MODERNA ARISTOKRACIJA: MOŽE LI KEKINOVA PUNICA BITI NOVA HRVATSKA VELEPOSLANICA U ZAMBIJI?

Tekst: Panopticum/7dnevno

Foto: Tris

U nastavku donosimo zanimljiv komentar o bračnom paru Kekin kao nesvakidašnju sliku hrvatske moderne aristokracije iz pera novinara Marcela Holjevca objavljen u tjedniku 7dnevno i na portalu Dnevno.hr, i to kako slijedi:

„Zastupnica Ivana Kekin je, govoreći o problemu izbornih jedinica u Hrvatskoj, isti ilustrirala time da bi, da su one drukčije skrojene, njezin muž ušao u Sabor, “a ne neki HDZ-ovac”.

Da je to izjavio HDZ, razapeli bi ga, s razlogom, i novinari i oporba. Uglavnom, najbolje da jedinice skrojimo tako da se u Saboru uhljebi cijela obitelj Kekin. Skupa s djecom i rodbinom. Punica bi mogla biti veleposlanica u Zambiji. Miletova baba iz Like na čelu Ministarstva kulture. A Mile ministar glazbe. Uhljebljivanje u državnim službama je, izgleda, krajnja ambicija svakog lijevog smetala, aktivista, pa i glazbenika. Kad smo kod glazbenika, radije bih u Saboru vidio Bareta nego Kekina, i to pijanog i napušenog. Nije ni on nikad rekao nešto bogzna koliko pametno, ali bar govori iskreno što misli. I nije užicao od Bandića parkirno mjesto u garaži na Tuškancu po povlaštenoj cijeni, niti novac za koncerte.

Pošteni Mile, veliki neprijatelj lopova Bandića koji je “svojima” dijelio povlastice, naime, bio je jedan od samo dvojice stanovnika Gornjega grada koji nisu morali plaćati visokih 2300 eura godišnje za parkirno mjesto u garaži na Tuškancu, što je gospođa Kekin tada objasnila time da “ima i drugih koji ne plaćaju” i da je to zato “što nema vanjskog parkirališta tamo gdje stanuju”, da bi ispalo da zapravo nema drugih i da je Mile dobio povlasticu zato što ju je osobno došao žicati kod direktora Zagreb parkinga, kao pravi grebator. Naravno, nije da je malo zarađivao, Bandić mu je svojedobno za samo jedan koncert platio 240.000 kuna, tada vrlo lijep novac.

Hoću reći, Kekinovi su u doba Bandića bili građani Zagreba prvog reda, pretplaćeni na stanove na Gornjemu gradu, povlastice i gradski novac za ovo i ono, s osobnim pristupom direktorima gradskih poduzeća, obilno financirani gradskim, državnim i stranim novcem, što za njezin aktivistički, što za njegov glazbeno-politički angažman, da bi kasnije postali dio ultralijeve elitističke političke scene pa im je valjda ostao taj impuls po kojem oni, kao građani prvog reda, imaju bogodano pravo i na mjesta u Saboru, Vladi, i svagdje gdje se vlada. Obitelj Kekin zapravo je slika zagrebačke aristokracije 21. stoljeća. I još je ružnija od one iz Krležinih “Glembayevih”. Država je njihov bankomat. A Čavajda im je Zagrepčanka godine…“