JE LI HRVATSKA SUVERENA DRŽAVA?

Tekst: dr. Nenad Raos

Foto: G. K.

Znanstveni skupovi, posebice oni međunarodni, dobra su prilika ne samo da se ljudi, znanstvenici, upoznaju s najnovijim zbivanjima u svojoj struci nego, još više, da razmjene mišljenja. No, dobro. Na jednom takvom skupu u Dubrovniku, podugog imena no kratke kratice (MCC), pristupi mi meni nepoznat kolega, Madžar, da sa mnom razmijeni mišljenja, ali ne o kemiji i matematici, o molekulskom modeliranju, teoriji grafovimau kemiji i drugim sličinim temama o kojima su sudionici skupa MCC nešto znali, a opća populacija baš ništa. Da ne duljim: došao je u Dubrovnik da bi mogao meni, Hrvatu, reći kako Dubrovnik nije hrvatski grad. Nije, dabome, ni srpski, nego baš mletački. Kad tu njegovu tvrdnju nisam lako prihvatio, poče mi tumačiti kako ni Vukovar nije hrvatski, nego madžarski, što se jasno vidi iz njegova imena, Vuko-var. Ukratko, Hrvatske nema, ona ne postoji, to je ime za prostor koji nastanjuju nekakva (polu)divlja slavenska plemena, no u državnopravnom smislu to je dijelom mletački, dijelom madžarski državni teritorij. A meni, umjesto da se ljutim, bilo bi bolje se informiram, da učim i naučim povijest.

JE LI JADRAN MADŽARSKO MORE?

Nakon što sam doživo i preživio taj i takav razgovor, nije me nimalo začudila izjava Viktora Orbana da je „Madžarskoj oteto more“. No za razliku od njegovo sunarodnjaka na MCC-u, gospodinu Orbanu ipak moram dati bar djelomično za pravo: Jadran je bio i madžarsko more, jer smo živjeli u zajedničkoj državi. To je povijesna činjenica. Povijesna je činjenica da je Horty, regent Madžarske između dva rata, bio admiral (ne valjda balatonske mornarice!), činjenica je i da se bojni brod austrougarske mornarice zvao Szent István. Istina je da se u školama uz hrvatski učio madžarski. No došla je sloboda, propala je Austrougarska monarhija i Hrvatska je postala samostalna država – da bismo se odmah potom, „kao guske u magli“, udružili u veću državnu tovreninu, u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije poznatu kao Jugoslavija.

To su poznate stvari, činjenice koje bi trebao znati svaki Hrvat koji je završio osnovnu školu. No prije svega Hrvat bi trebao znati misliti, a kad počne misliti onda vidi da nas Hrvate uvijek ista sudbina bije. Čim dođemo do svoje nacionalne države, čim Hrvat postane svoj na svome, nešto ga počne svrbiti. Jedva čeka da svoju „slobodnu Hrvatsku“ udruži u nešto veće. I onda to novo udruživanje prihvaća s istim onim oduševljenjem s kojim je godinu dana prije popratio razdruživanje iz iste takve državne zajednice.

Tako je bilo s Austrougraskom, tako je bilo s prvom i drugom Jugoslavijom, tako je bilo i s NDH – jer ta je „nezavisna država“ nastala ne iz želje Hrvata za vlastitom državom, nego iz želje Njemačke i Italije da naprave tampon-zonu kako se ne bi (odmah) poklali oko podjele plijena. Uostalom, NDH je u perspektivi trebala postati kraljevina s kraljem iz Savojske dinastije te kao takva ući u državnu zajednicu s Italijom. No došla su nova vremena. Nećemo Jugoslaviju, nećemo Srboslaviju, nećemo Srbe, nećemo biti srpska kolonija. Hrvatska treba biti samostalna, nezavisna i suverena država, nacionalna država Hrvata: „Hrvatska puška na hrvatskom ramenu, hrvatski novac u hrvatskom džepu.“ „Imamo Hrvatsku!“, klikče Franjo Tuđman. Imamo li je?

Što znači da je država suverena? To znači da vodi samostalnu politiku bez vanjskog pritiska. To znači da ima samostalno zakonodavstvo (Regnum regno non praescribit leges), samostalnu ekonomsku i monetarnu politiku, samostalnu vojsku. I, dakako, da može svoj narodni jezik proglasiti službenim. Tako je i bilo – nakon uspostave Republike Hrvatske. Je li tako i danas, tri desetljeća nakon toga?

„IMAMO HRVATSKU“ – IMAMO LI JE?

„Imamo Hrvatsku!“, oduševljeno kličemo s prvim hrvatskih predsjednikom da bi odmah potom postavili političku agendu: trebamo se što prije uključiti u europske intregracije, što prije postati članica Europske unije. I evo nas opet tamo gdje smo bili.

Imamo li svoje nezavisno zakonodavstvo? Nemamo. Jer iako formalno zakone donosi Hrvatski sabor, svi zakoni moraju biti usklađeni s direktivama Europske unije. Imamo li samostalnu ekonomiju? Nemamo. Jer ona u mnogome ovisi o novcu koji će nam biti odobren iz europskih fondova, a i o sankcijama koje uvode „suverene demokratske države“ da bi pripitomile one koji si uzimaju previše slobode. Imamo li vlastitu vojsku? Nemamo. Jer vojska mora biti usklađena s NATO standardima, smijemo kupovati oružje samo od odobrenih dobavljača, a usto moramo omogućiti vojnicima drugih država da dolaze naoružani na naše tlo. Imamo li svoj jezik? Imamo, ali opet se u školama uči na engleskom, kao što se nekoć učilo na madžarskom. Na kraju jedva čekamo da se odreknemo svoje nacionalne valute, a s njome i samostalne monetarne politike.

Je li nam se nešto promijenilo od vremena Austrougarske? Jedino to što Europska unija još nije i službeno proglašena saveznom, federativnom državom. No do toga neće, (ne) bojim se, uskoro doći. A evo i zašto…

Neće doći jednostavno zato što takvu državu nitko ne želi. Tko bi želio jednu jaku državu, državu koja bi obuhvaćala cijeli europski kontinent? To ne žele ni sa zapada (Ujedinjeno Krajevstvo) ni s istoka (Rusija). Bilo je već pokušaja da se Europa ujedini, bilo pod francuskom (Napoleon), bilo pod njemačkom (Hitler) hegemonijom. I oba su pokušaja neslavno propala. Ovaj bi pokušaj, čini se, budući da se temelji na demokraciji i ravnopravnosti članica, trebao biti bolje sreće.

PODANIČKI MENTALITET

No samo se čini. Engleska i Rusija se stoljećima bore za prevlast na europskom prostoru. No ljuti neprijatelji postaju začudo vrlo složni kada se netko u Europi dovoljno osnaži da može stari kontinent ujediniti u državnu zajednicu. Dokaz tome su dva svjetska rata, a i napoleonski ratovi prije toga.

U tom svijetlu treba promatrati i ova događanja oko Ukrajine. Čemu odjednom toliko mržnje na Ruse i Rusiju, odakle tolike simpatije za Ukrajinu? Ništa se novo nije dogodilo, ništa se nije dogodilo što već nije viđeno mnogo puta prije toga. Koliko je trajao sukob na ovim našim prostorima a da nitko nije ni prstom mrdnuo? Rusija je napala Ukrajinu te joj oduzela dio teritorija. To je istina, ali zar nije istina da se isto dogodilo i sa Srbijom? Zar Srbija nije bila napadnuta, zar njoj nije oduzeta pokrajina (Kosovo)? A što je s Herceg-Bosnom? Zar tada nismo mi, mi Hrvati i Republika Hrvatska, činili isto (u manjem opsegu, doduše) što danas čine Rusi u Ukrajini?

Ali, ne. Nije to isto. Mi smo pravi, a oni su krivi. Zato i mi moramo uvoditi sankcije Rusiji, ma koliko nas to skupo stajalo. I mi moramo protjerati ruske diplomate. Štiti li još netko u Hrvatskoj hrvatske nacionalne interese? Podanički mentalitet. Madžaroni.

„Europska unija puca sebi u nogu, a vi biste htjeli da mi pucamo sebi u glavu“, poručuju Americi i Engleskoj s druge strane naše granice, u Srbiji. I dolaze im prijetiti da će im se ne znam što dogoditi ako ne uvedu sankcije prema Rusiji. I to im govore oni isti koji su Srbiji napravili isto što sada čine Rusi Ukrajini. I jošim govore da nije isto.

No mi u Hrvatskoj se uvijek znamo okretati onako kako vjetar puše. Kad je trebalo to biti, bili smo madžaroni. Bili smo unitaristi, fašisti, antifašisti, staljinisti i antistaljinisti, komunisti i liberali, lijevi i desni  – kad god je trebalo. Velike sile i mali narodi. Hoćeš, nećeš, opet smo postali kolonija, ovaj put angloamerička. I opet nam je lijepo. Kao što nam je uvijek lijepo bilo.