MEĐIMURSKI INTERVJU: RENATA SEVER
Razgovarala: Ines Hrain Ludošan
Foto: MŽ
Renata Sever, diplomirana socijalna radnica, predstavnica Društva socijalnih radnika Međimurja, voditeljica Županijskog tima za prevenciju suzbijanje nasilja u obitelji i nasilja nad ženama Međimurske županije, supervizorica u psihosocijalnom radu te obiteljska medijatorica, odgovorila je na pitanja novinarke portala Panopticum o radu u uvjetima propisanih mjera.
Kako u doba korone funkcioniraju socijalni radnici Međimurja?
Dana 16. ožujka 2020. smo dobili uputu da osobno primamo korisnike u prostorijama Centra za socijalnu skrb samo u hitnim slučajevima kao što su ugrožena djeca ili nasilničko ponašanje u obitelji, a da sve ostale intervencije obavljamo putem mobitela i drugih medija. Isto tako, ne izlazimo na teren osim u situacijama kada postoji rizik da su ugrožena djeca, žrtve nasilja ili nemoćne osobe, i tada moramo koristiti zaštitne maske, rukavice, dezinfekcijska sredstva, nastojati držati razmak od osoba. Putem pošte, elektronske pošte ili na ulazu u zgradu primamo pismene zahtjeve i podneske, npr. pisane zahtjeve koje korisnici podnose za materijalne pomoći ili druge postupke koje se vode u centrima za socijalnu skrb. Moram reći da ove mjere jako otežavaju rad, no nisu ga onemogućile, jer smo pronašli jako mnogo alternativnih načina da kontaktiramo s korisnicima.
Jesu li se problemi korisnika radi kojih vam se obraćaju za pomoć promijenili u odnosu na vrijeme prije izolacije?
Neke poteškoće koje su obitelji i pojedinci imali ranije postoje i dalje, samo što imaju neki drugačiji kontekst i dinamiku. Ono što smo svi opazili jest da su se centrima već u početku ovakve situacije javljali roditelji koji ne žive zajedno i koji su i ranije imali poteškoća u dogovaranju i poštivanju dogovora ili sudskih rješenja o provođenju vremena djece s roditeljem s kojim ne žive. Prvih dana mjera zaštite od zaraze imali smo pravu poplavu poziva i molbe za intervencijama, jer su roditelji koji su i prije pokazivali manipulativna ponašanja, sada koristili ovu situaciju da bi ometali kontakte djeteta s drugim roditeljem. Za ilustraciju, nisu dozvoljavali da dijete viđa drugog roditelja „da se ne zarazi“.
Siromašne obitelji osjećaju još veću nesigurnost u svoju egzistenciju te se boje da će ostati bez socijalnih naknada koje im ni do sada nisu zadovoljavale osnovne životne potrebe. Radi toga je važno da oni, a i svi drugi koji bi se mogli naći u egzistencijalnim nevoljama, dobiju točne informacije. Socijalne naknade bit će i dalje isplaćivane, a svi oni koji se nađu u nevolji mogu se obratiti za pomoć i dobit će je. Obitelji koje su imale i druge poteškoće sada funkcioniraju, rekli bismo u „smanjenom kapacitetu“, imamo dojam da preživljavaju iz dana u dan, te da su svoje mogućnosti i strategije prilagođavanja krizi maksimalno „rastegnuli“. S druge strane, činjenica je da su za neke smanjeni zahtjevi funkcioniranja na poslu i u školi te s time povezana očekivanja i stresori, pa sve to djeluje kao neka vrsta „time outa“ i prisilnog mirovanja. Pomaže i činjenica da smo svi u sličnim teškoćama i nevoljama, tako da raste osjećaj solidarnosti koji je strašno osnažujući. Kada govorimo o tome radi kojih poteškoća su se korisnici obraćali nama, najčešće su to bili pozivi radi kriznih situacija u obiteljima, nasilja u obitelji, nemogućnosti da usklade zahtjeve brige o djeci sa ograničenjima kretanja, a postojećim korisnicima smo se mi javljali da čujemo kako se snalaze i da ih osnažimo. Tada smo čuli kakve poteškoće imaju i pomogli im u rješavanju teškoća – najčešće pronalaženjem alternativnih rješenja.
Svakodnevno se upozorava na povećanje obiteljskog nasilja – čemu se to pripisuje i kako postupate u slučajevima nasilja u obitelji u ovim uvjetima?
Povećanje pojavnosti obiteljskog nasilja u ovako kriznim situacijama pripisuje se povećanju razine stresa kod svih članova obitelji zbog krizne situacije, zatim „prisilnom“ boravku u domovima članova obitelji koji su u poremećenim odnosima, a onda i nemogućnosti da se žrtve obrate za pomoć. Iskustva nam govore kako se smanjuje broj prijava obiteljskog nasilja (realnu situaciju ne znamo, možda ćemo je saznati kad dođe do normalizacije), a jedan od razloga je što žrtve pretpostavljaju da službe sustava sada ne funkcioniraju kao prije, pa da neće dobiti pomoć koja im je potrebna. Obiteljsko nasilje ne predstavlja jedan, uvjetno rečeno, prijavljeni incident, već se uvijek radi o dugotrajnoj dinamici odnosa između žrtve ili žrtvi i počinitelja, gdje su nasilni incidenti najčešće povod za prijavu, bilo da to prijavi žrtva ili netko drugi. Nasilnička i kontrolirajuća ponašanja traju i dalje, ali su više zatomljena, prigušena, predstavljaju nakupljanje napetosti koju svi mi koji radimo u ovom području osjećamo i brinemo zbog načina kako će se ispoljiti kad dođe do “pucanja”. Kratko rečeno – dinamika koja stoji iza nasilničkog ponašanja nije nestala zbog pandemije, nego se modificirala. Sve službe u sustavu, kao i organizacije civilnog društva rade na pomaganju žrtvama i prijavljivanju nasilja kao i prije – policija, centri za socijalnu skrb, sudovi, službe za podršku žrtvama i svjedocima. Svi su dostupni, time da se neki postupci mogu odraditi putem medija (mobitela i video-veza).
Obraćaju li vam se za pomoć ljudi koji prije nisu bili korisnici socijalne skrbi?
Za pomoć se obraćaju ljudi koji nisu bili korisnici zbog toga što se boje da će ostati bez prihoda ili su već ostali bez njih, zatim ljudi koji ne znaju kako riješiti neke poteškoće vezane uz ograničenje kretanja; neki ne mogu doći do potrebnih informacija o funkcioniranju drugih službi, dok nekima treba samo suosjećajno „uho“ i ohrabrenje. Tokom radnog vremena centara za socijalnu skrb zaposlenici su pri telefonima i primaju pozive korisnika i ostalih koji se obraćaju.
