EPIDEMIJA ZANEMARILA PRAKTIČNU NASTAVU
Tekst: dr. sc. Tihomir Marjanac
Foto: PMF
Epidemija COVID 19 je cijelom svijetu nametnula nova pravila ponašanja, ali i izvođenja nastave na svim obrazovnim razinama. Ono što je stoljećima bio “pravi” model nastave, danas je epidemiološki neprihvatljivo, a tako će po svemu sudeći biti i tijekom sljedećih nekoliko godina. Dakle, kako organizirati terensku i laboratorijsku nastavu tijekom epidemije?
Kontaktna nastava se mahom zamjenjuje nastavom na daljinu, ali se zaboravlja da postoje i eksperimentalni oblici nastave koje je gotovo nemoguće realizirati izvan laboratorija ili terena, bez kojih se ne može obrazovati niti jednog stručnjaka u prirodnim i medicinskim znanostima. On line nastava je nužno zlo, ali se postavlja pitanje hoćemo li za nekoliko godina na taj način školovanim liječnicima oprostiti pogreške u liječenju, ili ćemo tražiti pravdu. Neke današnje odluke u obrazovanju mogu imati posljedice koje će se osjećati do kraja ovog stoljeća, što god da danas mislimo o njima!
INDIVIDUALNA NASTAVA
Po preporukama epidemiologa obrazovne grupe se smanjuju, pa se postavlja pitanje da li je u ovoj situaciji rješenje individualna nastava? Iako mjestimično postoje takvi primjeri, čak u Sloveniji, dvojbeno je kako to organizirati i izvoditi za veću grupu studenata. Takav model obrazovanja pretpostavlja posve drukčiji pristup nastavi od uobičajenog klasičnoga. Predavanja se čak mogu održavati on-line, ali su vježbe oduvijek bile individualne jer na njima svaki student rješava svoj vlastiti zadatak ili dio većeg i kompleksnijeg projekta. I u učioničkoj nastavi je nastavniku i njegovom asistentu teško pratiti rad svakog studenta ponaosob, i to zahtijeva veliki trud. Održavanje vježbi na daljinu je ništa manje zahtjevno, dapače! Nažalost, naša sveučilišta (a još manje škole) nisu opremljena za individualnu nastavu, a nisu niti studenti. Na primjer, za mikroskopske vježbe koje bi se izvodile izvan sveučilišnih/školskih laboratorija (na studijima geologije, biologije, medicine, farmacije, itd.) studenti bi trebali imati vlastiti mikroskop, komplet mikroskopskih preparata i priručnik koji bi metodički bio prilagođen za samostalno učenje. Studenti na Open University u UK poštom dobivaju nastavni komplet za takav kolegij u kojem se nalazi mikroskop, sav potrebni pribor, mikroskopski preparati i nastavni materijali. To sve studenti na kraju semestra moraju neoštećeno vratiti sveučilištu. U našim prilikama to je čisti science fiction! Mi nemamo dovoljan broj instrumenata niti za jedan turnus u praktikumu, a kamo li za svakog upisanog studenta, a da ne spominjem mikroskopske preparate koji su najčešće unikatni. Učenje po unaprijed snimljenim preparatima je opet teško, jer bi nastavnik morao biti na raspolaganju svakom studentu u realnom vremenu, pod pretpostavkom da je sam na svom mikroskopu snimio sve preparate i pripremio priručnik za samostalni rad. Za takav pothvat potrebno je jako mnogo radnih sati, koje su naši on line nastavnici do sada trošili za rad sa studentima, borbu sa Zoomom i Merlinom, i sličnim servisima. Pa u kojem su vremenu mogli napraviti novu nastavu, taman da su imali na raspolaganju svu opremu?
TERENSKA NASTAVA NA DALJINU?
Možda je danas najveći problem terenska nastava koju zaista ne možemo obaviti na daljinu. Pogođene struke su na primjer biologija, geologija, geografija i šumarstvo. Na nastavi tih struka studenti se neposredno upoznaju s objektom svog studiranja. Studenti, na primjer geologije jednostavno moraju izaći na teren, jednako kao što studenti kemije moraju ući u praktikum/laboratorij, a studenti medicine na kliniku među pacijente. Pokušaj izvođenja terenske nastave na daljinu koji je ove godine izvela profesorica na Biološkom odsjeku PMF-a u Zagrebu Tatjana Bakran Petricioli, a koji je opisala u časopisu Meridijani br. 213, bio je jednom riječju tlaka za nastavnika i nije polučio dobre rezultate.
BUBBLE GROUP
Na mnogim Europskim sveučilištima nastavnici se bore s istim problemom kao i u nas – kako organizirati nastavu u kriznim uvjetima. Nekim je nastavnicima savjetovano da pronađu alternativno rješenje kako studenti ne bi morali ići na teren, kao da takvo postoji. U UK su primjerice zamislili rad u vrlo malim grupama od po 6 studenata (tzv. “bubble group“) koji se na terenu ne susreću niti druže. Taj koncept terenske nastave je još prihvatljiv, samo je problem kako da jedan ili dva nastavnika prate više takvih grupa u zadanom (ograničenom) vremenskom okviru. Nastavnici su mahom prepušteni sami sebi, a o njihovim kapacitetima se (čini se) uopće ne razmišlja. Njihov radni dan sada traje dobrano duže od normiranih 8 sati. Nametnuta ograničenja u izvođenju nastave koja se razlikuju od struke do struke i od jedne obrazovne institucije do druge, su posve novi problem za sve nastavnike za kojeg nisu pripremljeni niti educirani. Pametnih savjeta nema, iako zdrav razum govori da su studenti sigurniji na nekom brdu nego kod kuće ili u nekom gradu. Pitanje je može li se uopće teren približiti studentima, makar i virtualno, a dvojbeno je i koliko će biti stvarno stručno znanje tako na daljinu educiranih stručnjaka. Korisno je znati da se daljinske metode istraživanja već desetljećima podučavaju na studijima geologije, geografije, agronomije i šumarstva na Zagrebačkom sveučilištu, i da predstavljaju napredni a ne osnovni obrazovni modul. Na toj se nastavi redovito naglašava da bez terenske provjere sve naše daljinske spoznaje nisu validne.
ZNANSTVENO ISKUSTVO SE NE STJEČE ON-LINE
Virtualni tereni su danas ipak utopija; nitko ih nije pripremio jer za to treba mnogo vremena, a pitanje je i kako to uopće napraviti. Student ne može sjediti uz tablet ili računalo i putem ekrana sakupljati floru ili faunu u nekom moru ili jezeru, ili secirati organizme i učiti njihovu anatomiju bez neposredne pomoći nastavnika. Kako nešto napraviti treba naučiti od onoga tko to zna. Za mnoge postupke u znanosti studenti trebaju usvojiti neke vještine, počevši od “jednostavnog” vaganja, pa do crtanja i prepariranja. Iako se nekima to može činiti trivijalnim, studenti geologije moraju naučiti kako svojim geološkim čekićem odlomiti od stijene upotrebljiv uzorak, kako se kretati i snalaziti po terenu bez padova i ozljeda, i kako samostalno raditi posao za koji se školuju. Sve se to uči na terenskoj nastavi, a to iskustvo se ne može dobiti on-line.
SNIMKE KEMIJSKIH POKUSA NA YOUTUBE KANALU
Na studiju kemije na Zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, danas umirovljeni profesor Milan Sikirica se na praktikumu iz Metodike nastave kemije svojski trudio svoje studente (buduće nastavnike kemije) naučiti da se kemijski pokusi mogu uspješno izvoditi priborom i kemikalijama koje se mogu naći u gotovo svakoj kuhinji. Nažalost, ima i podosta praktikumskih zadataka koje nije moguće izvesti bez odgovarajućeg pribora i aparature. Za pomoć studentima prof. Sikirica je snimio i na svom YouTube kanalu (e-Kemija: Sikirica) objavio sedamdesetak kratkih obrazovnih videa koji prate nastavni program kemije, uz mnoštvo odličnih priloga sa snimkama pokusa koji su profesionalno izvedeni, a ne mogu se izvoditi samostalno.
PRIMJER NASTAVE NA DALJINU S IRB-A
Možda se bez skupog pribora može izvoditi nastava na školskoj razini, ali nas iskustvo uči da niti to nije uvijek izvedivo. Prisjetimo se samo opskrbljenosti trgovina u manjim mjestima na Jadranu gdje sezonska roba preko noći zamijeni školski pribor, pa je početkom ljeta gotovo nemoguće kupiti ravnalo, šestar ili najobičnije šiljilo. Ili slučaj da se u nekim mjestima krajem turističke sezone zatvaraju lokalne trgovine, pa stanovništvo ostaje bez opskrbe. I u takvim sredinama žive naši učenici i studenti koji bi trebali pohađati on-line nastavu!
U promišljanju mogućih didaktičkih postupaka u nastavi na daljinu treba se upoznati sa svime što neki kreativni znanstvenici i nastavnici rade, na primjer u kemijskim praktikumima. Jedan od takvih je doc. dr. sc. Tomislav Portada sa Zagrebačkog Instituta Ruđer Bošković koji već godinama priprema nadarene učenike za sudjelovanje na kemijskim olimpijadama i sličnim natjecanjima. Njegovo iskustvo je u ovim uvjetima vrlo korisno za promišljanje mogućih oblika izvođenja nastave na daljinu. Tijekom posljednjih nekoliko godina izvodio je radionice “Analizom pogodi koja je sol u vodi” u raznim gradovima Republike Hrvatske – https://gimnazija-fgalovic.hr/2019/09/27/radionica-analizom-pogodi-koja-je-sol-u-vodi/
https://zg-magazin.com.hr/gimnazijalci-u-tehnickom-muzeju-pokazali-svoje-poznavanje-kemije/ i to u okviru ciklusa “Kemijsko-inženjerske radionice Hrvatskog društva kemijskih inženjera”, a on-line varijanta te radionice može biti primjer kako se i u ovim teškim uvjetima može uspješno raditi na daljinu s motiviranim učenicima:
http://gimnazija-izdijankoveckoga-kc.skole.hr/?news_hk=1&news_id=1508&mshow=290#mod_news
On-line varijanta te radionice započinje uvodnim predavanjem u kojem voditelj doc. Portada pred kamerom objašnjava postupak izvođenja pokusa i pravila učenicima koji se nalaze u svojim domovima i prate radionicu na Internetu. Ispred njega se nalazi stalak s epruvetama i sedam bočica s nepoznatim vodenim otopinama. Učenicima je rečeno da se u svakoj od sedam bočica nalazi po jedna od mogućih devet otopina i da su sve otopine različite. Zatim učenici, jedan po jedan, predlažu voditelju koju da otopinu pomiješa s kojom, pa zajedno promatraju i komentiraju opažanja. Znači, pokuse izvodi sam voditelj ispred kamere, pri čemu on radi ono što mu učenici, koji ga prate iz svojih domova sugeriraju, a potom promatraju što se pri tome događa s otopinama, a on to još za svaki slučaj glasno izgovori (npr. “Uočavamo da je nastao žuti talog“, ili “Kao što vidimo, nema nikakve uočljive promjene” i sl.). Učenici zatim na temelju niza takvih pojedinačnih opažanja pokušavaju zaključiti što se u kojoj bočici nalazi i onda to zajedno rasprave. Premda na prvi pogled ovaj zadatak izgleda težak, uz upute koje sudionici dobivaju uživo od voditelja putem Interneta, svi koji su do sada sudjelovali u ovim radionicama su ih ocijenili kao vrlo zabavne i poticajne, pa je ne jednom izrečena želja da se nastavi njihovo održavanje. Na ovaj je način sačuvana draž eksperimentiranja uz održavanja maksimalne sigurnosti, i potiče se učenike na kritičko promišljanje problema kojeg se eksperimentom nastoji riješiti. Ovakva interaktivna nastava na daljinu sigurno je poticajnija za učenike od suhoparnog on-line predavanja.
PRIMJER OPEN UNIVERSITYA
I ovaj opisani oblik nastave na daljinu je sličan modelu nastave koju izvodi Open University koji ima desetljeća iskustva u održavanja tog tipa nastave. Međutim, njihovi studenti nisu pošteđeni praktičnog rada, jer se praktikumska nastava stvarno održava u prostorijama nekog sveučilišta tijekom njihovih praznika. Dakle, unatoč tome što ih se može shvatiti kao “večernju školu” oni to nipošto nisu. Diplome stečene na Open University su ravnopravne svim ostalima, a stečene su jednako kvalitetnim radom kao i sve ostale u UK. Možda iz ovoga trebamo izvesti i pouku; koliko god da nam je trenutno teško, moramo se potruditi odškolovati najbolje stručnjake za ostatak ovog stoljeća.
