KRAH SIGURNOSNIH SUSTAVA U EU
Tekst: dr. Tihomir Marjanac
Foto: ZDF
Koliko je novaca tijekom nekoliko posljednjih desetljeća utrošeno za tzv. zelene programe i akcije, a koliko za zaštitu od prirodnih hazarda, primjerice poplava? Koliko je ljudskih i intelektualnih resursa angažirano na tim projektima i zadatcima? Nesrazmjer je nemoguće izraziti normalnim parametrima, na štetu protuhazardnih istraživanja, planiranja i priprema za postupanje na svim razinama – od nacionalnih do lokalnih.
Klima nam je svima na brizi i ‘brizi’, ali u silnom nastojanju da spriječimo prirodne procese (kao što su stalne i nezaustavljive klimatske promjene) zaboravili smo na nužnost prilagodbe i obrane.
KOLAPS ZAŠTITINOG SUSTAVA
Spremni smo se boriti protiv promjena, a nismo se spremni prilagoditi za vlastito dobro. Troše se ogromni novci da se ‘spasi’ planet koji je do sada izdržao mnogo dramatičnije klimatske i tektonske promjene, ali se nedostatno ulaže u zaštitu ljudi i imovine od prirodnih hazarda. Sada se vidi koliku visoku cijenu plaćaju Njemačka, Belgija i Austrija u kojima su poplave odnijele prevelik broj života i prouzročile prevelike štete da bi se to moglo prihvatiti kao normalni rizik. Zaštitni sustavi su naprosto kolapirali, a taj je kolaps rezultat višegodišnjeg zanemarivanja ulaganja u zaštitu vlastitog stanovništva i imovine.
VELIKI POVRATNI PERIOD
Zaštita od poplava je višegodišnji projekt koji mora uzimati u obzir najgori mogući scenarij koji se temelji na najvećoj povijesnoj poplavi, odnosno na najvećoj pretpovijesnoj poplavi (ako se za nju zna) i još se pridoda određeni faktor sigurnosti. Hazardi se ponekad događaju s velikim ‘povratnim periodom’ od nekoliko stoljeća, pa i tisuća godina. Na tom se scenariju mora temeljiti prostorno planiranje, izgradnja, ali i planiranje postupaka u slučaju da se takve poplave jednom i dogode. Ne smijemo se oslanjati na meteorološki dokumentirane poplave u zadnjih 30 ili 50 godina, nego na one koje zaista nitko ne pamti ali su zabilježene u kronikama ili u sedimentima ili reljefu.
Kod planiranja izgradnje velikih infrastrukturnih objekata o tome se vodi računa, ali što je s naseljima i stanovništvom?
POVRATAK UPOZORENJA SIRENAMA
Sustav uzbunjivanja morao bi biti neovisan i autonoman. Kad je poplava ovih dana pogodila Njemačku, obavijesti i upozorenja su stanovništvu upućivane putem – mobilne aplikacije!? U poplavi je nestalo struje i kolapirala je mobilna telefonija pa je stanovništvo ostalo zatečeno bez relevantnih informacija i upozorenja. Sad se u Njemačkoj raspravlja da bi se ponovo mogle uvesti sirene (koje se ne koriste već godinama), ali se zaboravlja da i sirene rade na struju te da se nisu oglasile prilikom tsunamija u Indonezijskom Paluu na otoku Sulawesi (Celebes) 2018. godine jer je i tamo nestalo struje.
ZANEMARIVANJE ULAGANJA U PREVENCIJU
Borba protiv poplava i zaštita imovine i stanovništva se mora provoditi desetljećima prije no što se ta ugroza dogodi! To je planiranje unaprijed, i mora biti neovisno o političkim procesima, utjecajima i previranjima.
Što smo naučili od katastrofalne zagrebačke poplave 1964.? Mnogo, i mnogo se postiglo, pa smo svih ovih desetljeća mirno spavali, i uspavali se. U međuvremenu se Sava promijenila, nije više ista ona rijeka kao prije mnogo desetljeća. Sad su u koritu sjeverno od Zagreba sagrađene nove elektrane, podigla se razina podzemnih voda, popločeni su novi kilometri gradskih prometnica i ulica, a oborinske se vode najkraćim putem odvode u rijeku bez infiltracije u tlo. Rijeka danas reagira na padaline drukčije i znatno brže no nekada, pa su danas planovi za postupanje prilikom visokih voda temeljeni na hidrološkom parametrima iz 1960-1970. godina neprimjenljivi. Ista je sudbina ovih dana pogodila i Njemačku, Belgiju i Austriju, a pogodit će i druge zemlje koje zanemaruju ulaganje u pravovremenu prevenciju i protuhazardno djelovanje.
