. Smanjenje prisutnosti mikroplastike u našem moru ne samo da će nam omogućiti da spasimo morske vrste i ekosustave, već će poboljšati naše cjelokupno zdravlje i zdravlje okoliša općenito.
