IOR – SKLAD ZNANOSTI I ARHITEKTURE

Objavljeno 17/08/2024

Foto: Institut za oceanografiju i ribarstvo

Od ideje do provedbe – osnivanje Instituta za oceanografiju i ribarstvo

Suvremena oceanografska istraživanja u svijetu započinju britanskom ekspedicijom Challenger (1872–1876). Od tada sve svjetske sile nastoje organizirati oceanografske ekspedicije. Između dvaju svjetskih ratova vrlo se intenzivno razvija ribarstvo, što je dodatni poticaj za osnivanje niza specijaliziranih ustanova za istraživanje mora u svim razvijenim pomorskim državama. Istraživanja morskih organizama u Jadranskom moru u 19. stoljeću uglavnom se provode pod okriljem Italije i Austro-Ugarske Monarhije i to ponajviše u sjevernom Jadranu. U tim istraživanjima sudjelovali su i hrvatski prirodoslovci, kao i prirodoslovci iz drugih europskih zemalja. Želja za osnivanjem hrvatske institucije koja bi se bavila istraživanjem Jadrana sve je češće prisutna, a potrebu za tim prvi put jasno iznosi hrvatski prirodoslovac Spiridion Brusina, rodom iz Zadra (slika 1), 1886. godine u Radu JAZU br. 19, unutar svojih »Naravoslovnih crtica«. Vođena tom idejom, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) putem svojeg Odbora za istraživanje zemlje organizira znanstvena krstarenja već prije Prvoga svjetskog rata. Ideja o osnivanju hrvatske institucije za istraživanje mora ponovno se javlja nakon osnivanja nove države 1918. godine, jer su Trst, Rovinj, Pula i Rijeka sa svojim ustanovama ostali u drugoj državi. Spomenuti Odbor JAZU-a 1919. godine stupa u kontakt sa Srpskom kraljevskom akademijom s krajnjim ciljem da zajednički rade na osnivanju nove biološko-oceanografske postaje, što je na kraju i prihvaćeno. Na inicijativu Pomorske oblasti u Bakru održana je anketa o osnivanju postaje pod predsjedanjem akademika Andrije Mohorovičića, našega poznatoga geofizičara, a rezultat te inicijative bio je formiranje Odbora za oceanografski institut u Zagrebu 1921. godine.

Članovi odbora bili su znanstvenici svjetskoga glasa Jovan Hadži (slovenski zoolog), Vale Vouk (hrvatski botaničar, dugogodišnji upravitelj Botaničkog zavoda i vrta u Zagrebu), Artur Gavazzi (hrvatski geograf), a odborom je predsjedavao Andrija Mohorovičić. Taj je odbor kroz sljedećih nekoliko godina prikupio početna financijska sredstva za osnutak Instituta, a 1925. se osniva Povjerenstvo koje je imalo zadatak pregledati obalu od Sušaka do Kotora kako bi se našla najpovoljnija lokacija za izgradnju Biološko-oceanografskog instituta. U užem izboru našli su se Dubrovnik i Split. Nakon dugotrajnih konzultacija odabrana je lokacija na rtu sv. Jurja na Marjanu u Splitu jer je ustanovljeno da ima niz prednosti pred drugim predloženim lokacijama (uvalom Lapad u Dubrovniku i uvalom Kašjuni u Splitu).

Odnos lokalnih vlasti prema ideji izgradnje Instituta

Vrijedno je pokazati kakav je odnos lokalnih splitskih vlasti prema ideji izgradnje Instituta. Povjerenstvo je prilikom obilaska lokacija vodilo razgovore s lokalnim upravama i tražilo od njih određena jamstva i obećanja. U Splitu se razgovaralo s Velikim županom, direkcijom pomorske i lučke oblasti, komandom ratne mornarice i gradonačelnikom, koji su svi iskazali bezrezervnu potporu izgradnji Instituta. Splitska općina je besplatno ustupila općinski teren za gradnju Instituta (oko 12.000 m²) te se obvezala na izgradnju automobilske ceste i dovođenje instalacija vode, plina i struje, sve o trošku grada. Općina se također obvezala i na pomoć oko izgradnje pristaništa i vanjskog bazena za eksperimente te oko hortikulturnog uređenja okoliša Instituta (od samog početka Institut je imao vrtlara koji se brinuo o zelenom okolišu, kao i odgojiteljicu, kako bi znanstvenici s malom djecom mogli bezbrižno raditi i po potrebi vidjeti svoju djecu).

Projektiranje zgrade Instituta – arhitektonski izazov

Nakon Prvoga svjetskog rata grad Split postaje glavna luka i najvažnije administrativno i gospodarsko središte na obali, te u to vrijeme započinje jedno od najznačajnijih razdoblja urbanog i gospodarskog razvitka grada u njegovoj povijesti. Osobito se intenzivira izgradnja javnih sadržaja i važnih gradskih zgrada. Primjerice, u samo jednoj godini u Splitu je bilo raspisano čak šest natječaja za izradu arhitektonskih i urbanističkih rješenja posebno važnih gradskih prostora i sadržaja, a među njima i pozivni jugoslavenski natječaj za Biološko-oceanografski institut na rtu sv. Jurja na Marjanu. Na natječaj je pristigao velik broj natječajnih prijedloga, od kojih je pet ušlo u uži izbor, u kojima su sudjelovali renomirani arhitekti toga vremena, a koja su se kretala od klasicističkih i eklektičkih do potpuno avangardnih i internacionalističkih rješenja. Na tada uzavreloj splitskoj arhitektonskoj sceni pokreću se brojne polemike između suprotstavljenih zagovornika tradicionalizma i modernizma u arhitekturi koje su se vodile u splitskom dnevnom listu Novo doba tijekom 1930. i 1931. godine (izvrstan pregled arhitektonskih rješenja pristiglih na natječaj i arhitektonskih promišljanja toga vremena donose Marija Bošković i Robert Plejić u svom članku u časopisu Prostor, 2015). Na kraju je odabran projekt splitskog arhitekta Fabijana Kaliterne, praškoga studenta i jednoga od najznačajnijih sudionika međuratne splitske arhitektonske scene. Vrlo je moguće da su te polemike utjecale na Kaliternu, koji je znatno mijenjao svoj projekt od više tradicionalnog prema pročišćenijem modernističkom izrazu. Kako navode Bošković i Plejić, »zrelim stvaralačkim postupkom arhitekt Kaliterna sažeo je korištenje tradicijskih obrazaca u oblikovanju kubusa zgrade Instituta (usklađene proporcije, tradicijske tehnologije obrade i ugradnje kamena) s modernističkim corbusierovskim postulatom veličanstvene igre volumena pod svjetlom«.

Institut započinje s radom prije izgradnje glavne zgrade

Kako je projektiranje institutske zgrade sporo napredovalo, na prijedlog Vale Vouka Institut započinje s radom u privremenim unajmljenim prostorijama u Splitu u Pansionu Shiller na južnoj strani Marjana, u današnjoj vili Dalmaciji. S radom se započinje 1. studenog 1930., što se uzima kao datum osnutka Instituta. Time su Hrvati napokon ostvarili ono što je Brusina potkraj 80-ih i početkom 90-ih godina 19. stoljeća sanjao, obrazlagao, osjećao kao iskaz hrvatske zrelosti. Izvorni naziv instituta bio je Biološko-oceanografski institut, da bi poslije bio preimenovan u Oceanografski institut te na kraju u Institut za oceanografiju i ribarstvo (IOR).

Razdoblje gradnje glavne zgrade

Zgrada Instituta građena je od 1932. do 1934. (kada je konačno stavljena pod krov), a glavni izvođač bilo je poduzeće Marin Marasović i drug. Unutrašnje uređenje i opremanje zgrade u nekoliko je navrata bilo prekidano, tako da se Institut preselio u novu zgradu tek 1941. godine, ali je njeno uređenje trajalo sve do 1947. godine, a potpuno opremljen morski akvarij bio je otvoren za posjetitelje 1955. godine. Nakon izgradnje ceste do Instituta (1932) najprije je završena mala stambena zgrada, u koju je bila smještena privremena biološko-oceanografska stanica (s akvarijem u podrumu i laboratorijima u prizemlju) te dva stana na katu (takozvana »mala zgrada«). Nakon toga izgrađene su i garaže na zavoju ceste, oko 25 m iznad obale, te zgrada pansiona s restoranom (1936. godine prema projektu Lavoslava Horvata). Vrhunska zanatska izvedba krasi kako vanjsko kameno pročelje tako i stolarske radove u drvu u interijerima, posebice institutskoj biblioteci. Zgrada Instituta zavedena je kao »nepokretno kulturno dobro« – pojedinačno, pravna statusa zaštićena kulturnog dobra, klasificiranog kao profana graditeljska baština.

Jedinstvenost lokacije – ljepota krajobraza i duh povijesti

Položaj Instituta na samom rtu (»punti«) poluotoka Marjana na ulazu u Kaštelanski zaljev jedinstven je. S jedne strane puca pogled na cijeli zaljev od ušća rijeke Jadro, gdje se i danas pod morem nalaze zidovi bazena u kojima je uzgajana riba za potrebe Dioklecijanove palače, preko sedam Kaštela koji se poput niske bisera protežu do Trogira (UNESCO-ov grad svjetske kulturne baštine), koji gotovo dodiruje mostom povezani otočić Čiovo koji poput poklopca zatvara zaljev s južne strane.

Pogled na dupine koji neposredno ispred zgrade Instituta ulaze u Kaštelanski zaljev u potrazi za obrokom vrlo je čest prizor. S druge pak strane Institut okružuje borova šuma park-šume Marjan. Iznad Instituta nalazi se crkvica sv. Jurja sagrađena u 9. stoljeću (prvi se put spominje 1275. godine) koja je izgrađena na mjestu nekadašnjeg antičkoga hrama božice Dijane, što ovoj lokaciji daje posebnu duhovnost. Stoga se ne trebamo čuditi što su, prilikom projektiranja zgrade Instituta, Kaliternine reminiscencije na povijesne predloške, pa i samu Dioklecijanovu palaču bile očekivane i razumljive.

Pregled aktivnosti Instituta kroz desetljeća

“Znanost treba uvesti u praksu, a praktični život rasvijetliti znanošću.” – Umberto Girometta, splitski prirodoslovac, utemeljitelj planinarstva i speleologije u Dalmaciji, te prirodoslovnog muzeja u Splitu

Giromettine riječi najbolje opisuju smjernice djelovanja Instituta. Od samog početka postojala je želja da Institut bude dobro znanstveno utemeljen i suvremeno koncipiran. Definirana su tri glavna cilja: 1) pokretanje čistih znanstvenih istraživanja, 2) primjenjivanje znanstvenih rezultata u svrhu razvoja ribarstva i 3) odgajanje znanstvenog podmlatka i djelovanje na šire slojeve pučanstva. Za prvog ravnatelja Instituta na međunarodnom je natječaju odabran profesor Hjalmar Broch (slika 4) iz Osla, koji je na temelju norveških iskustava na području oceanografije organizirao znanstvenoistraživački rad u Institutu (prije 15-ak godina Institut je posjetila njegova unuka i tada se dogodio iznimno emotivan trenutak kada je u biblioteci u nizu fotografija svih bivših ravnatelja Instituta ugledala fotografiju svoga djeda).

Zanimljivo je da je u toj prvoj skupini znanstvenika bilo dosta profesora prirodoslovlja koji su do tada radili u cijenjenim splitskim gimnazijama, klasičnoj gimnaziji i realki (primjerice, Vlaho Cviić, utemeljitelj Laboratorija za mikrobiologiju, radeći kao znanstvenik u Institutu još je neko vrijeme bio i ravnatelj klasične gimnazije), ali je tijekom vremena sve više znanstvenika pristizalo i iz drugih sredina (Istre, Slovenije, Zagreba). U razdoblju do Drugoga svjetskog rata znanstvena djelatnost Instituta ponajviše je obuhvaćala oceanografska istraživanja, kao i istraživanja proizvodnje mora u neposrednoj blizini Splita. Također su bila provedena prva istraživanja vezana za riblje populacije, posebice srdele i gire, jer su to bile dvije posebno važne vrste za hrvatsko ribarstvo. Pristupilo se i prvim istraživanjima pridnene ribe uz uporabu pridnene mreže koće.

Nakon Drugoga svjetskog rata, u razdoblju od 1947. do 1955., na čelo Instituta dolazi dr. Tonko Šoljan (slika 4), koji pokreće ribarstvena istraživanja i organizira redovita mjesečna mjerenja i uzorkovanja fizikalno-kemijskih parametara i planktona u srednjem Jadranu. Najistaknutija aktivnost toga razdoblja bila je ribarstveno-biološke ekspedicije »Hvar« (1948–1949) koja je pokrila cijeli otvoreni Jadran, a glavni joj je cilj bio istraživanje i registriranje naselja pridnene ribe. Ekspedicija je dobila ime po brodu »Hvar« koji je država za potrebe ekspedicije ustupila Institutu. Brod je bio koćar tunolovac, željezne konstrukcije, dužine 25 m, koji je doplovio iz SAD-a kao pomoć UNRA-e. Ta je ekspedicija po svojem opsegu i broju prikupljenih podataka i danas jedinstven pothvat u okviru jadranske oceanografije, pa i oceanografije Mediterana. Podatci o raširenosti i brojnosti ribljih vrsta koji su tada prikupljeni imaju danas neprocjenjivu vrijednost u procjeni utjecaja ribarstva na stanje ribljeg fonda u Jadranu. Budući da je ekspediciji prethodilo razdoblje rata i neposrednog poraća, kada se ribarstvo još nije oporavilo, dobiveni podatci praktički predstavljaju prirodno netaknuto stanje ribljih populacija u uvjetima bez ikakve eksploatacije i oni su referentna točka u odnosu na koju možemo uspoređivati utjecaje koje ribarstvo danas ima na populacije različitih vrsta riba u Jadranu.

Ante Ercegović, algolog svjetskoga glasa, uvodi kvantitativna mjerenja fitoplanktona na Jadranu među prvima u Europi. Najznačajniji dio svoje znanstvene karijere posvetio je istraživanju fitobentosa, a posebice se ističu njegovi radovi o jadranskim cistozirama (smeđe alge) te endolitskim i epilitskim cijanobakterijama. Ercegović 1952. godine u institutskoj ediciji Fauna i flora Jadrana objavljuje dvojezičnu monografiju Jadranske cistozire (njihova morfologija, ekologija i razvitak) na hrvatskom i francuskom jeziku.

Vlaho Cviić 1947. godine osniva Laboratorij za mikrobiologiju te surađuje s Claudeom ZoBellom, znanstvenikom na Scripps Institution u La Joli (SAD), koji se smatra »ocem moderne mikrobiologije mora«. Cviić također uspostavlja znanstvenu suradnju s profesorom Einerom Steemannom Nielsenom iz Kopenhagena, koji je razvio metodu mjerenja primarne proizvodnje u vodenim okolišima ugradnjom radioaktivnog ugljika (¹⁴C). Steemann Nielsen je na Cviićev poziv posjetio Institut za oceanografiju i ribarstvo 1958. godine i tom je prilikom demonstrirao svoju metodu. Cviić ubrzo uvodi tu metodu u svoja istraživanja te 1963. godine publicira na francuskom jeziku prve rezultate mjerenja organske proizvodnje u Jadranu metodom C¹⁴. Mjerenja primarne proizvodnje potom preuzima Laboratorij za plankton, koji ih i danas provodi.

Tijekom šezdesetih godina Institut je sudjelovao u međunarodnoj ekspediciji organiziranoj u čast Međunarodne geofizičke godine, u okviru koje su se istraživanja obavljala na istim profilima kao u vrijeme povijesnih ekspedicija »Najade« i »Ciclope« (1911–1914) koje su organizirale Austrija i Italija. Od početka šezdesetih godina Institut uspostavlja kontinuirana mjerenja fizikalno-kemijskih parametara, ali i primarne proizvodnje na profilu od Kaštelanskog zaljeva do otoka Visa, koja se obavljaju mjesečno i traju i do danas, kao dio trajne istraživačke djelatnosti Instituta. Danas se pokazuje da je ta ideja bila daleko ispred svog vremena. Velik problem svjetske oceanografije je nepostojanje dugogodišnjih serija podataka koji su prijeko potrebni za bolje razumijevanje promjena koje se događaju u morskim ekosustavima (kruženje hranjiva, proizvodnja, utjecaj globalnog zatopljenja itd.). Razlog nedostataka dugoročnih serija je dobrim dijelom rezultat organizacije znanstvenih istraživanja kroz četverogodišnje i petogodišnje projekte, gdje se grupe znanstvenika nakon isteka projekta razilaze i natječu za nove projekte. Nedovoljno je poznato da Institut za oceanografiju i ribarstvo posjeduje najdužu vremensku seriju podataka o primarnoj proizvodnji u svijetu, ali i vrlo duge nizove podataka za mnoge druge fizikalne, kemijske i biološke parametre. Sljedeće dvije najduže serije podataka u akvatorijima Havaja i Bermuda uspostavljene su tek 1988., dakle, više od 20 godina nakon srednjojadranskog profila.

Sedamdesete godine su godine osvješćivanja problema onečišćenja na svjetskoj razini. Shvaćeno je da je proces onečišćenja prirodnog okoliša toliko uznapredovao da su potrebne hitne mjere. To je vrijeme velikih međunarodnih skupova i konvencija o zaštiti okoliša. Kada je u pitanju morski okoliš za nas je od osobite važnosti bilo osnivanje Mediteranskog akcijskog plana (MAP) u okviru Programa Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP) 1975. godine. Glavni ciljevi MAP-a bili su osiguranje kvalitetnijeg života stanovnicima zemalja koje okružuju Sredozemno more te uspostavljanje i osnaživanja međusobne suradnje i usuglašavanja strategije upravljanja zajedničkim prirodnim bogatstvima. Potom su, 1976. godine, 16 zemalja Sredozemlja i Europska zajednica potpisale Konvenciju za zaštitu Sredozemnog mora tzv. Barcelonsku konvenciju, koja je predstavljala pravni okvir za rad MAP-a. U tim okolnostima fokus oceanografskih istraživanja prebacuje se na teme vezane za stanje okoliša i onečišćenje. Zahvaljujući svojoj multidisciplinarnosti Institut se dobro snalazi u novim okolnostima i postaje vodeća ustanova u brojnim programima praćenja (monitoringa) stanja morskog okoliša. U to je vrijeme uspostavljen program praćenja kvalitete mora u dalmatinskom obalnom području pod nazivom »Vir – Konavle«, poslije nastavljen kao »Pag – Konavle«, a nešto kasnije i projekt »Jadran«. U svim tim projektima Institut ima vodeću ulogu. Radi zaštite okoliša mijenja se legislativa i uvodi se obveza izrade ekoloških studija za svaki zahvat koji utječe na prirodni okoliš, gdje što se tiče morskog okoliša Institut također daje značajan doprinos.

Polovicom sedamdesetih godina Institutu je priključen tadašnji »Biološki zavod« u Dubrovniku, koji je preustrojen u dva dislocirana institutska laboratorija. U tom je obliku djelovao sve do 2006. godine, kada je priključen Sveučilištu u Dubrovniku te danas nastavlja rad kao »Institut za more i priobalje«.

Razdoblje osamdesetih obilježeno je uspjesima znanstvenika u području akvakulture, posebice na području istraživanja ranih razvojnih stadija lubina, što je bilo od iznimnog značenja za akvakulturu cijelog Mediterana. Također se započinje s organizacijom i opremanjem računalnog centra, s namjerom da se osnuje središnja banka oceanografskih podataka za Jadransko more.

Kraj devedesetih i početak novog stoljeća obilježeni su intenzivnom međunarodnom suradnjom i projektima, kadrovskom obnovom, nabavkom suvremene istraživačke opreme i izgradnjom novog istraživačkog broda »BIOS DVA« 2009. godine. U okviru nacionalnog programa »Projekt Jadran – sustavno istraživanje Jadranskog mora kao osnova održivog razvoja Republike Hrvatske« razvijen je mjerni sustav oceanografskih plutača (AMOS), a u cilju sigurne pohrane i provjere kvalitete prikupljenih podataka te njihove što lakše dostave krajnjim korisnicima, razvijena je institutska banka podataka (MEDAS) koja danas sadrži više od 80% svih podataka različitih mjerenja u Jadranu.

Institutski brodovi

Istraživanje mora nemoguće je bez dobro opremljenih brodova i to je razlog što su oceanografska istraživanja iznimno skupa. Institut se u svojim početcima služio brojnim manjim brodicama čija dužina nije prelazila 10 m, a nosili su vrlo inspirativna imena (npr. SAGITTA, MEDUSA, GIRA, SRDELA). Prvi veći brod (dužine 19 m) bio je PREDVODNIK, koji je doplovio iz SAD-a kao pomoć UNRA-e i kojim se Institut koristio u razdoblju 1947–1981. Ipak, simbol Instituta je njegov brod BIOS (dužina 27 m) koji je izgrađen u Rijeci i kojim se Institut koristio u svojim istraživanjima od 1953. do 2009. BIOS je postao vrlo prepoznatljiv u svim mjestima na obali i na otocima i rado priman u sve luke na Jadranu. Institut 2009. godine gradi svoj novi brod BIOS DVA (dužina 36 m) čiju gradnju financira s 50% vlastitih sredstava te ga oprema najmodernijom opremom, što je bio gotovo jednak financijski izdatak.

Ugledni posjetitelji

Zbog svog znanstvenog ugleda i iznimnog doživljaja arhitekture i krajobraza, Institut je kroz povijest bio rado posjećivan od brojnih uglednih svjetskih znanstvenika, ministara, predsjednika vlada i država. U fotoarhivu Instituta zabilježeni su brojni takvi događaji. U Institut na poziv Vlahe Cviića 1959. godine dolazi nobelovac Selman Abraham Waksman, pronalazač streptomicina, koji je efikasno liječio tuberkulozu, za što je dobio Nobelovu nagradu 1952. godine. Waksman je tom prilikom održao zapaženo predavanje o svojim istraživanjima, što je bilo preneseno u mnogim uglednim europskim dnevnim listovima. U posjet Institutu 1962. godine dolazi nobelovac Ivo Andrić. Glasoviti istraživački brod Atlantis Oceanografskog instituta Woods Hole prilikom jednoga svojega krstarenja svjetskim morima uplovljava u Split, a vođa ekspedicije Arthur R. Miller sa svojim suradnicima posjećuje Institut. Kongres CIESM organizira se 1976. godine u Splitu, a na kongres dolazi Rainier III. od Monaka, kao pokrovitelj CIESM-e. U studenom 1977. godine francuski istraživač Jacques Yves Cousteau uplovljava svojim legendarnim brodom CALYPSOM u splitsku luku, što je pobudilo nezapamćen interes Splićana. Cousteau posjećuje Institut, gdje se održava i konferencija za tisak.

Institut danas

Institut za oceanografiju i ribarstvo je kroz cijelu svoju povijest postizao zavidne rezultate u raznim područjima. Danas je to moderna i respektabilna ustanova za istraživanje mora i prema svim kriterijima za vrednovanje jedan od najuspješnijih javnih znanstvenih instituta u Republici Hrvatskoj. U zadnjih 10-ak godina Institut ostvaruje rastuće trendove broja objavljenih znanstvenih članaka, udjela članaka u najvišim razredima kvalitete, broju citata te broju prihvaćenih nacionalnih i međunarodnih projekata.

Danas u okviru Instituta djeluje osam laboratorija: Laboratorij za fiziku mora, Laboratorij za kemijsku oceanografiju i sedimentologiju, Laboratorij za plankton i toksičnost školjkaša, Laboratorij za mikrobiologiju, Laboratorij za bentos, Laboratorij za ihtiologiju i priobalni ribolov, Laboratorij za ribarstvenu biologiju, gospodarenje pridnenim i pelagičkim naseljima te Laboratorij za akvakulturu, čime Institut pokriva sve aspekte oceanografije. Takva struktura laboratorija i znanstvenika različitih struka čini Institut sposobnim za preuzimanje najsloženijih multidisciplinarnih i interdisciplinarnih zadataka.

Međunarodna suradnja utkana je u same temelje Instituta počevši od prvog ravnatelja Norvežanina, do sudjelovanja znanstvenika Instituta u radu i organiziranju mnogih međunarodnih organizacija, komisija i programa za istraživanje mora, poglavito u okviru Mediterana, gdje Institut ima vrlo značajnu ulogu u brojnim organizacijama (CIESM – Međunarodna komisija za znanstveno istraživanje Mediterana; GFCM – Generalni savjet za ribarstvo Mediterana; IOC – Međuvladina oceanografska komisija; WMO – Svjetska meteorološka organizacija; WHO – Svjetska zdravstvena organizacija; OECD – Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj; UNEP – Program Ujedinjenih naroda za okoliš; STECF – Znanstveni tehnički i ekonomski komitet za ribarstvo Europske komisije). U okviru projekta FAO-ADRIAMED Institut je imenovan za »focal point« instituciju na razini svih zemalja istočne strane Jadrana, a od strane Hrvatske je imenovan odgovornom institucijom za suradnju s IOC-om. U proteklih sedamdesetak godina najveći se dio međunarodne suradnje odvijao putem bilateralne suradnje (Italija, Francuska, SAD, Njemačka, Velika Britanija), dok se u novije vrijeme sve veći dio međunarodne suradnje odvija kroz razne multidisciplinarne projekte EU-a, posebice kroz projekte na regionalnoj osnovi.

U svojoj dugoj povijesti znanstvenici Instituta često su zbog svojih iznimnih rezultata osvajali brojne nagrade i priznanja, a 1995. godine skupna nagrada grada Splita pripala je Institutu za oceanografiju i ribarstvo povodom 65. godišnjice osnivanja. Od pojedinačnih nagrada spomenut ćemo samo neke, koje su u novije vrijeme stigle na Institut: Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića, više nagrada HAZU-a, više godišnjih nagrada za znanost, kao i više nagrada za znanstvene novake.

Strateška i stručna pomoć državi

Osim znanstvene aktivnosti, kao svoje primarne djelatnosti, Institut je uvijek bio na raspolaganju državi oko svih stručnih pitanja vezanih za upravljanje i zaštitu morskog okoliša. U razdoblju neposredno prije i nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji (2013. godine), Institut postaje vrlo aktivno uključen u implementaciju europskih zakona na području upravljanja vodama i zaštite morskog okoliša. Znanstvenici Instituta aktivni su u nastojanju da se zaštita i praćenje stanja i kvalitete površinskih voda uskladi s europskim propisima primjenom Okvirne direktive o vodama (ODV, 2000/60/EC), što rezultira tipizacijom prijelaznih i priobalnih voda kao i uspostavom Nadzornog i operativnog monitoringa prijelaznih i priobalnih voda Republike Hrvatske za potrebe »Hrvatskih voda«. U suradnji s Ministarstvom zaštite okoliša i energetike znanstvenici Instituta kreirali su pripremne dokumente za Okvirnu direktivu o morskoj strategiji (ODMS, 2008/56/EZ), kao najvažnijem pravnom dokumentu Europske unije u području zaštite mora. Tim se dokumentima donosi procjena stanja i opterećenja morskog okoliša hrvatskog dijela Jadrana i definiraju kriteriji dobrog stanja okoliša za morske vode pod suverenitetom Republike Hrvatske. Time je Institut, zajedno sa suradničkim ustanovama, dao velik doprinos uspostavi okvira za provođenje direktive usmjerene na održivo upravljanje i zaštitu Jadranskog mora. Od 2013. godine Institut preuzima vođenje biološkog dijela Okvira o prikupljanju podataka u morskom ribarstvu (ODV-DCF) te je na prijedlog Uprave ribarstva postao zakonski nadležno tijelo za prikupljanje podataka u ribarstvu. Ovaj program obuhvaća prikupljanje podataka od komercijalnog ribolova (na brodovima i iskrcajnim mjestima), ali i znanstvene ribarstvene ekspedicije MEDITS (procjena stanja pridnenih ribljih zajednica) i MEDIAS (procjena stanja pelagičkih ribljih zajednica). U 2018. godini Institut je Odlukom Vlade Republike Hrvatske (NN 91/2018) proglašen Referentnim centrom za more, s Institutom »Ruđer Bošković« kao partnerom.

Promicanje znanja o moru

Jedna od aktivnosti Instituta od njegova osnutka bila je promicanje znanja o moru. Mnoga domaća i međunarodna sveučilišta dovodila su studente u Institut, gdje su se održavali tečajevi iz problematike oceanografije i ribarstva. U Institutu je 1980-ih egzistirao Ribarski obrazovni centar za zemlje u razvoju, koji je financirala Kraljevina Nizozemska. Svake godine održavao bi se tečaj u trajanju od 3 mjeseca (dva mjeseca nastave i jedan mjesec praktičnog rada) za 18–20 polaznika. Tijekom 10 godina tečaj su završila 222 polaznika koji su dolazili sa svih kontinenata (prvih se godina nastava odvijala paralelno na engleskom i francuskom jeziku, a poslije samo na engleskom). Mnogi od polaznika tog tečaja poslije su u svojim zemljama imali i zapažene pozicije u ministarstvima i uvijek su ostali prijatelji i »ambasadori« Hrvatske.

Potkraj 1990-ih u Institutu se osmišljavaju i organiziraju dva diplomska studija Morsko ribarstvo i Biologija i ekologija mora, a nešto kasnije i doktorski studij Primijenjene znanosti o moru, koji se tijekom prvih godina vode iz Instituta, a potom, kao dobro uređeni studiji prepoznatljivi u javnosti, predaju Sveučilištu u Splitu na daljnje izvođenje. Tijekom prvih godina, kada su studiji vođeni iz Instituta, nastava i praktične vježbe iz stručnih predmeta odvijale su se u laboratorijima Instituta, studenti su prolazili terensku nastavu na krstarenjima s istraživačkim brodom BIOS, te prije Bolonjske deklaracije odlazili na kraće boravke u inozemne znanstvene institucije. U jednoj analizi iz tih godina studij Biologije i ekologije mora je svrstan među 5 najboljih studijskih programa u Republici Hrvatskoj. Velik broj diplomiranih studenata s ovih studija danas su znanstvenici i nastavnici na institutima i sveučilištima u RH, zaposlenici su u ministarstvima, agencijama, inspektoratima i sl. Institut je također i suradnička ustanova u izvođenju doktorskog studija Oceanologije čiji je nositelj Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Izdavačka i bibliotekarska djelatnost Instituta

Značajne aktivnosti Instituta od njegova osnutka uključivale su izdavaštvo i bibliotekarstvo. Knjižnica Instituta osnovana je kada i Institut, 1930. godine. To je specijalizirana knjižnica (Hrvatska matična knjižnica za istraživanje mora) čiji fond obuhvaća znanstvenu i stručnu literaturu iz područja oceanografije, ribarstva, biologije, kemije, fizike te znanosti o okolišu, a njome se koriste znanstvenici Instituta, znanstvenici diljem Hrvatske te studenti. Knjižnični fond, osim knjiga i 30.000 svezaka serijskih publikacija iznimne znanstvene vrijednosti, sadrži i zbirke svjetskih pomorskih ekspedicija, starih i rijetkih knjiga, doktorskih disertacija i magistarskih radova, studija i elaborata te znanstvenih radova. Kao dio svojih usluga zemljama članicama odbor UNESCO-a IOC (Intergovernmental Oceanographic Commission) dostavlja primjerke svojih publikacija i bitnu dokumentaciju depozitarnom centru u svakoj zemlji članici. Upravo je knjižnica Instituta službeno proglašena IOC/UNESCO depozitarnim centrom za Hrvatsku. Knjižnica je također članica udruge EURASLIC (Aquatic Libraries and Information Centers), koja povezuje europske oceanografske knjižnice i informacijske centre, te udruge IAMSLIC (International Association of Aquatic and Marine Science Libraries and Information Centers).

Za znanstvenike Instituta knjižnica je svojevrsno »mitsko« mjesto gdje se održavaju svi važniji skupovi, kao i sjednice Znanstvenog vijeća, mjesto u kojem se u dugoj povijesti Instituta krojila njegova znanstvena politika. Prelijepi interijer u punom drvu i fotografije bivših ravnatelja na zidovima, čiji doprinos razvitku Instituta iznimno poštujemo, daju tom prostoru posebnu monumentalnost.

Časopis Acta Adriatica je primarna znanstvena publikacija Instituta koja se neprekidno izdaje od 1932. godine (ove se godine proslavlja 90. obljetnica). U samom je početku časopis bio interno glasilo institucije, a danas je to ugledni časopis s međunarodnom recenzijom u kojem znanstvene radove objavljuju znanstvenici i stručnjaci iz gotovo cijelog svijeta. Uključivanje časopisa u svjetske znanstvene tokove zahtijevalo je i međunarodnu vidljivost i prepoznatljivost, stoga je uredništvo ulagalo i dalje ulaže velike napore da se časopis Acta Adriatica uključi u gotovo sve svjetske baze podataka, kako bi objavljeni radovi postali što dostupniji širokoj znanstvenoj zajednici. Dosada je objavljeno 66 volumena s više od 1000 znanstvenih priloga, među kojima su originalni znanstveni radovi, pregledni radovi i kratka priopćenja. Institut je od 1951. godine objavljivao i Bilješke – Notes, preliminarna priopćenja koja su služila za brzo objavljivanje znanstvenih rezultata. Objavljivanje je bilo na hrvatskome, engleskome, francuskome i njemačkom jeziku. Objavljeno je ukupno 88 brojeva, a zadnji broj izišao je 2005. godine, nakon čega se donijela odluka da se Bilješke prebace kao Short Communication (Kratko priopćenje) u okvir časopisa Acta Adriatica. Isto tako, Institut izdaje i elitnu publikaciju Fauna i flora Jadrana kao i ediciju Posebna izdanja. Zadnjih godina Institut se pojavljuje i kao izdavač vrijednih znanstvenih, stručnih i popularnih knjiga čiji su autori znanstvenici Instituta, ali jednako tako znanstvenici Instituta objavljuju knjige i kod drugih izdavača u zemlji i inozemstvu.

Čemu težimo?

Današnja misija Instituta za oceanografiju i ribarstvo jest biti centar znanstvene izvrsnosti u području istraživanja mora i ribarstva, slijedeći međunarodne istraživačke standarde i uvažavajući specifične interese Republike Hrvatske. Vizija Instituta za oceanografiju i ribarstvo jest položaj središnjega nacionalnog instituta za istraživanje mora i ribarstva u Republici Hrvatskoj te uloga nezaobilaznog čimbenika i žarišta oceanografskih i ribarstvenih istraživačkih aktivnosti vezanih za Jadransko more.

Korišteni izvori:

Arhiv Instituta za oceanografiju i ribarstvo
Zore Armanda, M., Alajbeg, M. 1995. 65 godina Instituta za oceanografiju i ribarstvo Split.
Monografija. 1–144.
Vidjak, O., N. Vrgoč, A. Žuljević, J. Dulčić, M. Šolić, B. Grbec, G. Kušpilić, Ž. Ninčević Gladan, L. Grubišić, S. Matić Skoko (urednici). Institut za oceanografiju i ribarstvo: 90 godina otkrivanja tajni Jadrana. Institut za oceanografiju i ribarstvo, Split, 2020., 192 str. ISBN 978-953-7914-05-9
Bošković, M., R. Plejić. 2015. »Biološko-oceanografski institut u Splitu arhitekta Fabijana Kaliterne«. Prostor 23, 2(50), 251–263.