VODIČ ZA LUTANJE ZAGREBOM TRAGOM STARIH VODENICA

Tekst: mr. sc. Zvonko Pađan

Foto: Srednja Europa

O životu povijesnog Zagreba postoje mnogi osvrti u vidu kraćih eseja ili širih traktata te nešto manje cjelovitih knjiga. S druge strane,nasuprot tim literarnim uratcima stoje priručnici i vodiči koji ukazuju na mjesta i građevine koje bi se zbog njihovevažnosti za Zagreb trebalo posjetiti. Arhitekt Vladimir Tarnovski povezao je ta dva žanra te napisao svojevrsni hibrid koji obuhvaća povijesni dio kao i praktična uputstva za obilazak nekih znamenitosti. U fokus knjige “Tragom starih zagrebčakih mlinova – Vodič za lutanje Zagrebom iz nekih drugih vremena” (Srednja Europa, Zagreb, 2022.) stavljene su povijesne zagrebačke mlinice, koje su neopravdano pale u zaborav, kako službene znanosti tako i kulturnog miljea naše svakodnevnice. Autor se smjelo uhvatio u koštac i sa samom atribucijom tih davnih mlinica, jer se na prvi pogled tu radi o isključivo utilitarnim privrednim objektima, a manje o jasno vidljivim umjetničkim djelima.

U literaturinaime nalazimo pojmove “veliki urbanizam”, koji obuhvaća prostorne planove širih područja i gradova, te “mali urbanizam”, koji prema profesoru Milanu Preloguobuhvaća manje cjeline, poput trgova ulica i parkova, a nešto rjeđe pojam “ruralizam”, kojim se opisuje izvangradska seoska naselja.Isto tako nalazimo izraze “velika arhitektura”, kojim se obuhvaćaju velebne građevine civilizacija staroga vijeka, renesanse i modernog doba i “mala arhitektura”, u koju pripadaju objekti pretežito individualnog miljea.

Da bismo smjestili zagrebačke medvedničke mlinice-vodenice u koju od tih kategorija treba napomenuti da je profesor Andre Mohorovičić 1957. godine napisao članak “O analizi pučke arhitekture”, objavljen 1957. godine u Bulletinu JAZU. Riječ je dakle o shvaćanju arhitekturekao umjetnosti, a ne graditeljstva sa suženom komponentom funkcije i utilitarnosti.I to u vrijeme kada je Le Corbusier projektirao hodočasničku crkvu u dolini Rone (1955.), Miesvan der RoheSeagram Building (1958.),ajapanski arhitekt Kenzo Tange olimpijske objekte u Tokiju(1964.). Njima uz bok Mohorovičić raspravlja o minornim seoskimgrađevinama – kao arhitekturi. (I naš veliki arhitekt Aleksandar Freudenreich bio je fasciniran malim, skromno izgrađenim građevinama razbacanima na prostoru Hrvatske, izvan urbanih centara– te o njima piše kao arhitekturi.)

Na predavanjima o povijesti umjetničkog izraza,Mohorovičić je dobronamjerno upozoravaokako mala nespretno izrezbarena prapovijesna figurina u drvu, nastala kao odraz misli i osjećaja neke davne još nedovoljno razvijene kulture, možeimati mnogo veću vrijednost i značenje od neke novovjekovne velebne skulpture isklesanu od kamena ili izlivenu u bronci bez unutarnje umjetničke poruke i značenja. Jer mala forma nije nužno mala po značenju zato jer je mala.

ESTETIKA I FUNKCIONALNOST

Iako autor ove knjige arhitekt Vladimir Tarnovski ne nalazi majstore-graditeljekao atribuirane autore,za ta mala zdanja mogli bi se reći da nose karakteristike arhitektonske kreacije.Utilitarnost i funkcionalnost vodenica su naime u prvom planu, ali njihov postav u prostoru, odnos prema prirodnom okruženju i oblikovanje pojedinih strukturalnih dijelova,već pripadaju domeni arhitektonskog metjea.

Općenito govoreći, svako istraživanje artefakata iz dubine prošlosti, svojevrsna je utrka s vremenom. I to iz jednostavnog razloga: dolazi do neminovnog propadanja građe od koje je izrađen predmet ili objekt. Kod graditeljstva u toj se sivoj zoni nalaze objekti izvedeni od organskog materijala (drvo, koža, slama i sl.), koji su na otvorenom prostoru izloženi nepovoljnostima klime (jako osunčanje, agresivne padaline) te razornom djelovanju živoga svijeta (ptice, kukci, mahovina).

U slikarstvu često možemo naći prizore vjetrenjača čija su platnena jedra devastirana od udara vjetrova, jer su vjetrenjače namjerno postavljene u smjeru puhanja jakih vjetrova. Smlinicama-vodenicama je isti slučaj neposrednog dodira s prirodnim datostima, ovaj put s vodom. U graditeljstvu se obično traži zaštita od vode i izbjegavanja susreta s njom, dok  vodenice tek zajedno s vodom čine jedinstvenu funkcionalnu cjelinu.

Voda je mekana i podatna, ali u dugotrajnom dodiru i u velikim količinama postaje razorna prirodna sila: Lao Tse je rekao da jevoda mekana i podatna, ali da može istrošiti i udubiti tvrd i čvrst kamen. Slično kaže rimski pjesnik Ovidije: “Gutta cavat lapidem non vi sed saepe cadendo – Kap dubi kamen ne silom nego čestim padanjem.”Zbog razornog djelovanja vode mlinice-vodenice, pa i one zagrebačke, pripadaju kategoriji “osjetljivih” gradbenih formi. S vremenom ti objektigube svoja prvotna morfološka svojstva,površinenjihovih zatvarajućih ploha mijenjaju teksturu, a konstruktivni spojevi gube čvrstoću.

Iako su ti objekti u ono vrijeme bili locirani na periferiji Zagreba, zbog ubrzanog (agresivnog) rasta grada, oni su danas obuhvaćeni gradskim tkivom, pa su su njihove lokacije izgubile početnu vrijednost i prepoznatljivost.Dugogodišnjim prodiranjem bespravne izgradnje Zagreba na ovu njegovu sjevernu, medvedničku stranu mnoge su mlinice porušene a s njima su uništeni dokazi o njihovom nekadašnjem postojanju.Mnoge su opkoljene substandardnom arhitekturom privatnih invanzivnih “poduzetnika”, a brojne izmjenei dopune GUP-ova grada Zagreba na istom su tragu favoriziranja proširenja stambene zone na te prirodne terene, na povijesna pluća grada, da bi s vremenom došlo i do promjene širina i pravaca vodenih tokova potoka.

MEMENTO PROŠLIH VREMENA

Cilj pisanja ove studije nije bilo samo stručno-znanstveni pasivni, faktografski zapis o tim davnim gospodarskim objektima povijesnog Zagreba, već knjiga ima i praktičnu svrhu. Knjiga bi trebala potaknuti Zagrepčane (i ne-Zagrepčane) da obiđu lokacijespomenutih miniprivrednih kompleksa bivšeg Zagreba da bi ih upoznali i prepoznali. Njihovim uvrštenjemu turističku kartu Zagreba mogla bi se ostvariti zamisao o stvaranjumalih etnoparkova, oformljivanjem manjih urbanih cjelina, koje bi tako postale živa slika zagrebačke prošlosti. Knjiga navodi na reviziju liste zaštićenih nepokretnih kulturnih dobara na području Zagreba jer bi u nju trebalo uvrstiti i mlinice kao punovrijedne građevine. Treba ohrabriti mlađe istraživače da krenu u potragu za sličnim malim gradbenim formama, koje su sastavni dio povijesnih graditeljskih napora na našim prostorima.

Knjiga “Tragom starih zagrebačkih mlinova” svojevrsni je memento davno prošlih vremena, kada su mlinice-vodenice medvedničkih potoka bile vrijedni sastavni dio života njegovih građana. No i više od toga, ova knjiga je poziv, apel, da se napokon potakne aktivniji odnos prema zaštiti i sustavnom, planskom očuvanju njegova materijalnog nasljeđa, jer Zagreb to svakako zaslužuje.

Knjigu svakako treba pročitati, a još više se s njom u ruci prošetati starim Zagrebom, jer ona na pristupačan način potiče razvijanje našeg senzibiliteta prema onom najvrijednijem – našim identitetnim vrijednostima, našoj kulturnoj baštini.