MAGIČAN BROJ 65

Tekst: dr. sc. Tihomir Marjanac

Foto: M. T. O.

Broj 65 je zaista magičan broj. Kako i ne bi bio kad predstavlja granicu koju nastavnik, predavač, profesor, istraživač ne može prijeći i nastaviti rad za kojega se doslovce cijeli život školovao, barem u Hrvatskoj. U medijima se piše o mladima koji već u svojoj ranoj dobi razmišljaju o mirovini. Kako i ne bi, iz njihove perspektive to je Bogom dano. Ništa ne moraš raditi, a plaćaju te. Oni stvarno spavaju predugo. Jer da ustanu u osvit dana vidjeli bi umirovljenike koji po kontejnerima i koševima po parkovima traže flaše. Među tim sakupljačima sekundarnih sirovina i ambalaže nalaze se i oni koji su cijelog radnog vijeka predano radili na obrazovanju mladih, a koji su u mirovinu otišli silom prilika i zakonskih odredbi s navršenih 65 godina starosti, a koje je društvo ‘nagradilo’ penzijicom. Neki od tih možda više nisu mogli podnositi teret svakodnevnih obveza na radnom mjestu, nekima to ne dopušta narušeno zdravlje, ali ih ima i takvih koji bi radili samo da smiju, jer to im je doista životni poziv.

NA MLADIMA SVIJET OSTAJE

Na sveučilištima u Hrvatskoj se poštuje pravilo da sa 65 godina starosti nastavnici (čitaj: profesori) moraju otići u mirovinu silom zakona. Naravno, pozitivnih zakona. Gledano sa strane, čini se to razumnom odlukom. Treba mladima prepustiti svijet obrazovanja i istraživanja.

Nije da sa 65 godina sve naučeno više ne pamtimo, ali je istina da mladi još nisu naučili sve što su do te dobi ‘starci’ naučili, a sada bi to trebali samostalno nastaviti raditi na dobrobit društva koje im ukazuje povjerenje, i plaća ih.  Zar se to čini logično? Postavimo to ovako: netko gradi 40-katnu kuću od temelja pa do krova, a svakih 10 godina sazida 10 katova. Kad napokon dođe do krova nakon 40 godina radnog vijeka, stečeno znanje i iskustvo više nikome nije potrebno, pa se nova gradnja prepusti mladima koji su do tog trenutka došli do 20. kata i ne znaju što i kao raditi da stignu do 40. kata i krova, jer to još nikada nisu učinili. Možemo reći – pa neka uče u hodu. Da, možemo i to, ali takva gradnja je spora i rizična. Zato postoje uzori u svijetu gdje se neka sveučilišta čak hvale svojim umirovljenim nastavnicima i profesorima, jer njeguju kontinuitet u nastavi i istraživanju.

POLITIKA DISKONTINUITETA

U planinarstvu postoji pravilo da vodič na nekom usponu može biti samo onaj tko se na tu planinu već popeo. Dakle, ne može biti vodič netko tko ne zna kako se do cilja (vrha) stiže.

U nas pak vlada politika diskontinuiteta u kojoj iskustvo starijih nema vrijednost, pa ih se s navršenih 65 godina starosti proglasi za nepoželjne. Zato se i događa da nastavu umirovljenih profesora nitko ne nasljeđuje, pa se u nastavnom programu odjednom gube kolegiji koje su umirovljeni profesori kreirali, osim osnovnih kolegija koje znalci s iskustvom gradnje do 20. kata znaju predavati. A zašto su se onda umirovljeni profesori uopće trudili? Da nakon njih ostane praznina?

Smjena generacija na ovaj način, koji nipošto nije samo Hrvatski fenomen, jamči da se svako toliko počinje iznova. A ciljevi i htijenja su nam u oblacima. Umišljamo si da smo veličine izrasle na temeljima slavnih prethodnika, a zaista u svakoj novoj generaciji preoremo te temelje i krećemo iznova jer nas, to jest njih, sad nitko ne može uspoređivati s velikanima iz prošlosti. Dakle, postavljaju se novi kriteriji, samo po nečijoj novoj mjeri kako bi se zadovoljilo formu, i jasno – taštinu.