DALMATINSKI JUGOMONARHISTI
Tekst: Nikola Milovančev
Foto: Arhiv grada Splita
UVOD
Ovaj članak donosi zanimljivosti o dva čovjeka koji su bili poznati u političkom životu Dalmacije između dva svjetska rata (Šibenik i Split), kao i dvije osobe iz društvenog odnosno sportskog života Splita. Oni osim o njima govore i o drugim poznatim osobama međuratne Dalmacije. Tako se npr. osobito u građi o Vojinu Arambašinu navode mnoge osobe iz međuratnog kulturnog života Splita. Spominje se također veći broj poznatih imena iz oblasti književnosti i umjetnosti koji govore o Splitu u međuratnom razdoblju.
Dalmatinski jugonacionalisti iz prve polovice 20. stoljeća bili su pristaše stvaranja jugoslavenske države, unitarni monarhisti, podržavaoci srbijanske dinastije Karađorđević odnosno protivnici Austro-Ugarske. Njihovi stavovi počeli su dobivati na masovnosti u Dalmaciji od 1910. godine. Prva takva masovna manifestacija dogodila se u Splitu u ljeto 1910. godine, prilikom prolaska broda sa srbijanskim kraljevićem Aleksandrom, a opisao ju je Oskar Tartaglia u svojoj autobiografskoj knjizi „Veleizdajnik”. Aleksandar je sišao sa broda i incognito prošetao od rive do splitskog Pazara, a masa koja se bila skupila bez najave i mimo volje austrijskih vlasti, prepoznala ga je i počela je skandirati Aleksandru, na što su žandarmi skinuli puške sa ramena i sa otvorenim bajonetima navalili na okupljene, uz hvatanje, zadržavanje, hapšenje i popisivanje. No, prilikom polaska broda i dolaska do Sustjepanskog rta, ponovno su počeli pokliči „budućem jugoslavenskom kralju”, a „čitav položaj od tvornice Bettiza (cementara – op. a.) do Sustjepanske obale, pa tamo do Marjana, i vrha Marjana, zažari se od baklji i bengalske vatre, koje su pozdravljale mladog Karagjorgjevića.” Dalji značajni polet i masovnost prema jugoslavenskoj ideji u Dalmaciji, posebno među nacionalističkom omladinom, pristalicama jugoslavenskog ujedinjenja, dobile su pobjedom nad Turskom u Balkanskim ratovima 1912 – 1913. godine. To jasno iskazuje spomenuti Bartulović: „Balkanski ratovi i veličanstvene pobede Srba nad Turčinom, dali su najbolje sredstvo agitacije nacionalističkoj omladini.” U svom romanu „Na prelomu”, Bartulović ilustrira ondašnje raspoloženje u Starom Gradu na Hvaru.
„Uz težake zadobili su karbonari brzo i većinu radnika. Teren im je tu bio teži. „Artišti”, kako su se u Staromgradu ponosno nazivali radnici, smatrali su sebe boljim staležem, daleko otmenijim od težaka. Bili su to sve mali obrtnici i njihovi pomoćnici; bez velikih radionica, već onako u dvoje ili u troje; jedan meštar i dva do tri garzuna, pa se i slobodno živjelo i slobodno radilo. Nedjeljom ili večerom, kada bi svršili posao, obukli bi se kao činovnici i polazili na šetnju ili u kavanu. Za razliku od težaka, svi su oni znali ponešto talijanski, naravno u onom pokvarenom venecijanskom dijalektu, što su ga u Dalmaciji podržavali još činovnici. Ali „artišti” su i to smatrali naročitom odlikom, pa ih je dobar dio zbog toga pripadao autonomaškoj stranci. Već samo osnivanje Sokola djelovalo je na radnike nacionalno. Stipe Markić, brijač i narodnjak od starine, pa braća Sibe Violina, oba drvodjelci, i konačno Antun Vidović, koji se sa svojim dobrijanskim licem po cio dan vrzao od postolarnice do kovačnice i od brijača do stolara, zavrtili su ubrzo glavom i najokorjelijima.
Već pri prvim manifestacijama za Srbiju išli su u povorci dugi redovi težaka i radnika, i vikali najbučnije pred žandarmeriskom stanicom i pred talijanskim udruženjem. Pobjeda kod Kumanova slomila je i Zvonkove sumnje. Na trećoj bakljadi on je među prvima nosio grubo sašivenu srpsku zastavu, koju je cijelog popodneva sam kod kuće sastavljao, i klicao tako zanosno i tako smiono, da su ga još iste večeri žandari zatvorili”.
Jugoslavenska ideologija je već bila sazrela i uvelike uhvatila korijenja na prostorima naseljenim južnoslavenskim stanovništvom, posebno u Dalmaciji. Vrhunac izražavanja jugoslavenske solidarnosti na prostoru Austro-Ugarske, naročito u Dalmaciji, svakako su bile velike javne manifestacije u Splitu i Šibeniku kojima su pozdravljane pobjede crnogorskog, srpskog i bugarskog oružja protiv Turaka u Prvom balkanskom ratu 1912. godine.
Poslije Prvog svjetskog rata i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, dodatni zamah jugonacionalističkoj ideji u Dalmaciji, ali i na Kvarneru, dala je okupacija velikog dijela tih krajeva od strane vojske Kraljevine Italije. Oslonac obrane od talijanskih aspiracija mnogi ljudi su vidjeli u snažnoj državi koja će se tim težnjama oduprijeti. Tu ideju podržavao je veliki dio intelektualaca okupljenih oko Nike Bartulovića, braće Angjelinović i drugih. Početni zanos novom državom je bio velik (npr. Smiljana Angjelinović, najmlađa od braće i sestara Angjelinović, rekla je autoru ovog članka u razgovoru u svom domu u Splitu, 2. veljače 1989, da je na osnivanje Orjune (JNNO) 1921. godine išla cijela obitelj, pa i ona, tada u 14. godini života).
Rezimirajući ulogu mnogih jugonacionalista u kulturnom i društvenom životu Dalmacije, naveo bi razmišljanje Ivana Boškovića o Niki Bartuloviću: „Rijetke su studije, portreti, komentari i kritičke ocjene njegova djela, svojevremeno u samom žarištu interesa, danas prekrivena prašinom povijesnog zaborava, neistražena i nedovoljno vrednovana. Razlozi tomu nisu jednoznačni; uz one koji se odnose na skromnu vrijednost književnih stranica, dio ih treba potražiti u Bartulovićevu političkom djelovanju – radikalno-integralističkoj ideologiji monarhističkog jugoslavenstva te kasnijem apologetstvu četništva (…)”. Slična sudbina, koja je zadesila književni i društveni rad Bartulovića, pratila je i mnoge druge. Promjene političkih prilika dovele su do toga je uspomenu na mnoge od njih prekrio veo zaborava (ili su prekriveni velom zaborava) u periodu od 1945. do 1990. Stjecajem okolnosti, do promjena u tom pogledu nije došlo ni poslije 1991. godine. Nekoliko pomaka u smislu revalorizacije i davanja objektivne povijesne ocjene djela pojedinih dalmatinskih promonarhističkih jugonacionalista bilježimo tek u zadnjem periodu. Tu bi trebalo posebno istaći rad Stanka Piplovića o gradonačelniku Splita Mihovilu Kargotiću ili rad Marijana Čipčića o banu Primorske banovine Mirku Buiću.
Dr. ČEDOMILJ MEDINI (Šibenik, 16. VIII. 1882. – 1945?) političar i odvjetnik, podnačelnik Šibenika
Dr. Čedomilj Medini bio u periodu od prije Prvog svjetskog rata pa sve do Drugog svjetskog rata, istaknuti prvak jugoslavenskih nacionalista u Šibeniku. Danas je u Šibeniku sasvim zaboravljen, sve dok ga nedavno u dva članka na portalu Šibenik News 2018. i 2019. godine nije spomenula novinarka Diana Ferić. Slično je bilo i u historiografskim radovima izvan Šibenika. Međutim, 2021. je došlo do značajnog pomaka objavljivanjem knjige srbijanskog povjesničara Vasilija Dragosavljevića „Druga Evropa i Kraljevina Jugoslavija. JNP Zbor (1934- 1941.)”, u kojoj je autor poklonio veću pažnju Č. Mediniju, objavivši njegovu kratku biografiju i fotografiju. Ovaj prilog donosi dva pisma Medinija vodstvu Zbora, iz 1937. i 1940. godine (glavnom tajniku i predsjedniku Dimitriju Ljotiću), kao i odgovor glavnog tajnika Ljotića krajem 1937. Oba Medinijeva pisma su značajna, jer pokazuju njegov politički stav, ali i moralno opredjeljenje da je za njega ideja bila važnija od političkih dodvoravanja režimu i materijalnih koristi koje iz toga mogu proisteći.
Čedomilj Medini rođen je 16. kolovoza 1882. godine u Dubrovniku gdje završava Gimnaziju. Studirao je na Sveučilištima u Zagrebu, Beču i Pragu. Iz bečkog dnevnog lista Neue Freie Presse od 29. prosinca 1910. saznajemo da je dobio čin rezervnog podoficira artiljerije, sa statusom od 1. siječnja 1911. U to vrijeme očito još nije bio doktor prava, jer bi ta titula bila navedena. Doktorirao je 1911. godine, a ta titula se navodi i kod njegovog unapređenja u čin rezervnog poručnika poljske artiljerije krajem 1912. („Iur. Dr.”). Godine 1912. bio je politički aktivan u Šibeniku, i to kao urednik lista Naprednjak, organa jugoslavenskih nacionalističkih omladinaca, koji je izlazio u tom gradu. Uređivanje tog lista, ranijeg organa Hrvatske pučke napredne stranke, Medini je preuzeo od broja 51. za 1912. sa napomenom da „naš list od današnjeg broja postaje glasnikom hrvatsko-srpske-slovenačke omladine, uopće glasnikom srpskih, hrvatskih i slovenačkih nacijonalista!”. Iz pisma Ljotiću 1940, koje objavljujemo, vidi se da je Medini 1914. bio mobiliziran u austrougarsku vojsku, što mu svakako nije bilo milo. Po stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) 1918, on se intenzivno politički angažira u krugu jugoslavenskih nacionalista. Dragosavljević navodi: „Jedan je od osnivača pokreta Jugoslovenska napredna nacionalna omladina (1921, JNNO – op. a.), koji je 1922. promenio ime u Organizacija jugoslovenskih nacionalista – Orjuna. Nekoliko puta biran je za člana Glavnog odbora i Direktorijuma Orjune. U pokušaju reorganizacije Orjune 1927. postavljen je od strane vođe pokreta Miodraga Dimitrijevića na čelo oblasnog odbora Orjune u Dalmaciji.”
Može se pretpostaviti da je 1922. Čedomilj Medini surađivao u „Soči”, organu Orjune koji je te godine izlazio u Šibeniku (glavni i odgovorni urednik Lovro Guberina). Na to ukazuje činjenica da je 1935. u Šibeniku pokrenuo istoimeni organ JNP Zbor, kao glasila Zbora za sjevernu Dalmaciju. Stranački je u novoj državi Medini najprije pripadao Demokratskoj stranci, a nakon rascjepa u njoj 1924. godine, slijedio je politiku Svetozara Pribićevića i ušao u novoosnovanu Samostalnu demokratsku stranku (SDS). To je bilo i logično, jer je Orjuna bila najbliža politici S. Pribićevića odnosno SDS. S tim u vezi, Hrvoje Matković o rascjepu među šibenskim demokratama 1924. navodi: „…prof. Marko Ježina i dr. Čedomil Medini predvodili su samostalce slijedeći Pribićevićevu državotvornu i čvrstu unitarističku liniju. Krajem te godine, Medini je pozdravio, u ime Samostalne demokratske stranke, potpredsjednika vlade Marka Trifkovića i ministra dr. Prvislava Grisogona, kada su posjetili Šibenik.
Nakon sporazuma Pribićevića sa Stjepanom Radićem 1927. i tim povezanim slabljenjem Orjune odnosno gubljenjem glavnog oslonca, i razočarenjem velikog broja orjunaša u Pribićevića, Medini je nastavio putem iste čvrste jugonacionalističke linije, pa je početkom 1928. bio predsjednik Orjune Šibenik. Na sjednici općinskog vijeća Šibenika, Medini je 20. listopada 1930. predložio da se u Šibeniku podigne spomenik kralju Petru Karađorđeviću, a da se otkrivanje spomenika spoji sa proslavom desete godišnjice oslobođenja Šibenika (13. lipnja 1921.) Oba prijedloga „primljena su jednoglasno sa burnim odobravanjem.”
Aktom ministra unutrašnjih poslova Medini je u ljeto 1932. imenovan za gradskog podnačelnika Šibenika. On se i do tada, kao član općinskog vijeća Šibenika, bavio komunalnom politikom, što se vidi iz intervjua, koji je dao novinaru splitskog Novog doba.
Godine 1930. osnovana je u Beogradu organizacija Jugoslovenska akcija (JA), u koju su ušli mnogi bivši istaknuti članovi Orjune (ing. Marko Kranjec, Aleksandar Štulhofer, Ilija Čavlina i drugi). Po istraživanjima Branislava Gligorijevića, Čedomil Medini je izabran u Centralni odbor JA. U to vrijeme dolazilo je do čestih stvaranja, dijeljenja i fuzioniranja pokreta i stranaka jugoslavenskih nacionalista. Nakon stvaranja Jugoslovenske narodne stranke Svetislava Hođere (1933.), Čedomil Medini je postao njen predsjednik za Šibenik. Diana Ferić navodi o lokalnim izborima u Šibeniku 1934. godine: „…zbirno najveći broj glasova Šibenčana dobile su Jugoslavenska nacionalna stranka koju je predvodio Marko Bačinić, donačelnik Šibenika, Jugoslavenska narodna stranka na čelu s Čedomilom Medinijem i Jugoslavenska akcija koju je predvodio dr. Vice Iljadica”. Međutim, već nekoliko mjeseci kasnije, Medini na Petomajskim izborima 1935. kandidira na listi Jugoslovenskog nacionalnog pokreta (JNP) Zbor Dimitrija Ljotića, za kotareve Benkovac, Biograd i Šibenik (izborni srez Šibenik). Uoči tih izbora je došlo do odluke Centralnog odbora Jugoslovenske akcije (17. II. 1935) da se fuzionira sa JNP Zbor, a po svemu sudeći, Medini je još uvijek bio ne samo i član JA, već je tada (mjesec i pol dana uoči izbora) postao i predsjednik mjesnog odbora za Šibenik. Tih godina, Medini je bio društveno aktivan i kao predsjednik mjesnog odbora Jadranske straže u Šibeniku.
Politiku JNP Zbor i Dimitrija Ljotića je Medini slijedio od početka 1935. pa do aprilskog rata 1941. I na parlamentarnim izborima krajem 1938. kandidirao je u izbornom okrugu Šibenik kao kandidat Zbora.
Kakva je bila sudbina dr. Čedomilja Medinija u ratno vrijeme 1941 – 1944.? Iz do sada nađene i objavljene građe nema nikakvog podatka o njegovom političkom radu tokom rata. Izgleda da je ostao pasivan, jer se ne spominje sa radom ni zboraške organizacije, ni četničke Dinarske divizije Momčila Đujića. Ova pasivizacija u ratu ne djeluje čudno s obzirom na Medinijeve navode u pismu glavnom tajniku Zbora 1937., kada piše: „Moje zdravlje ne dozvoljava bilo kakove fizičke napore ni svađe”. A u pismu Ljotiću, tri godine kasnije, primjetno je i veliko razočarenje u beogradski režim zbog stvaranja Banovine Hrvatske, uz predviđanje da će doći do raspada Jugoslavije: „Ova posebnost u duljem vremenu razvit će svoju individualnost na način i u mjeri da će Jugoslavija sve više postajati jedna formalnost, valjda geografski neki pojam za državnu neku saveznu formaciju dok, će se pitanje državne zajednice stanjiti na časovitu nuždu, oportunitet po kojem se do potrebe mogu u svaki čas i pokidati sve niti i veze koje danas još povezuju ovu drž. zajednicu. To je logična posljedica ideje triju naroda… Zaključak je jasan. Sporazum nije riješio hrv. pitanje. On je samo prva etapa, a koja će dakle biti zadnja trebalo bi pitati Rim ili Vatikan. Mi to ne znamo. Valda znade Dragiša Cvjetković ili njegovi eksperti? Valjda knez Pavle ili njegova supruga? Valda će on biti ta zadnja etapa.”
Šta se dalje događalo ne znamo. U pismu Ljotiću vidljivo je da je pred kraj ljeta 1940. da je njegov sin Marij Medini (rođen 1914.), bio mobiliziran u 54. puku u Kninu, kao narednik đak, i da je bio u depresivnom stanju. Neizvjesno je šta je sa sinom bilo u Aprilskom ratu, i da li je i to utjecalo na političku pasivizaciju tokom rata.
Po ulasku partizana u Šibenik 3. studenog 1944, stan dr. Čedomilja Medinije je očito bio pretresen, nešto od dokumentacije Zbora pronađeno i oduzeto, a on zatvoren. S obzirom na činjenicu o neaktivnosti u vrijeme rata, Medini je mogao biti uhapšen samo kao politički protivnik komunizma, elemenata za optužbu o njemu kao „narodnom neprijatelju i kolaborantu” dakle nije moglo biti. Uostalom, predvodnici zboraške djelatnosti u Šibeniku 1941-1944. bili su zboraški omladinci Krešimir Samodol, Miroslav Peran i drugi, koji su od njega bili mlađi 35 i više godina. O njegovoj daljoj sudbini po zatvaranju ne znamo ništa.
ATOŠIĆ dr. VLADE (Split, 13. V. 1892.– Split, 19. III. 1978.) – Gradonačelnik Splita, advokat, narodni poslanik JRZ
Vlade (Vladimir Đordano – Jordan) Matošić rođen je 13. svibnja 1892. u mnogočlanoj splitskoj obitelji Paška Špire Matošića i Mande Matošić rođ. Aržić. Rod Matošića potiče iz Poljica. Vlade Matošić je imao jedanaestoro braće i sestara. Već 1912. godine bio je bio je politički aktivan u pokretu jugoslavenske nacionalističke omladine. Matošić je 4. listopada 1912., skupa sa svojim bratom Jerkom, Tinom Ujevićem, Dinkom Kargotićem, Mirkom Buićem, Nikom Bartulovićem, Jerolomimom Mišeom, Marinom i Oskarom Tartagliom i drugima, bio potpisnik proglasa „Ujedinjenjem k Oslobogjenju!„. Godine 1914. bio je u najaktivnijem krugu splitskih omladinaca okupljenih oko listova „Sloboda” i „Zastava”.
Također bio je prijatelj Ive Andrića, Nike Bartulovića, Oskara Tartalje, Vladimira Čerine i drugih iz tog kruga, što se vidi iz autobiografskog romana Nike Bartulovića „Moj prijatelj Tonislav Malvasija“ (Beograd, 1940.). U ljeto 1914. je Vladimir Čerina dao pismo Ivi Andriću, koji je tada bio zdravstveno slab, za Matošića, kojim preporućuje Andrića za oporavak na primorju „i da se usput skloni ispred očiju zagrebačke policije, koja je, nakon sarajevskog atentata, vrebala na sve omladince“.
Na zagrebačkom Pravnom fakultetu je Vlade Matošić 1916. diplomirao i doktorirao. Po završetku Prvog svjetskog rata i stvaranju Kraljevine SHS dr. Vlade Matošić je ponovno aktivan u krugu Nike Bartulovića i istomišljenika: 1921. nalazimo ga u prvom akcionom Odboru „Jugoslovenske Napredno Nacionalne Omladine“ (JNNO)„, koja je, kao što je spomenuto, kasnije promijenila naziv u Organizacija jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA). Bio je od 1921. redovni suradnik splitske Pobede, organa JNNO (Orjune).951 Krajem 1922. on je član prvog Direktorijuma Orjune. Godine 1923. Matošić je bio predsjednik Oblasnog odbora Orjune za Dalmaciju.
Kao i velika većina orjunaša Matošić je politički najbliži bio Samostalnoj demokratskoj stranci Svetozara Pribićevića. Nakon Pribićevićevog napuštanja politike integralnog jugoslavenstva i njegovog političkog približavanja Stjepanu Radiću 1927. došlo je do konfuzije u redovima Orjune i do njenog zatona. Jaz između dalmatinskih jugoslavenskih nacionalista i Pribićevića je vremenom postajao sve dublji. U tim okolnostima, došlo je do konačnog otklona Matošića i još trojice istaknutih splitskih političara od Pribićevića. Dana 22. rujna 1930. objavljena je u beogradskom dnevnom listu Pravda izjava: „Za nacionalno jugoslovensko jedinstvo. Rezolucija pristalica bivše Samostalne demokratske stranke u Splitu“, koju su potpisali dr. Prvislav Grizogono, dr. Vlado Matošić, Duje Ivanišević i Mirko Krstulović“, kojom su potpisnici podržali šestojanuarsku diktaturu i pozvali „sve svesne i zdrave i nacionalne elemente“ da podrže kraljevu politiku.954 Potpisnici su dakle pozvali na nastavak politike integralnog jugoslavenstva, koju su Samostalna demokratske stranka i Pribićević napustili.
Dalji politički put Matošića možemo pratiti iz pisma koje je dr. Grga Angjelinović uputio 15. travnja 1938. zagrebačkom Obzoru i splitskom Novom dobu. Matošić je do skupštinskih izbora 5. svibnja 1935. bio član Jugoslavenske nacionalne stranke (JNS) i želio je kandidirati kao stranački kandidat, ali mjesna organizacija JNS u Splitu nije poduprla njegovu kandidaturu. On je zato kandidirao na Jeftićevoj listi kao samostalni kandidat (nije bio izabran – op. a.). Poslije izbora, Matošić je napustio JNS i osnovao „Jugoslavenski skup“, koji se ubrzo pasivizirao.
Ubrzo nakon pisma G. Angjelinovića Novo doba je obavijestilo čitaoce da je u Splitu održan izvanredni sastanak „Jugoslavenskog skupa“, na kojem su bili prisutni i članovi banovinskog odbora Jugoslovenske radikalne zajednice (JRZ). Na sastanku, u punoj dvorani kina „Tesla“, je Matošić rekao da je: „Dr. Stojadinović u Beogradu na kongresu Jugorasa izložio u kratko program JRZ, a taj je: Kralj, narod i narodno jedinstvo i da je on jedini naš političar koji je kratko i jasno ocrtao srž svog programa“. Zatim je pozvao članstvo da se opredijeli za JRZ, na što je članstvo „jednodušno pristalo i odobrilo taj predlog uz poklike gosp. Dr. Stojadinoviću“. U jesen te godine, 13. listopada 1938., Matošić je zamijenio Mirka Buića na mjestu splitskog načelnika.
Na izborima održanim 11. prosinca 1938., dr. Vlade Matošić je izabran u Narodnu skupštinu u Beogradu, na listi režimske JRZ. Osim njega, na listi JRZ su tada birani dr. Tomo Mimica iz Omiša, Niko Ćipiko iz Kaštela, Miloš Tripalo iz Sinja i dr. Slavko Grubišić iz Šibenika. Nekoliko dana poslije sklapanja sporazuma Cvetković – Maček (26. VIII. 1939.), i stvaranja Banovine Hrvatske, novi ban dr. Ivan Šubašić je donio odluku o raspuštanju svih općinskih vijeća u Banovini. Na mjestu gradonačelnika Splita je tada Matošića zamijenio Bogomil Doležal, najstariji pravnik u gradu.
Poslije raspada Jugoslavije 1941. i talijanske okupacije Splita, splitski prefekt dr. Paolo Zerbini je evidentirao Matošića u popisu masonske lože „Pravda” u Splitu, u kojoj su sa njim bili i Jerko Čulić, prof. Silvije Alfirević, ing. Dane Matošić, dr. Ive Tartalja, Marko Stojanac i drugi.
O aktivnosti Matošića u 1941. godini nemamo podataka, ali iz dokumenata kasnijeg vremena možemo zaključiti, da je čvrsto stajao uz četničkog vođu Dražu Mihailovića. Historičari Fikreta Jelić Butić i Dušan Plenča su 1986. objavili, nezavisno jedno od drugog, pismo Drži Mihailoviću od 31. prosinca 1942. među čijim potpisnicima je i dr. V. Matošić, a koje D. Plenča naziva „pismo velikosrba Splita.” Jelić-Butić navodi da je to pismo izražavalo nezadovoljstvo prema Iliji Trifunoviću Birčaninu, koji je tada bio Mihailovićev opunomoćenik za Dalmaciju i citira navod potpisnika pisma da „tumače raspoloženje svih dobromislećih Srba” u Splitu. Drugi potpisnici su bili: Ante Cettineo, Marko Stojanac, Radoslav Ćorović, dr. Ivo Miović i Aćim Čavlina. Jelić Butić je došla do zaključka, da je to „grupa aktivnijih četnika, za koje se, prema nekim podacima, može pretpostaviti da su činili Srpski nacionalni komitet u Splitu (taj Komitet je bio u ilegali – op. a.).
Poslije Birčaninove smrti u Splitu, 3. veljače 1943., Matošić je ušao u „uži odbor” Mihailovićevog „patriotskog foruma” u Splitu, koji je bio formiran u proljeće 1943. Drugi članovi „užeg odbora” bili su: Niko Bartulović, Zvonko Šimunić, Marko Stojanac i Duje Ivanišević, generalni sekretar Nenad Grisogono, dok su članovi „šireg odbora” bili Niko Markov, Aćim Čavlina, Jovo Margetić, Roko Čulić, Zvonko Murat, Vjekoslav Lauš i Ivo Čičin Šain. Cilj tog odbora iznio je Mihailovićev predstavnik u Splitu Mladen Žujević u svom pismu Mihailoviću od 6. kolovoza 1943.: „Cilj ovog odbora sastoji se u tome da da propagandom i akcijom u narodu rehabilituje četnike i podpomogne obrazovanje vojnih organizacija u Splitu i Dalmaciji”. Tih dana, u hotelu Park u Splitu održana je konferencija sa generalom Spigom, na kojoj je učestvovalo oko 70 ljudi – u velikoj većini pristalica četničkog pokreta, ali i splitski biskup Bonefačić, kao i nekoliko drugih učesnika, pa i dvoje predstavnika ustaškog pokreta (pristaše HSS-a nisu došli). Na konferenciji je Matošić (uz bivšeg bana Jablanovića, dr. Arambašina, dr. Nika Ljubića, dr. Eduarda Grgića, dr. Jakšu Račića i brojne druge) zastupao četnički pokret.
Dr. Vlade Matošić je preživio likvidacije brojnih monarhista 1943. po kapitulaciji Italije, nakon privremenog prvog partizanskog oslobođenja Splita, među kojima su bili direktor gimnazije Silvije Alfirević, prota Sergije Urukalo, sudac dr. Ćiro Madirazza, Ante Omero, advokat dr. Otmar Nonveiller i mnogi drugi. Preživio je i drugi val strijeljanja, poslije partizanskog konačnog osvajanja Splita 3. studenog 1944., kada su strijeljani dr. Ivo Carić, dr. Niko Ljubić, starosta splitskog sokola dr. Zvonko Šimunić, Celimir Pezelj i brojni drugi.
U to vrijeme bio je saslušavan od strane isljednika OZN-e (Ivo Senjanović, 10. XI. 1944). Nije suđen i nastavio je sa advokatskom praksom do oduzimanja licence 1946. godine. Dr. Vlade Matošić preminuo je u Splitu 19. ožujka 1978.
ARNERI SLAVKO (Korčula, 20. XII. 1919 – Trogir, 12. VIII. 1978) – Slikar, nogometaš, nogometni trener i sudac
Poznati sportski djelatnik Slavko Arneri (nogometni vratar, trener i sudac), ujedno i slikar (učenik Emanuela Vidovića) rođen je 20. prosinca 1919. godine u staroj korčulanskoj plemićkoj obitelji Arneri U Hrvatskom biografskom leksikonu (u daljem tekstu: HBL), u leksikografskoj jednici Arneri stoji: „Članove obitelji nazivali su i Arnerić, a taj su oblik prezimena u XX st. neki uzeli kao službeni”. Do službenih promjena prezimena u Arnerić dolazilo je nakon stvaranja jugoslavenske države 1918. godine.969 Detaljnije navode o porijeklu obitelji dala je i jugoslavenska i srpska filmska glumica i političarka Demokratske stranke Zorana Đinđića (u periodu 1999.-2003.) Neda Arnerić, u intervjuu za zagrebački Jutarnji list 2010. godine: „Moji su preci bili Peruzović, Dobroslavić, a onda je u obitelji, u 17. stoljeću, bio neki uspješan čovjek imenom Arnerius Dobroslavić koji je gotovo dogurao do kardinala“. Po izjavi N. Arnerić, njen djed je sastavio porodično rodoslovno stablo od XIV do XX st.
Otac Slavka Arnerija bio je dr. Vlaho (Biagio) Arneri, zdravstveni inspektor Školske poliklinike Higijenskog zavoda u Splitu. Majka Diomira (Mira) bila je domaćica.973 Biografija Slavka Arnerija objavljena je u HBL, ali je, uz niz značajnih biografskih podataka, naveden i pogrešan podatak da je bio sudionik NOB-a od 1943., a zapravo je stupio u NOV 1944. godine. Sudjelovanje u četnicima nije navedeno. Po struci je Slavko Arneri bio pravnik. Pravni fakultet u Zagrebu završio je 1953. godine. Kao nogometaš, branio je vrata ASK u Splitu (1937.-1941.), a po završenom Drugom svjetskom ratu nastupao je za IX. diviziju i za reprezentaciju IV. armije NOV (1945.), za RNK Split (1945.-1946.), za zagrebačku Lokomotivu (1946.-1948.), za Dinamo (1948.-1951.), NK Zagreb (1951.) i 1955. za zagrebački Metalac (danas NK Kustošija). Po novijim podacima, i za splitski Hajduk je nastupio tri puta.
VOJIN ARAMBAŠIN (Zadar, 20. VII. 1891.– Split, 1963.) – Profesor Tehničke škole i predsjednik Udruženja prijatelja Velike Britanije i Amerike u Splitu
Vojin Arambašin je bio profesor na Tehničkoj školi u Splitu, a u Udruženju prijatelja Velike Britanje i Amerike u Splitu, bio je aktivan od osnivanja 1935, da bi 1936. postao i potpredsjednik, a 1940. i njegov predsjednik. Vojin Arambašin rođen je u Zadru 1891. kao vanbračno dijete majke iz trščanske obitelji Lainberti i oca Vicka (Vikentija) Arambašina, iz poznate kaštelanske obitelji Arambašin. Otac i njegov stric dr. Jozo (Josip) Arambašin bili su vidno politički aktivni od sredine 80-ih godina 19 stoljeća pa sve do 1914. u redovima dalmatinske Srpske stranke u Kaštelima i u Splitu. Otac mu se bavio i novinarstvom: bio je dopisnik zadarskog Srpskog lista, i 1888. izvještavao sa poznatog splitskog „Veleizdajničkog procesa” Kaštelanima Vikentiju Butijeru i Jovi Metličiću, uredniku i vlasniku političko-satiričkog lista Draškov raboš. Po Prvom svjetskom ratu, Vicko Arambašin ja bio urednik splitske Naše zemlje (1921.-1923.), „glasnika za interese malih posjednika”.
Dr. Josip (Jozo) Arambašin, Vojinov stric, bio je poznat u liječničkim krugovima, ali i puno šire, kao autor „Liječničkog rječnika” (Split 1912. i 1940.), kao i po člancima o higijeni i o medicini. U Hrvatskom biografskom leksikonu za njega se navodi da je 20-ih godina 20. stoljeća pripadao Narodnoj radikalnoj stranci. U poodmakloj dobi od preko 80 godina (rođ. 1861.), bio je politički aktivan i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Povjesničar Dušan Plenča spominje dr. Jozu Arambašina kao jednog od predstavnika četničkog pokreta na poznatoj konferenciji u hotelu Park u Splitu, 3. kolovoza 1943. Nama je nepoznato da li je i stričeva politička aktivnost bila razlog za nadzor OZN-e i kasnije UDB-e nad Vojinom Arambašinom.
Napomena uredništva: Uz izvorni tekst – fusnote i prilozi kao dokument vremena poslijeratne Jugoslavije „Odjeljenja za zaštitu naroda” (OZNA) i „Uprave državne bezbjednosti” (UDBA) iz Dalmacije, koji se odnose na period 1937.-1951. godine nisu prenjeti zbog obima materijala, već su dostupni na internetskoj poveznici centralnog portala “Hrčak” koji na jednom mjestu okuplja hrvatske znanstvene i stručne časopise koji nude otvoreni pristup svojim radovima kao i slični projekti u svijetu. Spomenuti dokumenti OZNE i UDBE prate sudbine nekoliko poznatijih osoba, koje su bile monarhističke i jugounitarističke političke orijentacije kako između dva svjetska rata tako i tijekom Drugog svjetskog rata na području Dalmacije.
