NEPRINCIPIJELNA KOALICIJA – ILI TKO IZDAJE HRVATSKE INTERESE
Tekst: dr. sc Nenad Raos
Foto: Neue Zürcher Zeitung/Permanent Mission of Croatia to the UN
Svakome tko hoće steći neću baš reći pravu, nego radije širu sliku o ratu u Ukrajini, preporučujem da čita što srpski mediji o tome pišu. Našim medijima nije puno za vjerovati (iako su se, priznajem, u posljednje vrijeme popravili) jer iz njih proizlazi da Rusi ne čine ništa drugo nego ubijaju civile i ruše škole, vrtiće i bolnice. I da imaju katastrofalne gubitke. Nasuprot tome, Ukrajinci su ljudi o čelika, nekakvi supermeni, ljudima kojima ni ruski minobacač jedinstvenog kalibra od 240 mm ne može nauditi (najveći kalibar minobacača u drugim vojskama je 120 mm). Svi rado idu u vojnike, braniti korumpiranu državu koja se raspada. To čine, dakako, i prezreni pripadnici madžarske nacionalne manjine u Zakarpatju, na zapadu Ukrajine.
ZAGAZITI DUBLJE U GEOPOLITIKU
Kako srpski mediji reagirajuna nedavni govor predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića? Dosta suzdržano, prenose samo ono što je rekao. No čitatelji su druga priča. „Bravo komšije“ i „Milanoviću, Srbine!“, odjekuje društvenim mrežama. Znači li to da je Zoran Milanović postao srpski političar, da vodi srpsku a ne hrvatsku politiku? Znači li to da je hrvatski predsjednik izdajica Hrvata i Hrvatske?
Ovo „Milanoviću, Srbine!“ nikako ne treba shvatiti doslovno. Predsjednik Republike Hrvatske govori onako kako treba govoriti svaki iskren i čestit čovjek, a to je dakako (pravi) Srbin. On govori onako kako svi misle, a nitko se ne usuđuje reći. Tako će i biti. Jer nakon prve, emotivne reakcije koja nužno vodi osudi ruske „specijalne operacije“, jer svaki napad, svaka agresija, svako raspirivanje rata vodi do osude svakoga kome je stalo do mira i pravde, dolazi i druga faza kada ljudi počinju razmišljati zašto je do rata došlo i što bi bilo najbolje učiniti da prestane. Za ovu drugu, misaonu fazu treba zagaziti malo dublje u politiku, a posebice u geopolitiku. Tada se stvari počinju pokazivati u drugačijem svjetlu. Pristalice vojne pomoći Ukrajini računaju na glupost naroda, na to da se politički stavovi teško mijenjaju, da ljudi manje misle o politici, kao što reče američki predsjednik Lyndon B. Johnson, nego o tome što će danas ručati. Rusija je agresor – i točka.
SLIČNOST ZELENSKOG I HITLERA
Rusija je agresor, to je istina, ali istina nije i ona „točka“. Ako hoćemo biti principijelni onda moramo osuditi svaku agresiju, ma od koga dolazila. Uključujući agresiju SAD na Irak i Afganistan te agresiju saveza NATO na Libiju i Srbiju. Ako osuđujemo odcjepljenje teritorija suverene države, zašto priznajemo odcjepljenje Kosova, a ne priznajemo odcjepljenje Krima? Ako priznajemo odcjepljenje Kosova, zašto nismo priznali odcjepljenje Republike Srpske Krajine? Zašto je napad vojske Republike Hrvatske na Republiku Srpsku krajinu bila oslobodilačka operacija, a možebitni upad vojske Republike Srbije na teritorij Kosova bila bi agresija na suverenu državu – koju malo tko u svijetu priznaje?
Zaraćene strane govore u korist svojih interesa, dok neutralci nastoje biti principijelni. Treba se pozivati na odredbe međunarodnog prava i nastojati provoditi miroljubljivu politiku. Sigurno ne vodi miru pružanje vojne pomoći, koja će samo produžiti rat i voditi još većim žrtvama. Istina, Zelenski priča da će dobiti rat ako mu se isporuči oružje, no to je iluzija. Da bi se dobio rat mora se biti jači od protivnka, što ovdje očito nije slučaj. U suprotnom se neprijatelju samo daje prilika da uništi protivničku vojsku na dijelove. Priče Zelenskog o masovnim isporukama oružja koje bi trebale preokrenuti ishod rata sliče na Hitlerove govore o čudesnom oružju. Još manje služi miru odbijanje svake mogućnosti pregovora ili – točnije – sastavljanje sasvim nerealne liste od deset uvjeta. Nikakvi pregovori ne trebaju Ukrajini ako pobijedi Rusiju.
NJEMAČKA U STRAHU OD SANKCIJA
I što u takvojsituaciji treba raditi mala država kao što je Hrvatska? Nije li najbolje za hrvatske interese ostati neutralan, pa stoga i principijelan? No, nije tako. Plenković napada Milanovića da drži rusku stranu, da sabotira hrvatsku vanjsku politiku opirući se jedinstvenoj politici Europske unije i saveza NATO. Je li baš tako? I je i nije. Niti je politika Europske unije toliko jedinstvena koliko bi Plenković želio da bude niti su obaveze prema savezu NATO takve da Hrvatska mora pomagati Ukrajinu.
Politici vojne pomoći Ukrajini oštro se opire Madžarska, Italija i Bugarska se nećkaju, a Njemačka čini što mora – da i njoj Amerika i Engleska ne uvedu sankcije nakon što su joj minirali plinovod. Turska pak sve više staje na stranu Rusije. Ukratko: svakome je više do dobrih odnosa sa svojim susjedima nego do interesa SAD i UK, država koje su isprovocirale ovaj rat – svima na štetu, a sebi na korist.
IZDAJA DOMOVINE
Kad u tom svijetlu pogledamo sukob premijera i predsjednika Republike Hrvatske, dolazimo do sasvim drugačijih zaključaka od onih na koje nas vodi prva misao. Milanović želi uskladiti hrvatsku vanjsku politiku s politikom Madžarske, Srbije i, zašto i to ne reći, Republike Srpske, dok je Plenković pokušava uskladiti politku Hrvatske s politikom Europske unije, točnije birokrata u Bruxellesu, te s politikom Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država. Dok ovo prvo Plenkovićevo nastojanje ima smisla i moralnog opravdanja, ovo drugo nema ni jedno ni drugo, niti smisla niti moralnog opravdanja.
To sam napisao zato što ni Ujedinjeno Kraljevstvo niti Sjedinjene Države nisu članice Europske unije, pa bezuvjetno pristajanje uz njihovu politiku nije ništa drugo nego izdaja domovine, ili – blaže rečeno – politika koja vodi do gubitka državnog suvereniteta i gubitka suvereniteta EU kao cjeline. S druge pak strane, NATO je obrambeni savez njegovih članica, a to znači da članstvo u njemu ne obavezuje nijednu članicu da pomaže državu koja se nalazi izvan Saveza, a to je u ovom slučaju Ukrajina.
SUKOB GUVERNERA „NEOVISNE“ KOLONIJE I TZV. „ŠTETOČINE“
Da zaključimo. Milanović nije „štetočina“ kao što ne samo implicira nego izrijekom kaže Plenković, već političar koji se u skladu sa svojom funkcijom bori za hrvatski suverenitet i, dugoročno gledajući, za hrvatske interese (jer hoćeš-nećeš jednom ćemo morati normalizirati odnose i sa Srbijom i s Rusijom). A što čini Plenković? On se kaže morao crveniti i ispričavati što je Hrvatski sabor donio odluku o vojnoj pomoći Ukrajini kakvu je donio. Crveniti i ispričavati?!
Crveniti i ispričavati – ispričavati pred kime i crveniti zbog čega? Zar nije Hrvatski sabor najviši organ vlasti u Republici Hrvatskoj, kao što je parlament najviši organ vlasti u svakoj demokratskoj, parlamentarnoj državi? Može se crveniti samo onaj koji tu i takvu vlast parlamenta ne priznaje, tko svoju vlast ne temelji na demokratki izraženoj volji hrvatskih građana nego na diktatu stranih sila. Što je dakle Andrej Plenković, popularni AP (nije Ante Pavelić)? A što drugo nego guverner, guverner američke kolonije koja se zove neovisna Republika Hrvatska, baš kao što je onaj drugi AP bio guverner talijanske kolonije u nastajanju koja se zvala Nezavisna Država Hrvatska.
