U ČAKOVEČKOJ KNJIŽNICI ZAVRŠILA IZLOŽBA “MEĐIMURSKI GASTARBAJTERI”

Prva ilegalna iseljavanja, bolje reći prvi emigrantski val Hrvata iz komunističke Jugoslavije, krenuo je ubrzo po završetku Drugoga svjetskog rata, 1945. godine. Tada je i podosta Međimuraca prebjeglo u prekomorske zemlje: Australiju, SAD i Kanadu. To se poklopilo sa spomenutim unutardržavnim migracijama, no početkom šezdesetih posrnulo jugoslavensko gospodarstvo natjeralo je vlasti da otvore granice i omoguće legalno napuštanje zemlje. Državi s ogromnim brojem nezaposlenih ustrebale su devize i svjež novac, pa se rješenje našlo u nepopularnoj mjeri zapošljavanja na „trulom kapitalističkom zapadu“. Očekivalo se da će režim time pridobiti simpatije građana, a devizne doznake inozemaca trebale su oživjeti ekonomiju i osigurati socijalni mir. Naravno, političke strukture računale su s činjenicom da će ljudi na privremenom radu uvidjeti da zapadni kapitalizam baš i nije tako bešćutan i okrutan kao što se doma pričalo, no s eventualnim negativnim posljedicama tog saznanja trebala se pozabaviti sveprisutna Udba.

Prekomorskim izbjeglicama prilijepljen je epitet političkih emigranata s pripadajućim negativnim posljedicama, a ostali su jednostavno postali – gastarbajteri, gostujući radnici, posve ravnodušni za teme o kojima nije ovisila njihova egzistencija. Važnije od politike bio im je siguran posao, dobra plaća i materijalna sigurnost obitelji. Kasnije je naziv gastarbajter, iz bogtepitaj kojih razloga, dobio pogrdan prizvuk, pa je u njemačkim tiskovinama postupno zamijenjen s ausländische Arbeitnehmer (strani posloprimatelj) ili skraćeno auslendischer (fonetski: auslender – stranac). Uzalud, jer su podozrenje, zavist i ljubomora prema tim ljudima rasle sve dok im netko nije prilijepio krajnje podrugljiv naziv – Jugošvabe. Ukupan broj hrvatskih gastarbajtera mjerio se početkom sedamdesetih godina stotinama tisuća.

Naime, u vrijeme velikih migracija 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća Međimurje je bilo izrazito siromašan kraj. Zbog neimaštine dio stanovništva zauvijek je napustio rodnu grudu i otišao u Baranju, no to je bilo svega nekoliko tisuća ljudi, pa problem prenapučenosti – u jednoj maloj seoskoj hiži stiskalo se po nekoliko naraštaja iste obitelji i rodbine – nije bio ni približno riješen. Zahvaljujući radiju, nadolazećoj televiziji i općenito bržem protoku informacija, mlade je zapljusnuo slobodarski i poduzetnički duh koji se nije mirio s postojećim stanjem pa su počeli razmišljati o radikalnijim životnim rješenjima. Prošlo je skoro dvadeset godina od završetka rata i „socijalističke revolucije“, a osim pustih obećanja, ispraznih fraza, ideološkoga zatupljivanja i manifestacija kojima se veličao kult ličnosti nije se bog zna što promijenilo. Seosko stanovništvo je pogotovo bilo na udaru siromaštva jer se, po uzoru na SSSR, prednost davala poljoprivrednim kombinatima, ubrzanoj industrijalizaciji i razvoju gradova.

Vrijeme je prolazilo pa je svako čekanje značilo gubljenje vremena. Premda se strah od tuđeg i nepoznatog ideološkom propagandom sustavno ugrađivao u svijest građana, taj zadivljujući naraštaj okuražio se stati na put krutom političkom sustavu i uzeti stvar u svoje ruke.

Odlazak u nepoznato bio je sam po sebi rizičan, a dodatnu nesigurnost uvećavala je činjenica da će raditi “za Švabu”. Već prvi korak u napuštanja zemlje nije bio ohrabrujući. Naime, lokalni partijci, koji su izdavali dozvole za napuštanje zemlje, odugovlačili su proceduru te su ponekad zahtijevali učlanjenje u Partiju. Uz to, o Nijemcima se kroz sve instance tadašnjeg društva gradila slika neprijatelja ili, još gore, ružnih, okrutnih i zlih ljudi. O kapitalizmu se tupilo kao o bešćutnom državnom uređenju, a o kapitalistu je stvarana slika buržuja koji nemilice iskorištava radnike. S takvim predrasudama i Udbom za vratom naši su ljudi, jedva pismeni, neškolovani, u svojim zanimanjima tek priučeni, odlazili početkom šezdesetih godina u tuđu državu, čiji jezik, mentalitet i običaje nisu poznavali. Pa ipak, ubrzo su shvatili da s tim “zlim” Nijemcima dijele iste vrijednosti: marljivost i radišnost. I bez obzira što je jedno raditi u svojem selu, na svojem komadu zemlje, sa svojom obitelji i najbližima, a nešto sasvim drugo na njemačkim bauštelama i tvornicama, te su im kvalitete pomogle pridobiti poštovanje njemačkih poslodavaca i domaćeg stanovništva. A koliko je taj rešpekt u svakodnevnom životu bio prisutan govori i sjećanje jednog “auslendera”: „Kad smo s gradilišta, onako zmazani, išli u trgovinu po gablec, Nijemci su nas puštali preko reda“.

Naš čovjek je oduvijek bio naviknut na rad i trpljenje, pa je u nadaleko poznatom njemačkom redu, radu i disciplini prepoznao Nijemce kao ljude sebi slične. Međimurcu u tuđini ništa nije bilo teško, bio je mlad, zdrav, visoko motiviran i spreman prilagoditi se domaćim ljudima, naučiti njihov jezik, prihvatiti njihovo ponašanje i običaje te sa sebe skinuti napadnu i nelagodnu aureolu stranca. To je bio uspješan spoj dvaju donedavno zaraćenih naroda od kojih je jedan podizao svoju razrušenu domovinu iz pepela, a drugi svoj daleki dom iz temelja. Jedan bez drugoga nisu mogli, pa je rezultat bio međusobno uvažavanje.

A kakva je bila razlika između naših ljudi i drugih gastarbajtera, govori i sljedeća anegdota: Kada je jedna Njemica upitala Turčina kako to da nije naučio ni riječi njemačkog, a tu je već pet godina, on joj je spremno odgovorio: Zato što ćete vi, gospođo, za pet godina govoriti turski. To se, naravno (još) nije dogodilo, ali ukazuje na različiti mentalitet stranih radnika u Njemačkoj. Dok su se neki getoizirali i nakon radnog vremena skrivali od Nijemaca, naši ljudi su se trudili uklopiti u životnu sredinu.

Malo je mjesta za opširniji tekst o gastarbajterima, pa ćemo ovdje stati do neke druge prigode. Moramo, međutim, još jednom naglasiti njihov nemjerljiv doprinos razvoju Međimurja. Uz uvažavanje onih koji su ostali živjeti i raditi u rodnom kraju, svakako ne bismo pogriješili ako bismo rekli da su upravo gastarbajteri podigli Međimurje iz blata, bijede i siromaštva. Na njihovim žuljevima i markama uživali su mnogi, od pojedinaca i lokalne zajednice do države, obrtnika, ugostitelja, trgovaca, zabavljača i muzičara. Međimurje je zahvaljujući njima šezdesetih i sedamdesetih godina postalo veliko gradilište. Obrtništvo je procvjetalo i postalo uporište budućeg međimurskog gospodarstva. Devizne doznake i enormno povećanje potrošnje prilikom njihova dolaska kući posebna je priča. Doma bi trošili iznad svake mjere, a s majstorima se iz ponosa obično nisu previše cjenkali, što su ovi obilato koristili. Često se znalo reći: „To je Jugošvaba, taj ima peneze.“

U Njemačkoj su teško radili za svaku marku, gotovo bez odmora, često u fušu, subotom i nedjeljom. Ljetni „godišnji odmor“ koristili su za žetvu ili za pomaganje prijateljima ili rodbini na polju ili pri gradnji kuća i gospodarskih zgrada.

„Meni je vani bilo najljepše kad sam od žene dobil pismo u kojem mi je pisala da je hiža pod krovom i da sad trebamo staviti još samo vrata i prozore kaj ju zapremo„ – kaže jedan i dodaje: „Ženina pisma su mi bila veliki poticaj, išel sam već prvu subotu i nedjelju fušati kaj zaslužim još nekaj za te obloke i vrata“. U Njemačku su putovali u pretrpanim, smrdljivim i zagušljivim vlakovima, nerijetko stoječki, više puta presjedajući i vukući za sobom hrpu kufera… Spavali su po gradilištima, u barakama.

Zbog svega toga bilo bi pošteno i fer posvetiti malo više pažnje i rešpekta prema prvim međimurskim gastarbajterijama, pa i dati im nešto za uzvrat: povremeno ih okupiti na nekom druženju, uputiti toplu riječ, spomenuti njihov udio u razvoju Međimurja, pružiti im priliku da svoja iskustva i sjećanja prenesu na djecu i mladež, podići prikladan spomenik, imenovati neku uličicu… možda se netko dosjeti napisati knjigu, održati predavanje, postaviti izložbu, organizirati stručni ili znanstveni skup… Doduše, to su sve skromni, jednostavni i nenametljivi ljudi koji baš i ne vole previše stršiti u društvu. Mnogih već i nema među nama, a oni živući vesele se unucima i polako zaboravljaju godine provedene u tuđini. Vrijeme prolazi, polako odlaze gastarbajteri, seoski težaci i domaći terenski radnici, a s njima i anegdotalna međimurska marljivost na koju se tako često s ponosom pozivamo.

Podsjetimo, masovna migracija Hrvata iz jednoga u drugi dio tadašnje države počela je 1946. godine kad organizirani kolonistički transporti prevoze tisuće obitelji iz pasivnih krševitih dinarskih krajeva u plodne panonske ravnice Slavonije, Baranje, Srijema i Vojvodine. Iz tih je krajeva, naime, netom prognana (ili likvidirana) brojna njemačka manjina, tzv. Podunavski Nijemci, Folksdojčeri ili, kako su ih u narodu zvali – Švabe. U Baranju je tada otišlo i četiristotinjak međimurskih obitelji s oko dvije tisuće članova. Dobili su kuće i zemlju prognanih Nijemaca te započeli novi život. Taj trend nastavio se manjim intenzitetom i kasnije, sve do početka šezdesetih kad novi eldorado za Međimurce i ostale Hrvate postaju Njemačka, Austrija i Švicarska koje doslovno vape za radnom snagom. Prednost ove potonje migracije u odnosu na baranjsku bila je u tome što zavičaj i rodni dom nisu napuštale cijele obitelji, već „samo“ mladi muževi, u dvadesetim ili tridesetim godinama života.

Sam bog zna kakve bi nam priče mogle ispričati tadašnje migracije. U ponešto blažem obliku, ali u drukčijim okolnostima one traju i danas, samo što se sada o njima piše kudikamo otvorenije, temeljitije i sustavnije nego o gastarbajterima iz sumornih 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća. Stoga o toj pojavi znamo jako malo ili skoro ništa, pa se sukladno tome u javnom diskursu gotovo i ne spominje. Rijetkim znatiželjnicima brojčani i statistički pokazatelji su doduše dostupni, ali popratne manifestacije gastarbajterstva, posebice one sociološke i psihološke naravi, koje se tiču trauma uzrokovanih razdvajanjem obitelji i napuštanjem doma, ostaju i dalje maglovite. Žalosno je, a možda i znakovito, da danas, kad se fakultetski obrazovana populacija utrostručila, o tome nemamo kvalitetnih analitičkih, znanstvenih ni popularnih tekstova, nemamo diplomskih ni magistarskih radova, a kamoli doktorskih disertacija. Ostane li tako, doba prvih međimurskih gastarbajtera, toliko podatno za odgoj djece i mladeži, prekrit će magla zaborava, a mi ćemo ostati prikraćeni u jednom značajnom segmentu međimurske povijesti.

Zato je za svaku pohvalu izložba koju je o gastarbajterima nedavno priredila čakovečka Knjižnica „Nikola Zrinski“. Izloženi podatci i predmeti su doduše skromni, jer knjižnici to ionako nije primarna djelatnost, no lijepo je da se netko uopće sjetio tih ljudi i njihova nemjerljiva udjela u razvoju Međimurja.