MEDIJSKA PISMENOST, ŠTO JE TO?
Tekst: Karlo Bermanec
Foto: IFLA/Zignal Labs
MEDIJSKA PISMENOST, ŠTO JE TO, I KAKO JU POSTIĆI?
Društvo, ne samo naše, zadnjih godina ima velike probleme s olakim prihvaćanjem neistinitih informacija i borbom za istinu. Kako se tehnologija razvija eksponencijalno, brže nego što to društvo može procesirati, to su tehnološka pismenost, pa uz nju blisko vezana medijska pismenost u velikom zaostatku. U procesu prilagodbe novim tehnologijama, medijima, sveprisutnim informacijama i dezinformacijamana društvenim mrežama, njihove korisnike je potrebno educirati kako iz obilja kukolja izdvojiti žito. To se može postići tek osvješćivanjem korisnika elektroničkih medija o (ne)pouzdanosti pojedinih izvora informacija i potrebi da se svim tim informacijama pristupi kritički, ili kako bi stari Latini rekli “cum grano salis“. Da bi se to postiglo, potrebno je postići određenu razinu namjenske pismenosti, u ovom slučaju – medijske pismenosti.
DEFINICIJA
Medijska pismenost uobičajeno se definira kao skup vještina, znanja i spoznaja potrebnih za razumijevanje i kritičku analizu medijskih sadržaja, što korisniku, posebice djeci i mladima pomaže u zaštiti od potencijalno neprimjerenih sadržaja. Medijski pismeni ljudi mogu donijeti informirane odluke, razumjeti prirodu ponuđenih sadržaja i usluga, i koristiti prednosti cjelokupnog raspona mogućnosti koje nude nove komunikacijske i medijske tehnologije.
Nažalost zbog pandemije Covid-19 virusom, Treći Dani Medijske pismenosti[1] nisu održani uživo, a upravo je sada naglašena potreba za tom vrstom pismenosti. Manifestacija je u organizaciji Agencije za elektroničke medije (AEM) i Ureda UNICEF-a za Hrvatsku, u suradnji s brojnim partnerima i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti i obrazovanja trebala sadržavati radionice, predavanja, filmske projekcije, panel diskusije i druge aktivnosti. Neke od tih aktivnosti su ipak koliko-toliko održane online.
OBAVEZNO MEDIJSKO OPISMENJAVANJE POPULACIJE
Kada je riječ o novim medijskim platformama i Internetu, kritičko medijsko opismenjivanje cjelokupne populacije bi trebao biti obavezno. Prema istraživanjima Eurobarometra iz 2018. godine[2] 85 posto građana u Europskoj uniji prepoznaje lažne vijesti kao problem u njihovim državama. Na nesreću Hrvatska je država u kojoj se, u odnosu na EU, najviše vjeruje vijestima i informacijama koje dobijemo preko društvenih mreža i raznih aplikacija za dopisivanje, iako gotovo polovina građana u Hrvatskoj svakoga dana primijete vijesti ili informacije koje krivo predstavljaju stvarnost ili su lažne.
Stoga je vrlo važno naučiti prepoznati razliku između stvarne i lažne vijesti, jer ponekad i mi sami, ne provjeravajući takvu “vijest” koja zapravo i nije vijest, postajemo dio kruga prenošenja lažnih vijesti u javnome prostoru, osobito preko društvenih mreža na kojima gotovo svi imamo otvorene osobne profile. Nažalost, tada i mi postajemo sudionici u kriminalnom činu širenja lažnih informacija, što je usporedivo sa distribucijom falsificiranih novčanica! Jedan od najvažnijih alata u borbi protiv dezinformacija je razvoj medijskih kompetencija i medijske pismenosti samih medijskih korisnika.
OBITELJ LAŽNIH VIJESTI
Obitelj lažnih vijesti mnogo je veća od jednostavno lažnih vijesti. Neke će priče možda imati trunku istine, pa su poluistine, ali nemaju detalja koji ih kontekstualiziraju. One najčešće ne sadrže nikakve provjerljive činjenice ili izvore. Neke priče mogu sadržavati osnovne provjerljive činjenice, ali su namjerno napisane na način da izazovu reakciju kod čitatelja, izostavljaju bitne detalje ili predstavljaju samo jedno gledište. Lažne vijesti postoje u većem ekosustavu pogrešnih informacija i dezinformacija.
Prema izvješću ekspertne skupine Europske komisije o lažnim vijestima i online dezinformacijama, upravo je medijska pismenost važna za razvoj kritičkog promišljanja o medijima i medijskim sadržajima. Stoga je ključno, ističe se u izvješću, uključivanje medijske pismenosti u školske kurikulume, ali i u studijske programe na kojima se obrazuju učitelji, akademsko osoblje, novinari …[3]. Dugoročno, cilj je da Europska Unija i njezino susjedstvo postanu otporniji na dezinformacije koje su jedna od metoda specijalnog ratovanja uperenog protiv demokratskog društva. To zahtijeva stalne i trajne napore za podršku obrazovanju i medijskoj pismenosti, novinarstvu, provjeri činjenica, istraživačima i civilnom društvu u cjelini.
NANOŠENJE ŠTETE DRUŠTVU
Lažne vijesti ponekad, nažalost nesvjesno, prenosimo svojoj rodbini, prijateljima i poznanicima, suradnicima i kolegama na poslu putem elektroničke pošte, društvenih mreža i na druge načine upakirane u naizgled stručna mišljenja “uvaženih” medijskih osoba ili pak kao šaljive poruke s prikrivenom porukom. Pa što je krivo u tome da smo se malo nasmijali? Krivo je to što se time nanosi šteta društvu, ali i pojedincima koje ga tvore. Recimo kako biste reagirali na “šaljivu” poruku u kojoj vas se prikazuje kao metu za streljanu? Takve su “šaljive” mete s Kennedyjevim likom bile česte u SAD nakon njegovog atentata, mogli ste ih kupiti u trgovinama s oružjem.
ZLORABA EMOCIJA
Širenjem lažnih vijesti u pitanje dovodimo svoju vjerodostojnost, jer nismo provjerili ono što smo prenijeli dalje, pa je dobro ubuduće povesti računa o nekim smjernicama koje nam mogu poslužiti kao svojevrsni vodič za ispravno ponašanje s nepouzdanim i neprovjerenim medijskim sadržajima. Lažne vijesti imaju tendenciju da postanu viralne zato što izgledaju uvjerljive, privlače pažnju i koriste stereotipe i predrasude koje su raširene u društvu, ali i zato što mogu oponašati stvarne vijesti, te nas često mogu zavesti i dovesti u zabludu. Te su vijesti doslovna zloraba naših emocija poput tjeskobe, prezira, ljutnje i raznih frustracija koje vrlo lako mogupobuditi u nama. Moguće je da je za neke među nama već prekasno, jer koriste informacije koje idu ruku pod ruku s njihovim osobnim uvjerenjima i odbijaju bilo kakvo drugačije stajalište, ideju ili pak najuobičajenije – znanstveno dokazane činjenice.
U kontekstu algoritama internetskih tražilica; oni su izrađeni da koriste ključne riječi kako bi nam dohvatile tražene informacije, no to se da maligno iskoristiti. Ako neki sadržaj ima puno klikova, lajkova ili posjeta stranici, algoritam ga svrstava u vrh rezultata pretrage, a kada nešto postane viralno (širi se brzo poput virusne zaraze), to ima učinak stvaranja lažne slike o relevantnosti tog sadržaja.
Tijekom posljednjih nekoliko godina, znanstvenici za obradu jezika postali su aktivniji u izradi algoritama za otkrivanje dezinformacija, što pomaže da se razumiju karakteristike lažnih vijesti i razvije tehnologija za pomoć čitateljima. Glavni je izazov, međutim, izgradnja sustava koji može podnijeti veliku raznolikost vijesti i brzu promjenu naslova na mreži, jer računalni algoritmi uče iz uzoraka i ako ti uzorci nisu dovoljno reprezentativni za online vijesti, modeli ne bi bili pouzdani.
KRIZA AUTORITETA
Širitelji lažnih vijesti danas redovno manipuliraju informacijama na društvenim mrežama jer su dobro upoznati s načinom kako one funkcioniraju. Postoji cijela “industrija” lažnih vijesti gdje širitelji bivaju plaćeni po viralnosti proslijeđenih vijesti, količini oglasa na lažnim ili dezinformirajućim stranicama. Evo za primjer jedan mali istraživački članak o situaciji u susjedstvu: Zbog velike stope nezaposlenosti i puke potrebe za preživljavanjem, u Makedoniji je izvlačenje novca iz web-oglašavanja na lažnim stranicama s lažnim vijestima praktički igra, usprkos Googleovim i Facebookovim pokušajima da ih se suzbije, još od početka 2000-ih[4]. Iako se radi o lažnim sajtovima namijenjenima američkim korisnicima, isti se mogu ili prevesti ili poistovjetiti s lokalnim temama. Kada jednom nekome nanesu štetu, teško ju je ispraviti jer je u njihovo širenje obično uključeno puno osoba. Logika dezinformacija dovodi i do diskreditiranja neke osobe koju se predstavlja kao neprijatelja te ju se čak i demonizira, što u mnogo slučajeva dovodi do nesnošljivosti, mržnje, pa i socio-političkih eskalacija.
Danas ljudi stavljaju svoj osobni stav ispred stava stručnjaka, što je jedna od manifestacija krize autoriteta. Zašto je to tako? Mnogi danas relativiziraju formalno stečeno znanje kao što je to bilo u nas nakon II. Svjetskog rata kad su partizani s dvadesetak godina starosti bez završenih škola zauzeli odgovorne funkcije umjesto dotadašnjih stručnih ljudi, što je lijepo opisano u jednoj epizodi Malog Mista (epizoda s benzinskim motorom u uljari). Slično je proživjela i Kina u vrijeme “Kulturne revolucije”, kada su profesori bili natjerani da rade kao fizički radnici. Zašto ne vjerujemo onome što smo naučili u školi, nego se priklanjamo nečemu što očito nije istina, a servirano nam je preko društvenih mreža? Na primjer da je Zemlja ravna.
PROVJERAVANJE ČINJENICA
Zadnjih dvadeset godina sve se više koristi sustav provjere činjenica kako bi se provjeravala autentičnost izjava političara, pogotovo kod analiza njihovih predizbornih obećanja i realizacije ostvarenog nakon što preuzmu vlast. No, takav sustav također ima manjkavosti jer postoji mogućnost da se u većoj mjeri prozivaju političari određenih usmjerenja i u pravilu se više provjeravaju izjave političara na vlasti nego onih u oporbi.
Kada ste već izdržali do ovdje, provedimo mali eksperiment, na primjer situacije oko 5G tehnologije. Što će te napraviti, odnosno kako će te odreagirati na “članak” koji vas upozorava na štetnost telekomunikacijske tehnologije?
Opcija A) Odreći će te se informacijskih tehnologija, otkazat će te pretplatu za Internet, bacit će te mobitel, preseliti se u špilju gdje nema elektromagnetskog signala teleoperatera koji koriste ta štetna zračenja?
Vjerojatno nećete, nego ćete tim istim tehnologijama širiti “vijest” dalje, nek’ i drugi znaju koliko vi ne znate.
Opcija B) Registrirati i emotivno odreagirati nanaslov očitog clickbait članka iznepoznatog izvora, jer eto to prvo iskočilo na googleu, facebooku, twitteru, instagramu, 9gagu, te letimično prozujati kroz teme odabirući “poruke” koje vam odgovaraju? Bez obzira na to kako radi algoritam odabrane tražilice, bez provjere činjenica, bez diskusije sa stručnjacima?
Tko bi postupio po opciji B, često ima reakcije “Širim ovo jer me uzrujalo!Hej – jel’ nas to on upravo nazvao glupima? Razbij, zapali sve antene, svjetska zavjera, obmanjuje se napaćeni narod“ te Cyber bullyingu komentarima do razine famoznog “Gdje si bio ’91? ”
Opcija C) Pronaći i pročitati članak relevantnog stručnjaka, osobe koja se bavi tehnologijama o kojima je riječ, u kojem se iznose činjenice na jednostavan i čitljiv način? Članak koji nije napravljen da bude viralan?
Tko se suočio s opcijom C često ima reakcije “Oh, pa tko još ima vremena za to? Joj, ne znam ni gdje tražiti, niti tko je to, stručnjaci su “elita“, radije ću vjerovati na riječ nekom nasumičnom naslovu, influenceru ili celebritiyu…” Pogađate, i ovi će se radije prikloniti opciji B, nekritičkom prihvaćanju ponuđenih poluinformacija i dezinformacija pod izlikom da nemaju vremena za pretraživanje i provjeru podataka…
Mnoge Internet stranice koje su promovirale 5G “teorije zavjere” sada usmjeravaju svoju publiku prema 5G koronavirusnoj vezi. Teorija zavjere koja tvrdi da 5G internet stoji iza epidemije koronavirusa dovela je od početka travnja 2020., do napada na radnike telekoma i paljenja na više od 70 antenskih tornjeva za mobilne usluge u Velikoj Britaniji. Nismo ni mi u Hrvatskoj imuni na takvu ludost, sjetite se paljenja antene za mobilni Internet u Bibinju i nedavnog “prosvjeda” protiv postavljanja 5G antena.
Tvrtka Zignal Labs je analizirala navode koji se prenosepreko Twittera, ali i druge javne postove na društvenim platformama, poput onih na Facebooku i YouTubeu, internetske sajtove i blogove, te je dala prikaz količine spomena “5G i koronavirus”, kojeg prenosi stranica Vox[5].
A kad smo već kod “veze” 5G tehnologije i koronavirusa, preporučujem čitateljima da pročitaju članak “Razbijanje 5G mitova i urota: “Podsjećaju na lov na vještice u doba kuge, samo sada umjesto kuge imamo epidemiju koronavirusa, a umjesto vještica 5G””[6] iz provjerenog izvora. Autor je prof. Davor Bonefačić sa Zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva (FER) koji urotu protiv telekomunikacijske tehnologije poistovjećuje s progonom vještica u srednjem vijeku.
Spomenimo i neke od najutjecajnijih stranica za provjeru činjenica. Na engleskom jeziku tosu Snopes[7] i Politifact[8] koji je dobio i Pulitzerovu nagradu. S odabirom alata za provjeru činjenica treba također biti oprezan, a provjerene pretraživače možete pronaći na stranici Međunarodne mreže provjeravatelja činjenica[9], među kojima je i hrvatski Faktograf[10].
#EPTALKS
Jučer, 7. svibnja 2020. Ured Europskog parlamenta u Hrvatskoj organizirao je još jedan virtualni susret, ovaj put s temom: Europska unija, dezinformacije i zapadni Balkan. Generalni direktor za komunikacije EP-a, JaumeDuchGuillot, govorio je štetnosti dezinformacija, pogotovo u razdobljima golemih zdravstvenih kriza kao što je pandemija bolesti COVID-19.Zaključeno je da je dezinformiranje populacije zapravo pokušaj nanošenja štete demokraciji i narušavanju povjerenja građana u državne institucije (!) s naglaskom da ova pandemija nije samo zdravstvena već je i infodemija (pandemija informacija), te da su jednako opasne. Videozapis navedene rasprave je dostupan na YouTube kanalu Europskog parlamenta u Hrvatskoj [11].
Većina dezinformacija bazira se na korištenju poneke istine koju se stavlja u tendenciozni kontekst radi izazivanja emocija kod čitatelja, korištenju naizgled benignih satiričnih ili kompletno neistinitih memova i linkova koji se lako šire mrežom, što je iznimno opasno. Zato savjetujem svima da prije no što proslijede dalje neku informaciju, post, ili meme, da razmisle – ima li uopće smisla? Širimo li neistine, škodimo li nekome? Hoćemo li tim širenjem “vijesti” koje nam prosljeđuju naivni prijatelji zaista oplemeniti svoje medijske sugovornike ili ćemo ih nenamjerno uvaliti u glib internetskog grijeha? Za kraj da parafraziram Orwella, Veliki Brat nikad ne spava. Internet pamti sve vaše komunikacije, postove i šeranja, sve je zapisanog u nekom log fajlu. Želite li da se netko dokopa tih dokumenata? U nekim državama se pri zapošljavanju već danas provjerava internetska aktivnost kandidata za posao, pa za poslodavca nepoželjne poruke koje ste bilo kada podijelili predstavljaju razlog za odbijanje.
POST SCRIPTUM
I za kraj, u ovom su članku korištene riječi: pandemija, koronavirus, 5G, Kina, partizani,… savršeno za iskorištavanje algoritma vaše internetske tražilice. Ujedno osvještavajuće i jezivo.
[1] https://www.medijskapismenost.hr/dani-medijske-pismenosti-2020/
[2] https://data.europa.eu/euodp/en/data/dataset/S2183_464_ENG
[3] https://ec.europa.eu/digital-single-market/en/tackling-online-disinformation
[4] https://www.wired.com/2017/02/veles-macedonia-fake-news/
[8] https://www.politifact.com/
[9] https://factcheckeu.info/hr/
[11] https://www.youtube.com/watch?v=R4bWPbgm_O4