HRVATSKO PROLJEĆE I HRVATSKA DRŽAVA
Tekst: Panopticum
Foto: HDA / NSB
Povodom obljetnice proglašenja studentskoga štrajka na Hrvatskom sveučilištu, Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu 22. i 23. studenog 2021. organizira znanstveno-kulturnu manifestaciju obilježavanja 50. obljetnice pokreta hrvatskih sveučilištaraca pod nazivom “Hrvatsko proljeće i hrvatska država”. Dvodnevna znanstveno-kulturna manifestacija će održati u kinodvorani Studentskoga centra u Zagrebu. Pokrovitelji skupa su Sveučilište u Zagrebu i predsjednik Republike Hrvatske. U prilogu teksta donosimo program rada znanstvenog skupa u zagrebačkom SC.
POVEZNICA S USPOSTAVLJANJEM DRŽAVE
Zbog važne uloge Hrvatskoga proljeća u novijoj hrvatskoj povijesti, kao i zbog važne uloge pokreta hrvatskih sveučilištaraca u kompleksnom zbivanju Hrvatskoga proljeća, Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu priređuje manifestaciju obilježavanja 50. obljetnice tih događaja. Cilj je manifestacije evocirati i interdisciplinarnim pristupom rasvijetliti povijesna zbivanja i posebice ulogu hrvatskih sveučilištaraca u njima, rasvijetliti poveznicu Hrvatskoga proljeća i procesa uspostavljanja hrvatske države, ali i oduprijeti se pokušajima tendencioznih tumačenja najnovije dionice hrvatske povijesti. Na manifestaciji će, uz domaće i inozemne poznavatelje i istraživače, sudjelovati i neki od neposrednih aktera i suvremenika Hrvatskoga proljeća.
Sintagmom Hrvatsko proljeće obilježava se društveno-političko razdoblje hrvatske povijesti od sredine šezdesetih do početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća, u kojem je kulminiralo pitanje položaja Hrvata i Hrvatske u bivšoj državi. Početak reformskih nastojanja veže se uz Brijunski plenum 1966. godine, kada je došlo do ograničavanja moći Službe državne sigurnosti, te uz nastojanja oko ekonomske i političke liberalizacije. U to vrijeme potpisan je i protokol o poboljšanju odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice, što je dodatno potaknulo brojna otvorena pitanja unutar ondašnje državne zajednice, između ostaloga i pitanje međunacionalnih odnosa. Kada je hrvatsko vodstvo u siječnju 1970. (X. sjednica CK SKH) osudilo jugoslavenski unitarizam, odškrinut je put artikulaciji i afirmaciji hrvatskih političkih težnji.
POČETAK RAZVIJANJA SVIJESTI
Glavni pokretači promjena bili su hrvatski intelektualci i dio republičke političke elite, zatim veliki dio kulturnih ustanova na čelu s Maticom hrvatskom. Posebnu su ulogu preuzeli hrvatski sveučilištarci koji su objedinjavanjem studentske organizacije Sveučilišta u Zagrebu i Saveza studenata Hrvatske organizirali studentski pokret. Tako se formiralo u historiografiji uvriježeno tumačenje da je pokret Hrvatskoga proljeća imao tri smjernice — omladinsku, intelektualnu i partijsku — koje su katkad djelovale skladno, a katkad se u suprotnosti jedne s drugom poticale na daljnju, povremeno radikalniju, aktivnost. Svrha ovog skupa bit će i rasvjetljavanje tih procesa kroz procjene u kojoj je mjeri pokret Hrvatskoga proljeća bio pluralan u svojim kulturnim, političkim i generacijskim dimenzijama.
Poznati studentski štrajk iz studenoga 1971., kojim se nastojalo ukazati na ključne probleme kao i nužnost njihovih korjenitih rješavanja, bio je izgovor za brutalni milicijski odgovor i uhićenja studentskih vođa te njihove osude na dugogodišnje zatvorske kazne. Poslužio je i kao povod za žestoki obračun s hrvatskim reformnim vodstvom koje je izgubilo povjerenje državnoga i partijskoga vrha. Konačni obračun uslijedio je nakon sjednice saveznoga partijskoga predsjedništva 1. i 2. prosinca 1971. te nakon što je hrvatsko partijsko vodstvo kolektivno podnijelo ostavku. Gušenje Hrvatskoga proljeća ujedno je početak procesa razvijanja svijesti o nemogućnosti reformske promjene jugoslavenskog socijalizma i ishodišna točka sazrijevanja svijesti o potrebi razdruživanja koje će dvadesetak godina kasnije donijeti državnu samostalnost Republike Hrvatske.
STOLJETNE TEŽNJE
Hrvatsko proljeće tako je preživjelo u kolektivnoj svijesti kao znak na putu stoljetne težnje hrvatskoga naroda da se kroz društveno-politički i kulturni život potvrdi i očuva vlastiti nacionalni identitet te da se u okvirima mogućega reformira postojeći društveno-politički sustav. Riječ je o gibanjima od povijesne važnosti kojima je očuvano i potvrđeno dostojanstvo hrvatskoga naroda te iskazana težnja za demokratskim reformama gospodarskoga, političkoga i kulturnoga života. To je vrijeme obilježeno i nastavkom borbe, koja je bila inicirana glasovitom Deklaracijom o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika (1967. godine), za očuvanjem hrvatskoga jezika naspram prakse njegova negiranja i pokušaja preoblikovanja prema umjetno stvaranom unitarnom jeziku kao i brojnim značajnim dostignućima na znanstvenom i kulturnom području, nastalim u ozračju općenacionalnoga i kulturnoga zanosa.
