APEL ZA POVRATAK ZADARSKE BISKUPIJE

Tekst: Panopticum

Foto: IKA/HINA/Žurnalist/GI

Rapalski ugovor između Italije i Kraljevine SHS potpisan je 12. studenog 1920., te povodom stogodišnjice potpisivanja ponovno apeliramo da se Zadarska nadbiskupija vrati u hrvatski crkveni ustroj, stoji u Apelu za povratak Zadarske nadbiskupije u hrvatski crkveni ustroj, a koji su potpisali Daniel Žderić, zatim fr. Ivan Iko Mateljan OP,  Igor Zidić, kiparica Marija Ujević Galetović, publicist Marko Grčić, Grozdana Cvitan, Zlatko Keser, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, te Pavle Kalinić. Tekst Apela prenosimo u cijelosti, i to kako slijedi:

“Zadar kao grad jedno je od najburnijih poprišta u povijesti istočne obale Jadrana te je bio središte bizantske i mletačke Dalmacije; nalazio se na udaru Križara 1204. i pod talijanskom okupacijom 1918. i 1941.; bio je teško bombardiran od savezničkog zrakoplovstva 1944. Premda je stoljećima pripadao mletačkoj ekumeni, hrvatsko obilježje Zadra i zadarskog prostora datira još iz ranog srednjeg vijeka: dovoljno je podsjetiti na Čiku i Vekenegu, opatice samostana sv. Marije (11/12. st.); papu Aleksandra III. – prema svjedočanstvu kardinala Bozona – Zadrani 13. ožujka 1177. dočekuju „Uz gromko pjevanje lauda i kantika na svom slavenskom (hrvatskom) jeziku“.

O Zadru kao jednom od duhovnih, intelektualnih i kulturnih središta Hrvata svjedoče i širom Europe poznati skriptorij sv. Krševana, dominikanski generalni studij (prvo sveučilište u hrvatskom narodu), književnost (Petar Zoranić i Juraj Baraković) i crkvena povijest (Šimun Kožičić Benja), znanost (Federik Grizogono) i umjetnost, itd. O tom aspektu umjetnosti Miroslav Krleža napisao je poznati nadahnuti esej Zlato i srebro Zadra, a njome se stručno bavio osobito povjesničar Ivo Petricioli.

Zakonik kanonskoga prava Rimokatoličke crkve (1983.) određuje „neka kao pravilo odsada vrijedi da ne bude izuzetih biskupija“ (kan.431,§2). Naime, izuzete (nad) biskupije samo su iznimka, koju zahtijevaju „posebni razlozi“, pastoralni, geografski ili politički: zato se svaka biskupija (kan.368) na području neke crkvene pokrajine morala pridružiti toj crkvenoj pokrajini (CD, 40).

U članku 5. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima naglašava se isključiva nadležnost Katoličke crkve za uređenje vlastitog crkvenog ustroja. Navedeno načelo nalazi se i u drugim konkordatima ili ugovorima koje je Sveta Stolica sklopila s pojedinim državama. U talijanskom je ugovoru određeno da će se granice biskupija podudarati s granicama Italije („Sveta Stolica obvezuje se da neće uključiti dio talijanskog prostora u biskupiju kojoj se biskupsko sjedište nalazi na području druge države“, čl. 3. §1.,usp. AAS77,1985., str. 523) Poljski konkordat određuje: „Nijedan dio poljskog teritorija neće biti uključen u biskupije ili crkvene pokrajine koje imaju sjedište izvan granica Republike Poljske“ (čl. 6. § 2.). Slična se načela nalaze u Španjolskom ugovoru o pravnim pitanjima (čl. 1, §2., Concordatos II., str. 108) i dr.

Katolička crkva u Hrvatskoj tek je s uspostavom samostalne Republike Hrvatske doživjela razdoblje kad može slobodno, bez uplitanja inozemnih političkih interesa, odlučivati o svojoj teritorijalnoj organizaciji. Od osamostaljenja Katolička crkva dobila je Požešku, Varaždinsku, Gospićko – senjsku, Sisačku, Bjelovarsko – križevačku biskupiju i Vojni ordinarijat. No, i dalje ostaje otvorenim pitanje granica biskupija izvan teritorija Republike Hrvatske, kao i uređenje vlastita crkvenog ustroja preko crkvenih pokrajina.

Zadarska nadbiskupija 1828., bulom Locum Beati Petri pape Lava XII., postaje metropolijom za cijelu Dalmaciju, kad su dokinuta metropolitanska središta u Splitu i Dubrovniku. Kad je Rapalskim ugovorom grad Zadar (1920.) predan Italiji, u njemu više nije bilo mjesta za Vinka Pulišića, metropolita cijele Dalmacije, na čije je mjesto postavljen Petar Dujam Munzani, koji upravlja dijelom Zadarske nadbiskupije pod talijanskom okupacijom. Zadarska nadbiskupija, koja je ostala bez svog središta, povjerena je u svom slobodnom dijelu šibenskom biskupu kao apostolskom administratoru.

Bulom Pastorale munus, od 22. srpnja 1932., određene su nove granice Zadarske nadbiskupije i ukinuta je metropolija u Zadru. Teritorij koji je ostao slobodan od talijanske okupacije povjeren je šibenskom biskupu kao apostolskom administratoru. Na molbu zadarskog svećenstva 30. travnja 1948. apostolska administratura zadarska bila je pripojena matici i nadbiskupija obnovljena u svojim starim granicama. Upravu je preuzeo nadbiskup Munzani, koji samo dva mjeseca ostaje na svojoj dužnosti i optira za Italiju. Njegovim je nasljednikom imenovan hvarski biskup Miho Pušić, ali stvarnu upravu obavlja msgr. Mate Garković, kojega je 12. siječnja 1961. papa Ivan XXIII. imenovao rezidencijalnim zadarskim nadbiskupom.

Obnovom crkvene organizacije u Hrvatskoj 1969. Split i Rijeka uzdignuti su na naslov nadbiskupija i postali metropolitanskim sjedištima, dok je Zadar, odlukom pape Pavla VI., ostao nadbiskupijom izvan novih crkvenih pokrajina te je po crkvenom Zakoniku kanonskog prava iz 1917. „izravno podvrgnut“ Svetoj Stolici.

Razlozi integracije Zadarske nadbiskupije u strukture katoličke crkve u Hrvatskoj:

Ni jedan opravdani pravno – pastoralni razlog ne sprečava uključivanje Zadarske nadbiskupije u strukture Katoličke crkve u Hrvatskoj. Aktualni Zakonik kanonskog prava (1983.) naglašava: „Neka kao pravilo odsada vrijedi da ne bude izuzetih biskupija…“ (kan. 431, § 2).

Burni događaji 1918. – 1943. teško su pogodili Zadar i Zadarsku nadbiskupiju, koja je u prošlosti dala golemi doprinos hrvatskoj kulturi i izgradnji duhovnih i materijalnih uvjeta za život svih stanovnika Hrvatske na donjodalmatinskom području.

Zadarska nadbiskupija ima 3009 km2 površine i oko 164.000 stanovnika (151.000 katolika), 6 gradova i 24 općine. Osnivanje crkvene pokrajine na tom prostoru bez sumnje bi pridonijelo čvršćoj integraciji i dobru građanskoga društva, čime bi se uklonile opasnosti od sve češćih presezanja na Zadar određenih inozemnih udruga i građanskih opcija.

Imajući pred očima navedene činjenice, najusrdnije podržavamo sve pripadnike Katoličke crkve u Hrvata da se ova povijesna nepravda ispravi.”

Da podsjetimo, jedan od posljednjih skandala u kojem se našla Zadarska nadbiskupija upravo zbog nenadležnosti hrvatskog Kaptola, budući je izravno pod direktivom Vatikana a ne pod zagrebačkim Kaptolom, bilo je imenovanje Filipa Vučka na diplomatsko mjesto veleposlanika Republike Hrvatske u Vatikanu.

Naime, Zadarska nadbiskupija s Vatikanom njeguje autonomne odnose, pa Filip Vučak nije lansiran 2010. godine u Vatikan zalaganjem Zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, već preporukom pokojnog zadarskoga nadbiskupa Ivana Prenđe iako se za uvaženim gospodinom iz Sanaderove diplomatske škole vuče blato nekih ružnih privatizacijskih prijevara iz devedesetih godina.