SUDSKI HIPERFORMALIZAM I HIPERPOZITIVIZAM

Tekst: Marko Bonifačić

Foto: VSRH/TIH/Ministarstvo pravosuđa

Istekom 2019. godine, a i ranije, praćenjem sudske prakse sudova u Republici Hrvatskoj, uočena je pojavnost oko koje bi trebalo podijeliti šira saznanja. Radi se o sudskim predmetima, s jednog broja hrvatskih sudova koji su odlučivali u drugom stupnju, a koji su sadržavali neka otvorena pitanja ljudskih prava. O navedenom je upoznata i Vlada Republike Hrvatske, odnosno premijer Andrej Plenković.

ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA

Svi predmeti su, a prema saznanjima, okončani u redovnom sudskom postupku. Za iste tek mjestimično postoje daljnje mogućnosti da bi se isti dalje raspravljali radi zaštite ljudskih prava, bilo u sudskom, bilo u ustavnosudskom ili europskom konvencijskom postupku radi zaštite ljudskih prava, ili na međunarodnim odborima za zaštitu socijalnih i drugih ljudskih prava. Stoga, slobodom govora glede istih se mogu izraziti neki stavovi, odnosno iznijeti obavjesti.

Naime, zajednička oznaka svih predmeta jest, nažalost, učestala pojavnost hrvatskog sudskog hiperformalizma i hiperpozitivizma (koji nije samo pojavnost u sudskim postupcima u Republici Hrvatskoj). To štetno utječe na ostvarivanje ljudskih prava.

POSTKOMUNISTIČKA PRAVNA KULTURA

Ukazivanjem u tom smislu, treba istaknuti znanstveni rad poljskog autora Rafala Manka (Universiteit Amsterdam) u časopisu Polemos, Journal of Law, Literature and Culture, de Gruyter: „Weeds in the Gardens of Justice: Survival of Hyperpositivism in Polish Legal Culture as a Symptom/Synthome…“ „Korovi u Vrtovima Pravde: Preživaljavanje hiperpozitivma u poljskoj pravnoj kulturi kao Simptom…“. Navedeni članak je primjenjiv ne samo na poljsku nego i na hrvatsku postkomunističku pravnu kulturu. Navode se glavni naglasci iz članka: Suci ponekad traže neki „postupovni“ nedostatak odnosno hiperformalnost kako da se „riješe“ predmeta (ne ulazeći u meritum), pri tome gubeći suštinu i kontekst prava; suci primaju plaću, drže statistiku, za „javnost“ su nedodirljivi i mogu napredovati ocjenama vlastitih autonomnih sudačkih instanci; suci se uzdržavaju od „aktivističkog“ suđenja, ponekad čekaju da se stranke iznure, ili nagode, „da vrijeme učini svoje“ (ne samo zastarom, da se zakon izmjeni) itd.; suci detaljiziraju hiperpozitivistički paragraf (“zakon kaže…“, „wording…“, „gramatička štreberska pandektistička interpretacija“). Ne dižu pogled prema Ustavu i ljudskim pravima ili prema konvencijskim pravima, štoviše ni prema općim principima prava (koje, iako avaj nepisane i ne-objavljene u Narodnim novinama, eto ipak uzima u primjenu Sud pravde Europske unije CJEU) itd.; „primjena prava na činjenice“ ili deduktivni logički silogizam, inače savršeno sredstvo za naguravanje premise minor činjenica u premisu maior prava, ne mora biti bez ostatka (Kurt Goedel).

PRIMJERI KRŠENJA LJUDSKIH PRAVA NA SUDOVIMA RH

Između većeg broja predmeta građana koji su se bili obratili hrvatskim institucijama, zatim HHO-u i nekim NGO grupacijama radi prijave kršenja njihovih ljudskih prava izdvojamo u smislu gornjega nekoliko slučajeva (podaci poznati redakciji) i to kako slijedi:

U sudskom premetu B. C. i SSA d.o.o., Visoki prekršajni sud RH, povreda ljudskih prava slobode poduzetništva i prava na pošteni postupak, sa 17 serijskih presuda, pravomoćno okončani postupci, formalističko suđenje, protivno presudi Visokog upravnog suda RH, Usž-3621/17, a radi se o državno (Carinska uprava) orkestriranom progonu jednog kreativnog slobodnog poduzetnika, koji je progon dijelom dobio verifikaciju na VPS, što sad predstavlja uporište rečenom državnom tijelu da se on pozivanjem barem na jedan od vrhovnih sudova opravda u svojem arbitrarnom postupanju,

Zatim predmet M. J., Županijski sud u Zagrebu, Gž-3689/18, povreda ljudskog prava na pošteni postupak i prava vlasništva, pravomoćno okončan “klasični“ imovinskopravni prijepor oko diobe suvlasništva nekretnina u gradu, razvijen sudski diskurs vještačenja i protuvještačenja, savezno sa složenim urbanističkim i katastarskim propisima, a na kraju presuđuje jedan od vještaka, reproduciranje kojega obuhvaća 70 posto obrazloženja presude prvog stupnja, te najznačajniji dio presude drugog stupnja, a koje su zapravo preuzele ulogu parcelacije. (Vidjeti Michel Foucault, “Abnormaux”, “Abnormalni”, Zbirka predavanja na College de France, gdje isti autor kritizirajući oficijelnu modernističku konvencionalnu psihijatriju i shodna suđenja ironično predlaže “Tko bi trebao činiti pravu sudsku porotu – porota vještaka?”),

Nadalje, A. P, Vrhovni sud RH, Kž-94/12, povreda ljudskog prava na pošteni postupak, prava na (suštinsku) žalbu i presumpcije nevinosti, pravomoćno okončani kazneni postupak protiv osuđenika, radi zlouporabe u banci (koji traje 18 godina!), rutinizirano (repetitivno prvostupanjsko i drugostupanjsko) suđenje formalističkom slobodnom ocjenom (također nekih problematičnih) dokaza “svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno” uz copy-paste argumentaciju glede dokaza, koja se prečesto svodi na “očito”, “uvjerljivo” “životno”, “nedvojbeno”, “suprotno žalbi prvostupanjski sud dao je jasne i dostatne razloge…”,

Međunarodni slučaj R. F., Visoki trgovački sud RH, Pž-1419/16, povreda ljudskog prava na pošteni postupak, prava na (suštinsku) žalbu i prava vlasništva (u autonomnom smislu), pravomoćno okončani prijepor oko (zlo)uporabe žiga, presuđivanje u trgovačkom sporu u sukobu jednog kreativnog pojedinca i moćne multinacionalne avioprijevozničke kompanije, glede prava loga, ali ovaj put na način da ni nema vještačenja, nego samo diskurs presude na narativnoj razini jednostavne dječje bajke,

I u konačnici, predmet M. Č, Općinski građanski sud u Zagreb, Ovr-1692/16 – pravomoćno rješenje, ovrha radi naplate (izgleda vječnog) duga solidarno prema osiguravatelju, dug potječe još iz početka 2000-tih. Ovdje se uredno pod zaštitom suda alimentira kamata u visini čak 15 posto godišnje (ili možda i više čak), nastala iz ranijeg razdoblja tog duga. To je protuustavno odredbi članka 1. Ustava da je RH socijalna država, socijalnim ljudskim pravima iz Ustava, te protivno Međunarodnom paktu o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima o zaštiti miminuma socijalnog standarda (članak 12.), također Europskoj socijalnoj povelji (osnovnoj i revidiranoj). Napominje se da socijalna ljudska prava iz rečenih međunarodnih akata iako imaju gradualitet primjene, ipak ne predstavljaju tek aspiraciju, nego utuživo pravo, odmah (presuda Ustavnog suda Južne Afrike Irene Grootboom).

PROTURJEČJA I PRAVNI KONFLIKT DVOJE DRŽAVNIH INSTITUCIJA

Iz navedenim predmeta razvidno je da se sudovi u Republici Hrvatskoj uopće ne osvrću na iznesene ljudskopravne prigovore (žalbe), te reproduciraju navode prigovora diskurzivnim prešućivanjem, dakako niti usvajaju nijedan takav prigovor.

Osim toga, napominjemo da Ministarstvo unutarnjih poslova RH dijeli letke kojim poziva građane da prijave “lihvarske ugovore” tvrdeći da je svaka kamata preko 8 posto godišnje lihvarska. Hrvatsku javnost zanima, s obzirom na okolnost da se Ministarstvo unutarnjih poslova poziva na “sudsku praksu” pojedinih sudova koje je stajalište Vrhovnog suda RH i mogu li građani temeljem “prakse sudova” tražiti ništetnost svih zajmovnih ugovora u kojima je kamata veća od 8 posto? Ukoliko građani ne mogu ostvariti to svoje pravo, onda Ministarstvo unutarnjih poslova obmanjuje javnost.

KAMATARENJE KAO VIZA ZA PAKAO

S druge strane, ne zna se na koju se sudsku praksu poziva MUP glede ovrha, s obzirom na okolnost da se u takvim postupcima ovrhama upravo na sudovima uredno i rutinski alimentiraju kamatne stope 15 posto (koje potječu iz razdoblja oko 2000. godine). Koje je stajalište Vrhovnoga suda RH o toj praksi pojedinih sudova i ima li Vrhovni sud uopće stajalište koje bi obvezivalo sudove u RH na postupanje “u skladu sa zakonom”, kako tvrdi MUP? Ovo je vrlo neobično za jedinstvenost pravnog poretka. U najmanju ruku je neobično da dvije ključne institucije pravne države, MUP i sudovi, imaju tako dijametralno suprotna stajališta, pri čemu MUP tvrdi kako su kamate preko 8 posto „viza za pakao“, a sudovi svojom praksom glede toga mnoge građane za sada ne šalju u pakao, ali ih šalju „u postmoderno (dužničko) ropstvo“, ali i „u bolnice i na groblja“.