IN MEMORIAM: ZVONKO ČULINA

Objavljeno 10/03/2025

Tekst: N. Šimić Tonin

U ponedjeljak, 3. ožujka 2025. godine, u rodnoj Pridragi, u svojoj 70. godini umro je pjesnik i slikar Zvonko Čulina. Rođen je 1956. godine u Pridragi kod Zadra, gdje je živio i umjetnički djelovao. Najprije je završio Osnovnu školu u Pridrazi, pa srednju u Zadru, potom Pedagošku akademiju u Zagrebu, smjer Likovne umjetnosti, te Filozofski fakultet u Beogradu, smjer Povijest umjetnost gdje je studirao i sociologiju. Jednu godinu provodi i na postdiplomskog studiju (Moderna umjetnost) na Sveučilištu u Bochumu.

Od 1984. do 2007. godine živio je u Dortmundu u Njemačkoj. Osim što je slikao, bavio se i karikaturom i novinarstvom, pisao pjesme, priče, basne, humoreske i aforizme te članke o umjetnosti i umjetničke kritike. Urednik je, pisac predgovora ili recenzent više knjiga, poezije i romana, te također urednik i pisac mnogih predgovora umjetničkih kataloga. Sudjelovao je na više od 130 izložbi slika, 90-ak recitala te 40-ak likovnih kolonija, stvaraonica i aukcija u Domovini i inozemstvu, često u humanitarne svrhe.

Osnivač je i voditelj nekoliko umjetničkih grupa, te 10-ak likovno-književnih radionica za djecu i mladež u Hrvatskoj i Njemačkoj. Član je Društva hrvatskih književnika (DHK HB) u Mostaru, Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) u Zadru, a bio je i dugogodišnji član Saveznog udruženja likovnih umjetnika Njemačke (BBK), Udruženja njemačkih književnika (VS), Sindikata umjetnika i književnika Njemačke (IG Medien), te Internacionalne grupe književnika Rurske oblasti. Osnovao je i vodio Umjetničku udrugu ART-TOTAL, projekt Internacional koja je okupljala 70-ak umjetnika i umjetnica sa svih šest kontinenata.

I tako čitav ovaj „mali život

Jednom prigodom u jednom prigodnom razgovoru, zabilježi riječi dragoga prijatelja:

Ponovit ću naslov pjesme Bijelog dugmeta: – Dug je put…

I od mene:

“A godine se talože… Svega se nakupilo. Otkad znam za sebe slikam, a polaskom u srednju školu i doticaja s gradom i pišem… Dakle, pečati s obje strane – Slika i Riječi… I to me prati, to mi je životna poputbina… Slika do slike – opusi; Riječ do Riječi – zbirke… I moja, pogotovo u ranijoj fazi, nemirna priroda… Po prvom uzoru u poeziji Jesenjinu; ali ipak, kako reče, bar ranije po Turgenjevu – tihi bohem. Inspiracije ključaju, naviru, ja prihvaćam, zapisujem, registriram i tako čitav ovaj “mali” život. Propitujem, tražim svoje stvarnosti… Pa me neki njemački mediji usporediše s Kantom; dali je ‘ovo ovdje’ ili ‘ono ondje’ stvarno… Kao i svatko, tražim neke autentične, osobne, uz one ‘opće’ tražim Istine…”

Od ovog velikog “Pjesnika mora“ oprostit ćemo se uz njegovu pjesmu “Tu, na kamenu svom“, napisanu u veljači 2024. godine.

Tu, na kamenu svom… : / Tu sam, na kamenu svom, / sagradih s čežnjom / kameni dom, / nakon što pregazih / mnoge gore, / tu sam opet / uz svoje more… // Da; dođe mi često / da mislim / na drač, / sikavac koji ponekad bode; / al neka, neka, / neka me dira, / jer opet sam s tobom / u skladu rode… // Zato ću nazdravit svima rado / zbog ljubavi, vjere / i tebe nado; / koji ste me vratili // na ovo tlo; / dok tamo negdje, po svijetu daleko, / dosta je bilo / ljubiti dno… // Tu sam opet na kamenu svom, / slušam s crkve podnevni zvon; / kršu, tu si u mome krilu, / o, puno toga / bješe u sivilu, / sivilu dana, crnini noći; / svako jutro ću vam doći / i kliknut sa srećom / Bog i Zdravo; / pjesniče, tu si na svome, / BRAVO!!! / / Ostani, sanjaj, svemu se divi,/ iza je negdje / jedan put krivi; / Dom i Domovina /tu su sa tobom, / sad si slobodan / a ne robom… / / Hvali more, al drž se kraja, / iskona, svjetla Zavičaja, / dok ne dođeš do onog / konačnog kraja, / i sjaja što te sa Nebom spaja… // Sve tvoje je opet sa tobom tu, / okrenuo si leđa svakom zlu, / hodaj i gazi po svetom tlu… // Raduj se pjesmi, diši i piši, / pečati, stvaraj i ne briši; / čekajuć uz more još mnoge zore / SAD, SASVIM U JAVI, / KO NEKAD / U SNU…

Zahtjev za poruku

Iznenadi me poruka koju dobih, u „Zahtjevu za poruku”, te me potaknu na pisanje i ucjelivanje ovoga teksta: „Poštovani, nakon pročitanog In memoriam za Zvonka Čulinu u Glasu Hrvatske, slobodan sam Vam poslati ovo slovo izrečeno na sahrani pok. Zvonka Čuline od strane don Tomislava Baričevića župnika Pridrage. Sa poštovanjem, Robert Lenkić (mali kotačić u mehanizmu).

Don Tomislav Baričević na sahrani Zvonka Čuline:

„… nekoliko riječi / misao povodom, nazovimo, nenadane smrti i ukopa našega Zvonka, po struci povjesnika umjetnosti a po zbiljskom nutarnjem i stvarateljskom zovu pjesnika i slikara, sina Dragutinova i Marijina, muža Karolinina, oca Marije i Lucije, kako negdje sam reče – njegovih dragih curica, našeg sumještanina, u mjestu orijaša i pokretača svekolikog društvenog i kulturnog zbivanja, rijetkog zaljubljenika u svoj zavičajni kamen i draču, a ovo iznad more najmanje na svijetu u njegovim očima bilo je ocean, govorio je i pjevao o njemu kao da je najveće svijetu.

Moj zadnji susret i razgovor s njime bio je u prošli petak uvečer, dan niti dva prije njegove smrti, i to u župnoj kući kada smo za netom minuli ponedjeljak, 3. ožujka o. g., zakazali Misu za njegove pokojne roditelje. Uopće nismo slutili što će se u međuvremenu zbiti, i kako će on, u noći između 1. i 2.ožujka, već na onu drugu stranu, iz vjere u gledanje ili tamo gdje su već njegovi roditelji, i sam prijeći i, u odnosu koga mi ovdje ne možemo pojmiti, već s njima biti.

Uz dogovor o Misi razgovarali smo , uobičajeno, i o drugome – i o ovome i onome – o svemu i svačemu (de omnibus aliquid!). Tako smo se dotakli i njegove Srednje Tehničke škole u Zadru, i kako je u nekom razredu iste škole bio i na popravnom ispitu i to iz predmeta Ustava ondašnje Države, jer ga je dotični profesor zatekao gdje u toku predavanja na svojoj bilježnici crta grb države Hrvatske. Iste večeri, dan prije smrti, mi je spominjao i grob, citirao i stih koji bi želio uklesati, ali ne zna kada će, na svoje grobno uzglavlje, a uopće nismo slutili da nas od toga njegova groba i posmrtnog uzglavlja dijeli tek jedan dan. Govorio je i o planiranom novom susretu pjesnika kod sebe zanimljiva datuma 5. 5. 2025. u 5 sati, ovoga puta uz brošuricu zajedničkih pjesama koju za tu prigodu misli i izdati.

A po spomenutom petku dođe u mah i prošla nedjelja i odnekud telefon i glas mi, za ne vjerovati, stiže kako je Zvonko već pošao i preselio na onu drugu stranu.

Žalim, ali istovremeno se, tiho govorim, i radujem, jer vjerujem kako je naše istinsko osmišljenje upravo ona druga strana kojoj smo za života usmjereni i na koju lagano, al’ sigurno, svi pristižemo. Prije ili samo malo kasnije svima nam je na nju doći. Negdje u svojim zbirkama je zapisao: Kad odletim gore / gore u nebesa / duša će vas ljubit s neba / a tijelo / iz lijesa ( 1 ). I to je već zbilja! Zvonku od Boga dani dar uz tako istančane emocionalno – duhovno – duševne strune ili osjećaje i u tome životno zaduženje, kako sam reče, na kamenu s kojim je disao i na kamenu s kojim je živio (2) ujedno je bio i izvjesna mora i kazna: osuđen, hoćeš nećeš, na nerazumijevanje od drugih, često i bližih i daljih i mnogih oko sebe: Pridrago moja ( … ) rano moga srca (3)), a potom: izvore svih mi / ljepota i rana (4). No, sudbina orla nije letjeti u jatu već biti sam, u Zvonkovoj životnoj zbilji kretati se i snalaziti između užasa i dosade i plakati isključivo u svoje pero (5) koje nije nikome prodao, što nažalost mnogi čine, a niti ponižavajuće unovčio – bježim, bježim u sebe od svega / u svoj brlog smrknut / poput mrka medvjeda … stablo sam u pustari / vuk u stepi /orao samac na sivoj klisuri (6). I po nerazumijevanju okoline, zavidnosti svojih srodnika po istom poslu i duhovnom pregnuću pisanja i književnog stvaranja, ja tebi srce na dlanu, a ti mene mačem po njemu ( 7)., Zvonko nije jedini iz svijeta književnika, i bilo je i ima toga i više, koji je iz pjesme života i ponosa prešao u pjesmu satirikona faune i basni ili u pjesmu žalopojki, stresa i kompleksa.

Jučer sam nazvao još uvijek živućeg Zvonkova profesora iz hrvatskoga jezika ondašnje Tehničke škole u Zadru (8), a znam da su bili u životnim vezama, Zvonko mi je pričao kako je baš on u njem prvi prepoznao umjetnički talent, i obznanjujući Zvonkovu smrt uz popratnu riječ s moje strane kako je bio zacijelo dobar, isti profesor mi je u svojoj sažalnici uzvratio ne dobar već predobar čovjek.

I pred ovogodišnju Pepelnicu sa svojom smrću i sprovodom nam tako jasno poruči kako jesmo od krvi i mesa / kamena i trave, ali i ništavne prašine / atoma gnjilih jesmo (9), na što ću, kao u našim razgovorima, nastaviti slažem se da je s nama tako, o tome svaki sprovod govori, i neka smo sve što si spomenuo, ali mi smo i oni koji su primili obećanje po Isusu Kristu jedinom Gospodinu, mi smo uskrsnici, oni koji se nadaju da nas Bog neće prepustiti grobnoj truleži već će nas uzdići i da ćemo s njime i dalje živjeti.

A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu (10).