ANTIČKA GRČKA I SUVREMENA POLITIKA
Tekst: dr. sc. Nenad Raos
Foto: IZZI
Jednom je na moj institut došla na kraći posjet mlada kolegica iz Grčke. Počeo sam s njom razgovarati, a ona se začudi koliko znam o njezinoj zemlji. Začudih se i ja – ali njezinom čuđenju. „Tko nije Grk nije ni Europljanin“, rekoh i to, naravno, ne iz kurtoazije. Jer Grčka, dakako ona antička, temelj je europske kulture i civilizacije, pa tko nije na izravan ili neizravan način prihvatio grčku baštinu ne samo da nije Europljanin, nego nije ni građanin, civiliziran čovjek, nego je barbarin.
EGZOTIKA ISTOČNIH KULTURA
Možda sam pretjerao, ali nisam. Ne kažem da postoji samo europska kultura, no kulture dalekih naroda – kineska, indijska ili japanska – su nam strane i tuđe, pa ih ne možemo doživljavati drugačije nego kao egzotiku. Američka kultura sa svojim pretjeranostima i neuravnoteženostima strana je europskom duhu.Ma koliko se mi pretvarali da je prihvaćamo, prije svega kroz akcijske filmove i zabavnu glazbu, moramo na kraju priznati dato nipošto nije europska kultura. Njihova toliko razvikana glazba nije europska nego afrička, a nije ni građanska nego prigradska: to je glazba oslobođenih robova koji žive na rubovima grada. Nasuprot toj i takvoj Americi, mi Europljani imamo svoju autohtonu kulturu koja se, kao što rekoh, temelji na baštini stare Grčke. Koja je to i kakva baština?
Ono što se provlači kroz spise svih grčih filozofa, od Heraklita i Demokrita do Platona i Aristotela, je misao da ljudsko društvo može biti dobro tek onda ako je vođeno razumom, razboritošću i mudrošću, ako njegov temelj čine staloženost i umjerenost. „Na svijetu neće biti dobro sve dok filozofi ne postanu vladari ili vladari filozofi“, kaže Platon, pa na tom temelju zamišlja idealno društveno uređenje, državu u kojoj vladaju najstariji i najsposobniji. I nije on bio jedini koji je tako mislio. Cijelo je grčko društvo bilo uređeno na taj način. Bilo je uređeno demokratski, no u javnom (političkom) životu nisu sudjelovali svi nego samo odrasli i slobodni muškarci, za koje se pretpostavljalo da mogu donositi zrele i odgovorne odluke. To je bitno. Za donošenje odluka, kako u privatnom tako i u javnom životu, čovjek mora biti emotivno zreo, mora iskusiti život i u ratu i u miru, kako su ga Grci iskusli. Jer muškarac je u Grčkoj bio glava kuće, a usto – obavezno – i vojnik koji je silom prilika iskusio baremjedanrat. I što dalje reći? Ništa više od grčke poslovice „Nije mač za dijete“.
DEMOKRATSKA KULTURA
No gledajući suvremenu kako vanjsku tako i unutrašnju politiku ne mogu se oteti dojmu (da na kažem razložnom mišljenju) da ima mnogo političara koji se i na domaćoj i svjetskoj sceni igraju mačem. Naš se predsjednik i premijer prepiru poput dvojice nestašnih dječaka, umjesto da svoje funkcije shvate ozbiljno, kao javne funkcije, pa se stoga profesionalno ponašaju, bez obzira na svoje privatne simpatije ili antipatije. Ismijavanje, vrijeđanje, omalovažavanje i slični izrazi „demokratske kulture“ u Hrvatskom saboru nisu, naravno, izraz slobode govora nego izraz neotesanosti, nesposobnosti, primitivizma i gluposti, a prije svega emotivne nezrelosti – jer se emotivno zreo čovjek zna kontrolirati pa uvijek zna što i zašto govori, pogotovo onda kada javno nastupa. Dali smo, ukratko, mač djeci, a ona onda njime mlate i lijevo i desno, ne mareći koga će, a koga neće povrijediti.
Gledam neku ležerno režiranu debatu o ukrajinskom ratu. Dvije novinarke zagovaraju suprotne teze. Prva je realist. Ukrajina je izgubila rat protiv Rusije, pa će biti najbolje da prizna gubitak teritorija i tako spriječi stradavanje stanovništva i moguću propast države. (Izgubljeni teritorij može se povratiti diplomatskim putem, ljudski životi i upropaštene sudbine ne.) Njezina sugovornica ponavlja tezu koju smo već stoput čuli: ako se osvajačke težnje Rusije sada ne zaustave, bit će još gore jer će Rusija osvojiti čitavu Europu. Treba Putinu pokazati, jednom zauvijek, gdje mu je mjesto.
EMOTIVNA NEZRELOST
Ne bih sada o tome je li umjesno uspoređivati Putina s Hitlerom („Putler“), jer – ako se držimo napisanog – vidimo da je Putinov politički program sasvim različit od onoga što piše u Mein Kampfu. Radije ću se zadržati na drugoj sugovornici i na njezinoj argumentaciji.
Kada njezine argumente ogolimo do kraja, vidimo da su zapravo djetinjasti. Kao što roditelj treba pokazati djetetu gdje su mu granice, što se smije a što se ne smije činiti, tako i kolektivni Zapad treba pokazati Rusiji i svim „autoritarnim“ režimima gdje im je mjesto. No, u politici to ne ide tako. Sve države imaju pravo voditi svoju kako unutrašnju tako i vanjsku politiku kako im najbolje odgovara, a koliko u tome mogu uspjeti ovisi o njihovoj kako gospodarskoj tako i vojnoj snazi. Države nisu mala djeca, pa ako ih netko tako tretira znači da je i sam dijete, jer dijete zna komunicirati s djecom, a ne i s odraslim ljudima.
Drugo je obilježje djetinjeg karaktera tvrdoglavost, da ne kažemo – po zagrebački – trucanje. Dijete truca prije svega zato jer nije svijesno posljedica svojih odluka, svoga ponašanja. „Ja to hoću – i Bog!“ nije znak jakosti volje nego emotivne nezrelosti. Razborit čovjek zna kada treba i koliko treba popustiti da bi ostvario svoje ciljeve ili barem umanjio štetu za sebe.
PSIHIČKE SNAGE
Alamo, Siget, Staljingrad i naš Vukovar poznata su poprišta odlučnih bitki u kojima nije bilo odstupanja, makar svi branitelji izginuli. No nešto ta mjesta razlikuje od Pokrovska u kojem se isto tako vodi odlučna bitka. Obrana tih mjesta imala je svoju vojnu, taktičku i stratešku svrhu. Srbi su Prvom svjetskom ratu branili Bregalnicu da omoguće povlačenje glavnine vojske prema Albaniji, druga su mjesta – poput Saljingrada i Vukovara – služila za iscrpljivanje neprijatelja, da neprijatelj izgubi snagu za daljnji napad. A za što služi obrana Pokrovska?
Kada se neprijatelj nalazi u okruženju, on može iscrpiti samo sebe. Stoga je usporedba Prokrovska sa Staljingradom neprimjerena. Staljingrad se nikad nije nalazio u okruženju, barem ne potpunom, jer su stalno s druge strane Volge stizala pojačanja. U logističkom su, dakle, smislu Rusi bili jači od Nijemaca, a borbom za grad na Volgi slabili su neprijatelja dok su istovremeno prikupljali snage za odlučan udar te potpuno okruženje i uništenje von Paulusove armije.
Nešto sasvim drugo vidimo kod Pokrovska. Svi su dobavni pravci prema okruženoj ukrajinskoj armiji na tom mjestu presječeni, a ne postoje više potencijali – posebice ljudski – da se zada odlučan udar Rusima, čak i uz pretpostavku da se njihova vojska kod Pokrovska iscrpi. Stoga bitaka za Pokrovsk više nalikuje bitci na Berlin, bitci koja je odnijela mnogo života i s jedne i s druge strane, ali nije mogla promijeniti ishod rata. I tu se opet vraćamo na dječju psihologiju, jer se čovjek – čak i kada je emotivno zreo –ponaša kao dijete kada se suoči s problemom rješenje kojega nadilazi njegove psihičke snage. A psihičke snage današnjih europskih političara lako je nadići.
