BOLJŠEVIČKI VOLUNTARIZAM ZAGREBAČKOG SVEUČILIŠTA
Tekst: dr. sc. Tihomir Marjanac
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL
Kaže se da je lanac toliko čvrst koliko je čvrsta njegova najslabija karika. A u sferi obrazovanja, na primjer na sveučilištu – onoliko koliko je jaka/dobra njegova najslabija sastavnica. A tko to prosuđuje? Mnogi! Mnogi izvan naše sredine, izvan Zagrebačkog Sveučilišta, pa i izvan Hrvatske. Tu se prosuđuju različiti parametri, poput kvalitete iliti suvremenosti nastave koja se izvodi, poput broja gostujućih studenata koji dopunjuju svoje obrazovanje tijekom “gostovanja” u Zagrebu, poput inovativnosti nastavnog programa, poput spremnosti sredine da prihvati strane studente i da nastavu prilagodi njihovim mogućnostima praćenja (čitaj: spremnost da se nastava održava na stranom jeziku), poput dostupnosti nastavnika za konzultacije, poput međunarodne prepoznatosti profesora, i još mnogo drugih, za studente važnih kriterija. O prosudbi kvalitete ovisi i naše pozicioniranje na rang-listama sveučilišta u svijetu, a o tome opet ovisi i koliki će nam biti priliv stranih studenata, pa i prihod.
SVEUČILIŠTE IZ PERSPEKTIVE UMIROVLJENOG PROFESORA
Kad student istražuje gdje će provesti sljedeći semestar ili godinu, često puta nalazi fakultete i sveučilišta koja se diče svojim bivšim profesorima pa i studentima. Jer nekome i to može biti važno. Zamislimo da se upisujemo na sveučilište gdje je predavao npr. Albert Einstein i plejada vrhunskih fizičara. Zvuči super zar ne, studirati na Einsteinovom sveučilištu! No, što je sa sastavnicama Zagrebačkog sveučilišta koje prešućuju da su iz svojih prostorija prognali svoje dojučerašnje profesore, izbacile njihove stvari i znanstveno vrijedan materijal, literaturu, od čega je veći dio završio u smeću! Hoće li taj boljševički voluntarizam privući nove studente, nove projekte, nove istraživačku opremu, ili nekima fali poduka iz ne tako davne povijesti? Neki od tih “prognanika” su na Zagrebačkom sveučilištu svojevremeno pokrenuli nove smjerove istraživanja, inovirali su nastavu, predavali na stranom jeziku, bili mentori i gostujući nastavnici na stranim sveučilištima i odgajali generacije studenata od kojih su neki i današnji nastavnici, profesori i akademici. Oni su danas, očito, balast kojeg se mladi žele osloboditi.
UMJESTO PROFITU RADNI VIJEK POSVEĆEN ZNANOSTI
Stari Latini su imali izreku Hic transit gloria mundi, što u prijevodu znači “Tako prolazi slava svijeta”, ili u skraćenoj verziji “Sve je prolazno”. Da, nažalost, sve je prolazno, ali me više brine prolaznost onog što je dobro i napredno, a ne onog što je prosječno ili loše. U nas, pak, postoji izreka Nekad bilo – sad se spominjalo, i ta je dobra, pozitivna strana prolaznosti jer kaže da postoji kolektivno pamćenje. No, kada se iz sveučilišnog, akademskog života izbaci profesore, znanstvenike, voditelje istraživačkih projekata koji su cijeli radni vijek posvetili Sveučilištu i znanosti, umjesto nečem profitabilnijem i glamuroznijem, spona s prethodnim uspjesima i dosezima se gubi, i to vrlo brzo. Već današnje generacije studenata nisu čule za profesore koji su odgajali, educirali i u nekom trenutku zaposlili njihove današnje profesore, a prije godinu – dvije su silom zakona umirovljeni u dobi od 65 godina. To je žalosno, kao da unuk nikada nesmije saznati tko su mu bili djed i baka. Štoviše, osobno mi je rečeno da na svom dojučerašnjem zavodu nisam poželjan! Hvala na iskrenosti dragi kolege i nasljednici moje nastave!
Na Smotri sveučilišta moglo se čuti da je na ovom ili onom zavodu jednog hvalevrijednog Zagrebačkog fakulteta u kasnim godinama 19. stojeća predavao taj-i-taj poznati profesor. Ako biste pitali ljude s tog zavoda, što je toliko značajnog dotični učinio, često biste dobili odgovor tipa “pa on je bio naš prvi profesor”. Da, bio je prvi, ali otada je prošlo cijelo stoljeće, pa tko je radio taj odgovorni posao nakon njega? Čini se – nitko – kao da je duh tog doajena održavao nastavu proteklih desetljeća, ili se sadašnji nastavnici stide svojih nastavnika pa ih ne žele spominjati niti susretati na hodniku, nego čim prije zaboraviti.
HIC TRANSIT GLORIA MUNDI?
Položaj umirovljenih nastavnika u mnogim sastavnicama Zagrebačkog sveučilišta uopće nije reguliran. Smiju li ti starci uopće dolaziti na “svoje” zavode, smiju li koristiti prostorije, smiju li uopće biti dio akademskog života/prostora? Od prilike do prilike ih se poziva na novogodišnje domjenke, proslave Dana fakulteta, i to je sve. Pa, neki se zaista i odazovu pozivu da bi susreli svoje kolege, popričali s mlađim kolegama, nešto pojeli i popili. Jadno je to! Podsjeća me na dobrotvornu feštu za beskućnike, i zato se ne odazivam na takve pozive.
Znam da ovo neće čitati moji umirovljeni kolege, neće niti njihovi nasljednici – sadašnji profesori, pa niti studenti, ali će pročitati zainteresirana javnost koja financira visoko obrazovanje, i uočiti će da je kukolj u ovom žitu itekako nabujao. Što će s tim kukoljem dalje biti, ne znam i ne zanima me, jer sam umirovljen i nepoželjan, ali sigurno zanima današnje i buduće studente.
