RUSKA KOLONIZACIJA MALOG LOŠINJA

Tekst: Anuška Delić/Mašenjka Bačić/Dmitry Velikovsky

Foto: OCCRP

Posljednjih godina atraktivna uvala Čikat, koja se nalazi na zapadnom dijelu otoka Lošinja, postala je svojevrsnom ruskom oazom. Prema podacima iz zemljišnih i sudskih registara, više od polovice nekretnina uzduž predivne obale kupljeno je, obnovljeno ili preuređeno ruskim kapitalom nepoznatog porijekla. Većina ovih posjeda u vlasništvu je ljudi iz kruga jednog od najbogatijih hrvatskih poduzetnika Mihajla Perenčevića, tajanstvenog tajkuna, kako ga nazivaju tamošnji mediji.

Članovi njegove obitelji i bliski suradnici primili su milijune dolara iz Rusije pomoću lažnih ugovora o kupoprodaji nekretnina, čiji tragovi sežu do Lošinja i Zagreba, kako su otkrili novinari Oštra i OCCRP-a. Novac je prebačen na njihove osobne račune u bankama u Austriji, zbog čega je moguće da su izbjegnuti hrvatski kontrolni mehanizmi pranja novca, plaćanje poreza, a i postavlja se pitanje o podrijetlu tih sredstava. Pravi izvor novca nije poznat.

No off shore tvrtka koja je izvršila uplatu povezana je s mrežom koja je bila korištena za pranje novca ukradenog iz ruskog državnog budžeta u tvz. “slučaju Magnitsky”. Uplata sredstava hrvatskim građanima dogodila se u isto vrijeme kad je novac poslan iz Rusije.

Novinari su otkrili transakcije i neke od ugovora, koji su služili kao paravan, u dokumentima koji su procurili iz banke Ukio Bankas. Ta sada ugašena litvanska banka bila je ključna u Troika Laundromatu, ogromnoj shemi za prebacivanje novca, koju su otkrili OCCRP i njihovi medijski partneri ranije prošle godine. Deseci off-shore tvrtki koje su bile dio Laundromata također su koristile fiktivne poslove kako bi opravdale ogromne transfere novca iz Rusije. A koristile su i račune u banci Ukio. Ovo je krak te afere u Hrvatskoj.

Bijelo vjenčanje

Sunce je padalo na uvalu Čikat. Duž njene obale prostire se lungo mare šetnica. No jedne subote u ožujku 2019. godine, bila je zatvorena za javnost. Ugledno vjenčanje bilo je u tijeku, a privatnost je bila prioritet. Fotograf je uspio uhvatiti jedine javno dostupne fotografije s broda usidrenog u uvali. Na njima se vide gosti koji škilje u sunce nekoliko koraka od mora usred gomile buketa crvenih ruža, postavljenih iznad njih u predimenzioniranim vazama.

U središtu zbivanja bio je mladić i njegova nešto starija odabranica, oboje iz imućnih obitelji. Otac Emila Tedeschija Jr., mladoženje, ima jednu od najvećih prehrambenih tvrtki u regiji. A iza mlade, Nike Perenčević, stajao je njen otac, sa svojom karakterističnom bujnom sijedom kosom. Riječ je o Mihajlu Perenčeviću.

Ovaj poduzetnik, koji je velik dio svoje karijere proveo u inozemstvu, u Hrvatskoj slovi za tajanstvenu osobu. Njegova obitelj izbjegava javni život. Kada mediji pišu o njegovim poslovima, malo je toga što se može provjeriti.

Prije osamostaljenja Hrvatske, Perenčević je pet godina radio u Libiji za jednu od podružnica Montmontaže, tada jugoslavenske građevinsko-inženjerske tvrtke, kako nam je potvrdio bivši direktor tog ogranka Darko Majić.

Što je Perenčević radio nakon toga, ostaje nejasno. No zna se da je da je vodio britansku tvrtku Amerco, a  najmanje od 2010. godine Velesstroy, veliku rusku građevinsku tvrtku. Obje su dobivale unosne ugovore od Transnefta, tamošnje državne monopolističke tvrtke za prijevoz nafte. Perenčević je primio i priznanja od dva ruska predsjednika za svoj rad – unatoč optužbama da je po pisanju ruskih medija jedan drugi izvođač radova, kojeg je ranije unajmio, preplatio usluge Transeftu i priložio krivotvorenu papirologiju.

Ne zna se točno kako je Perenčević završio radeći i živeći u Rusiji, no u Lošinju je sada nadaleko poznat kao utjecajni poduzetnik. Izjavio je kako je privukao milijune ruskih dolara za financiranje otoka, što je vidljivo iz nedavnog preuzimanja Jadranke, dugogodišnjeg lokalnog turističko-trgovačkog društva.

Perenčevićeve veze s Jadrankom nije lako razlučiti, posebice otkako se stvarni vlasnici tvrtke kriju iza ruskog društva za upravljanje investicijskim fondovima. Njegova desna ruka Krešimir Filipović – prvi dopredsjednik Velesstroya – predsjednik je nadzornog odbora Jadranke.

Jadranku je 2013. godine preuzela tvrtka za upravljanje investicijskim fondovima koja pripada najvećoj ruskoj banci. Na pitanje hrvatskih medija tko stoji iza tog preuzimanja, Perenčević je zagonetno odgovorio da njegov novac nije u tome, ali utjecaj jest. Stoga ni ne čudi da ga lokalni aktivisti ponekad zovu “gubernator” otoka.

Perenčevićev utjecaj bio je posve vidljiv na dan vjenčanja njegove kćeri. Javna šetnica uz more, gdje se održavalo vjenčanje, bila je zatvorena za one koji nisu bili pozvani. Hotel Bellevue, koji se nalazi iznad, ima pet zvjezdica. Preuredila ga je tvrtka Jadranka.

Lažne prodaje nekretnina

Upravo na ovom jadranskom otoku, novinari su pronašli neke tragove bankovnih transakcija iz dokumenata koji su procurili iz banke Ukio. Podaci iz litvanske banke pokazuju da je off shore tvrtka Mayco Finance Holding, registrirana na Britanskim djevičanskim otocima, u razdoblju između 2008. i 2010. godine provela devet novčanih transfera ukupne vrijednosti 24,2 milijuna dolara. Šest ih je otišlo na austrijske račune koji pripadaju ljudima povezanim s Perenčevićem, a tri su otišla drugim hrvatskim građanima.

U osam od devet slučajeva transakcije su označene kao uplata za kupovinu nekretnina. U dokumentima koji su procurili nalaze se i tri od devet ugovora vrijednih ukupno oko 14,8 milijuna dolara. No stvarne transakcije povezane s ovim ugovorima o prodaji nekretnina ponekad mnogo su veće, nego je to u njima prikazano. Osim toga, prema podacima iz hrvatskog zemljišnika, kako su utvrdili novinari, Mayco nikad nije tražio da bude niti je bio registriran kao vlasnik na nekretninama iz ugovora.

Prema mišljenju stručnjakinje za pranje novca, ovi detalji navode na zaključak da je moguće kako je riječ o fiktivnim poslovima. Sonja Cindori, profesorica prava sa Sveučilišta u Zagrebu, koja se bavi metodama sprečavanja pranja novca, primijetila je kako samo po sebi poslovanje off-shore tvrtki nije ilegalno te ne mora nužno upućivati na pranje novca. I premda je naglasila kako bi za potpunu analizu bilo potrebno znati sve detalje ovog slučaja, Cindori je rekla “kako se potencijalno može zaključiti kako je riječ o fiktivnim prodajama s mogućnošću pranja novca”.

Od preostalih šest ugovora, za jedan – onaj koji se tiče Perenčevićeve kupovine legendarnog restorana u Los Angelesu – se čini da je uistinu proveden. Nije poznato da li je preostalih pet isplata rezultiralo stvarnom promjenom vlasništva.

Preplaćeni stanovi

Krešimir Filipović, dopredsjednik Velesstroya, ruske građevinske tvrtke koju vodi Perenčević, nalazi se među osobama koje su primile novac od Maycoa. Prema dokumentima koji su procurili iz banke Ukio, u travnju 2009. godine Filipović je potpisao ugovor o prodaji dva stana u Zagrebu Maycu. U ugovoru, prema kojem dva stana predtstavljaju jednu nekretninu, Mayco je dogovorio prebaciti 1,97 milijuna eura na Filipovićev račun u Austriji kroz dvije isplate.

Zapravo, Filipović je primio oko 25 posto novca naznačenog u ugovoru. U vrijeme kad je ugovor potpisan, Mayco je već prebacio 1,6 milijuna eura na njegov račun.

Ugovor je bio u najvjerojatnije fiktivan. Prema podacima iz hrvatskih zemljišnih knjiga, Mayco nikad nije bio u vlasništvu nijednog od stanova. Štoviše, zemljišne knjige pokazuju kako Filipović nije bio ni vlasnik većeg stana u trenutku “prodaje”. Zajedno sa susjednim parkiralištem, ta nekretnina pripadala je njegovom ocu Tomi Filipoviću.

Dvije godine kasnije mlađi Filipović prodao je stan stvarnom kupcu za tek nešto više od 90.000 eura, mnogo manje od iznosa koji je primio od Mayca na svoj račun u austrijskoj banci. Veći stan njegov je otac prodao 2015. godine za nepoznati iznos. Krešimir i Tomo Filipović nisu odgovorili na pitanja novinara.

Sve u obitelji

I članovi Perenčevićeve obitelji također su primili milijune od Mayca. Jedan od njih je Siniša Cizel, bivši suprug nedavno ponovo udane Perenčevićeve kćerke.

Cizel koji je tada vjerojatno još uvijek bio oženjen za Niku Perenčević primio je gotovo 5,7 milijuna eura od off shore tvrtke Mayco u periodu između rujna 2008. i listopada 2010. godine. Ovi transferi opravdani su prodajom vile u Zagrebu, koja se u stvarnosti nikad nije dogodila te izdavanjem pozajmice (za koju se čini da nikad nije vraćena).

Unatoč ugovorima koji pokazuju da je Cizel prodao vilu u zagrebačkoj elitnoj četvrti Medveščak Maycou za 4,9 milijuna eura 2009. godine, ni Cizel ni kasnije Mayco je nikad stvarno nisu posjedovali. Vilu je u kolovozu 2004. kupila Nika Perenčević, danas bivša supruga Cizela, te je i danas posjeduje.

Iste godine, prema podacima iz ugovora o zajmu, koji su se pojavili u Ukiovim dokumentima, Mayco je Cizelu dao posudbu na pet godina u iznosu od 5 milijuna eura. U dokumentima nema nikakvih naznaka da je Cizel ikad vratio dug.

Iz Mayca su na pitanje banke Ukio da objasne uplate Cizelu odgovorili kako je riječ “o stručnjaku za nekretnine u Hrvatskoj”. “On traži dobre poslovne prilike i često kupuje atraktivne nekretnine u svoje ime, a financiramo ga mi s ugovorom o zajmu”, odgovorili su.

Novinari nisu uspjeli nezavisno provjeriti Cizelovu stručnost po pitanju trgovana nekretninama. Cizel posjeduje grafičku tvrtku u Zagrebu. Prema dokumentima koji su procurili iz Ukia, Mayco je također novac poslao i Nikinom ocu Mihajlu Perenčeviću te njegovoj majci Marti.

U veljači 2009. godine Mihajlo Perenčević je primio 50.000 dolara (39.000 eura) kao početnu uplatu za zajam od Mayca. Novinari nisu pronašli dokaz da je Perenčević ikad vratio novac nazad.

Godinu ranije Mayco je poslao i ukupno 1,03 milijuna eura na račun austrijske banke, koji je pripadao Marti Perenčević, Mihajlovoj majci. Kao namjena plaćanja navedeno je “uplata za ugovor o prodaji kuće na otoku”. Iako u dokumentima koji su procurili iz Ukioa, a nalaze se u posjedu portala Oštro i OCCRP-a, nema ugovora koji se odnosi na prodaju kuće na otoku, novinari su locirali dvije koje su povezane s njom, a nalaze se na otoku Lošinju.

Prva kuća bila je u vlasništvu Marte Perenčević i njenog supruga Nikole, a darovnim ugovorom pripala je njihovom sinu Predragu, Mihajlovom bratu.

Drugu nekretninu, impozantnu vilu Saborku, kupili su Mihajlo i Sonja Perenčević, no nikad nije pripadala Marti. I premda ovu kuću nije mogla prodati Maycu, ona je na drugi način povezana s ovom off shore tvrtkom. Naime, vila Saborka povezana je s hrvatskim poduzetnikom Damirom Lojenom, čija je majka Nada prodala kuću Perenčevićevima.

A i Lojen je primio novac od Mayca. U period između srpnja i listopada 2009. godine primio je ukupno 3,6 milijuna eura od ove tvrtke, također na svoj račun u austrijskoj banci. I tu je kao namjena naveden “ugovor o prodaji kuće”.

Na upit banke Ukio Maycu da objasni uplate Lojenu, odgovorili su kako su kupili dvije kuće od njega. Novinari nisu uspjeli locirati nijednu kako bi provjerili je li ih Mayco uistinu kupio. Jedan od Lojenovih partnera, poduzetnik Davor Krznarić, treća je osoba koja je sklopila, kako se čini, fiktivan ugovor o prodaji nekretnine.

U studenom 2009. godine Krznarić je potpisao ugovor o prodaji svoje kuće pokraj Zagreba tvrtki po imenu Allied Financial Ltd. Riječ je također o off-shore tvrtki registriranoj na Britanskim djevičanskim otocima. I usko je povezana s Maycom – prema podacima iz Ukioa ove dvije tvrtke razmijenile su međusobno nekoliko milijuna dolara.

Deset dana od potpisivanja ugovora Krznarić je na svoj račun u austrijskoj banci primio 130.000 eura. Iznos odgovara avansnoj uplati, koja je navedena u ugovoru. No premda je ugovor potpisan s Allied, uplata je stigla iz druge tvrtke, Mayco-a. Nijedna druga uplata Krznariću ne pojavljuje se u dokumentima banke Ukio.

U stvari, nijedna tvrtka nikad nije preuzela vlasništvo nad kuću. Krznarić je posjedovao ranije, a posjeduje je i danas.

Mihajlo, Sonja i Nika Perenčević, kao ni Siniša Cizel, Damir Lojen te Davor Krznarić nisu odgovorili na naše upite da komentiraju slučaj.

Prema Hollywodu

No povezanost Perenčevićeve obitelji s tvrtkom Mayco ne staje na pozajmici Mihajlu i kako se čini lažnim ugovorima o prodaji nekretnina. Ustvari, off shore tvrtka izgleda da je povezana s kupovinom Perenčevićeve obitelji o kojoj su 2009. godine mnogo izvještavali hrvatski mediji.

Riječ je o kupovini Dan Tana’s, legendarnog restorana na bulevaru Santa Monica u Los Angelesu, koji posjećuju poznate ličnosti poput glumca Jamesa Woodsa i nasljednice globalnog hotelskog lanca Paris Hilton.

Los Angeles Magazine iz 1997. godine posvetio je restoranu Dan Tana’s sedam stranica. Čitatelji su tako mogli saznati detalje o otvaranju restorana 1964. godine. Primjerice, prvi chef bio je bivši kuhar Benita Mussolinija. Stalni gost bio je Fred Astaire, a svoju posljednju večeru tamo je pojeo komičar John Belushi.

Nije jasno tko je od članova obitelji Perenčević u papirima vlasnik restorana. Iako su hrvatski mediji pisali da ga je Mihajlo Perenčević kupio za sebe,  Chutter Inc., tvrtku koja njime upravlja,vodi njegova supruga Sonja. Ona s kćerkom Nikom ima licencu za restoran te su u javnim podacima grada Los Angeles obje navedene kao menadžerice.

U vrijeme preuzimanja restorana, Mayco je poslao na srpski račun Dan Tane, srpskog expata, koji je istoimeni restoran otvorio prije 55 godina poslije dezertacije iz Jugoslavije, 2.8 milijuna dolara. Tana, čije je rođeno ime Dobrivoje Tanasijević, bio je legendarni nogometaš beogradskog kluba Crvena Zvezda. Novinari nisu uspjeli doći do Dan Tane na njegovom broju registriranom u Srbiji.

Taj novac je isplaćen u 24 obroka u razdoblju od prosinca 2008. i rujna 2009. godine. Nije izričito jasno pokazuju li ove uplate da je Mayco plaćao Dan Tani za kupovinu restorana Perenčevićeve obitelji. No Mayco jest izvršio dvije uplate u ukupnom iznosu od 81.420 dolara za “rekonstrukciju restorana” i “održavanje restorana” Chutter Inc.-u, tvrtki koja njim upravlja. Ovo sugerira da Mihajlo Perenčević ima barem neku kontrolu nad off shore tvrtkom Mayco.

Prijatelji na visokim položajima

Porijeklo novca kojeg je Mayco poslao Perenčevićevoj obitelji i suradnicima teško je identificirati. Izvore novca koji je ulazio i izlazio s računa Maycoa teško je otkriti zbog mreže sumnjivih off shore tvrtki koje su poslale ili dobile novac. Veliki dio ovih sredstava nemoguće je pratiti, ali su ih novinari dijelomično uspjeli povezati s dobro organiziranom mrežom za pranje novca koja je korištena za pranje sredstava ukradenih iz ruskog državnog budžeta u takozvanom “slučaju Magnitsky”.

Sergei Magnitsky bio je ruski odvjetnik koji je umro u zatvoru nakon što je razotkrio ljude koji su ukrali 230 milijuna dolara iz tamošnje državne blagajne kroz lažne povrate poreza. Prema američkim istražiteljima i nezavisnim grupama, ruska kriminalna mreža Klyuev Group bila je dosluhu s poreznim i pravnim službenicima krajem 2007. godine kako bi pronevjerili novac koji je kasnije otkrio Magnitsky te ga oprali putem nekoliko banaka i desetke tvz shell tvrtki.

Mayco je primio ukupno 420.000 dolara od Klyuevih tvrtki poput Doncaster Limited i Weldar Holdings Limited. Istjecanje ovog novca iz Rusije započelo je u veljači 2008. godine te se nastavilo nekoliko sljedećih mjeseci. Prva transakcija Maycoa hrvatskim tvrtkama ili pojedincima, odnosno uplata Perenčevićevoj majci dogodila se u isto vrijeme. Tvrtke poput Mayco registrane su u poreznim oazama upravo zato što to otežava otkrivanje tko stoji iza njih i što rade.

Ipak, prema službenim podacima s Britanskih djevičanskih otoka koje je u 2013. objavio ICIJ moguće je doznati da je stvarni vlasnik tvrtke u vrijeme navodne prevare s kupoprodajnim ugovorima bio ruski državljanin, mladi Vladimir Polozkov.

Vlasnik Maycoa je postao s 27 godina. A upravljao je njegovim bankovnim računima od svoje 25. godine. Njegova mlada dob u vrijeme kad je upravljao tvrtkom koja je provodila transakcije vrijedne stotine milijuna dolara uvjerljivo sugerira da je to radio u ime nečijih drugih interesa.

U podacima o tvrtki koje je Polzokov morao ispuniti za off shore registracijskog agenta stoji kako je godišnji promet Mayca 35 do 45 milijuna dolara, premda je tvrtka u to vrijeme baratala stotinama milijuna dolara. Za nju je naveo da se bavi “financijskim posredovanjem” te da dobiva proviziju prebacivanjem zajmova između grupe tvrtki.

Polozkovljev otac, dugogodišnji ruski diplomat, koji se isto zove Vladimir, od 2011. godine bio je zaposlen u uredu gradonačelnika Moskve na dva visoka položaja. Jedna od njegovih kolegica bila je Anastasia Rakova, zamjenica gradonačelnika – njen životni je partner Krešimir Filipović, dopredsjednik Velesstroya, koji je primio novac od Maycoa za prodaju svog i očevog stana u Zagrebu.

I premda jako udaljena od Moskve, tragovi novca vode nazad do predivne plaže u uvali Čikat, u koju još uvijek dolazi ruski kapital nepoznatog podrijetla. Ono što je nekad bila odmorišna oaza za srednju klasu sada postaje luksuzno ljetno igralište od kojeg je lokalno stanovništvo umnogome isključeno.

Čiji je novac zapravo doveo Perenčević?

Rusko preuzimanje lokalnog turističkog operatera Jadranke, koji posjeduje mnogo nekretnina i zemljišta u uvali Čikat, počelo je 2013. godine. Te godine najveći udio u tvrtki kupio je UK Promsvysaz. Ruska tvrtka za upravljanje fondovima pripadala je najvećoj ruskoj banci Promsvyazbank, koja je preuzeta 2018. godine.

U to vrijeme hrvatski mediji spekulirali su o tome da Perenčević stoji iza te investicije. On sam je opovrgnuo da je njegov novac u to uključen, no priznao je da je imao utjecaj u posredovanju dogovora.

Ipak, odgovarajući na upite ruskih medija, Promsvyazbank negirala je da ima ikakve interese za nekretnine u Hrvatskoj. “Činjenica da tvrtka za upravljanje fondovima vodi imovinu ove ili one tvrtke, uopće ne znači da je ona sama vlasnik”.

Nakon preuzimanja Jadranka je značajno ponovo sagradila i razvila svoju turističku infrastrukturu na otoku, uključujući i luksuzne hotele u uvali Čikat.

Pred kraj prošle godine tvrtka je nakon što se Promsvyazbank našao u financijskim problemima ruske vlasti preuzele su kontrolu nad njegovim udjelima. Nekretnine u Lošinju tada su prebačene u vlasništvo Alfa Group, najveće ruske privatne banke. Danas je Jadranka ponovo u vlasništvu tvrtke za upravljanje fondovima UK Alfa Kapital, koja pripada rečenoj banci.

Tijekom ponovnog  preuzimanja Jadranke, ljudi i tvrtke koji su blisko povezani s Perenčevićem kupili su nekoliko vrijednih nekretnina u uvali Čikat. Uz samu obalu svoje vile imaju Sonja i Mihajlo Perenčević te tvrtka Krešimira Filipovića kao i Mayya Tokareva, kćer Nikolaya Tokareva, bilskog suradnika Vladimira Putina i predsjednika Transnefta. A neke od nekretnina nedavno je, baš kao i Jadranku, preko svoje tvrtke za upravljanje fondovima preuzela Alfa Group.

No činjenica da pravi investitori u Jadranku nisu poznati nije spriječila hrvatsku državu i lokalne vlasti u Lošinju da blisko surađuju. Primjerice, u obliku javno-privatnog partnerstva u proširenju malog otočnog aerodroma. U jednom intervjuu koji je Sanjin Šolić, izvršni direktor Jadranke i nekadašnji košarkaš lokalnog kluba u kojem je igrao s Perenčevićem, dao za lokalne medije, objasnio je kako je veći aerodrom potreban zbog “profila njihovih gostiju”.