REAGIRANJE KATARINE PEOVIĆ NA TEKST IVICE ĐIKIĆA U NOVOSTIMA

Tekst: K.P.

Foto: RF/N1

Jasno je da ne očekujem da se uvijek hvali lijeve beskompromisne politike i da principijelnost znači da se nećemo svima uvijek svidjeti, da to znači i politiku koja ne igra za rezultat, već koja se, prije svega, bori za artikulaciju jasnih političkih stavova, no objava u aktualnim Novostima Ivice Đikića koja me izjednačava s Hasanbegovićem i Škorom jer u drugom krugu izbora ne mogu podržati Milanovića ipak traži odgovor. Iako treba reći i da je ona tek kap u moru histerije koja se širi ovih dana, od formalnih i neformalnih napada i nemoralnih ponuda – preko privatnih telefonskih poziva članova SDP-a, do napada na društvenim mrežama Milanovićevih fanova i tekstova raznih kolumnista poput Drage Pilsela, čija mizogina kritika nije dobacila dalje od toga da kaže „nemam soli u glavi”.
Histerija se širi iako nisam poput drugih pozvala na bojkot izbora već sam rekla da razumijem one koji će glasati za „manje zlo”, te da razumijem da će neki naši glasači glasati za Milanovića. Ipak, napadi već danima ne prestaju, jer traži se podrška Milanoviću, očito po svaku cijenu.

Poistovjećivati mene s Hasanbegovićem i Škorom, kojeg sam u debati, za razliku od kandidata za kojeg bi Ivica Đikić volio da mu se dâ podrška (a koji se sa Škorom prijateljski rukovao), oštro napala zbog izjave da bi pomilovao Merčepa, zbog čega sam usput rečeno, primila dobar broj prijetnji i uvreda, najmanju je ruku promašeno. No Đikić zbog upotrebe riječi narod ali i zbog ne pristanka na podršku u drugom krugu poistovjećuje mene i Škoru.
Što se tiče riječi narod, Đikić je očito propustio primijetiti bitnu razliku naroda koji ispred sebe ima nacionalni pridjev i riječi narod bez tog pridjeva, “naroda” u smislu zajedništva potlačenih i podređenih skupina, radne, nezaposlene, obespravljene većine koja stoji nasuprot kapitalističkih elitama. Tako je taj izraz, u ostalom, bio korišten i u Narodnooslobodilačkoj borbi gdje je riječ „narod” stajala za obespravljenu i poniženu većinu koja se organizirala protiv kudikamo nadmoćnijeg okupatora. A što se tiče pak poistovjećivanja mene sa Škorom jer sam odbila dati podršku kandidatu u drugom krugu. Ako sam ja Škoro, po toj vulgarnoj logici, Đikić bi onda bio Thompson – jer je i Thompson prozvao Škoru zbog toga jer nije pozvao da se glasa za Kolindu Grabar-Kitarović, jer i Thompson silno želi da KGK pobijedi.

Đikić pak vidi bitne razlike u predizbornim porukama u kojima KGK poziva na “nacionalno ujedinjenje”, a Milanović kaže “ratovi su gotovi” i „Hrvatska je republika svih građana”. No nije ni čudno da onda ne primjećuje razliku u upotrebi riječi narod, jer mu očito nije u prvom planu polit-ekonomski temelj koji njih spaja. Trebaju nam danas očito naočale s velikom materijalističkom dioptrijom koje bi omogućile da se vidi da u pozivanju kraja ratova, nema baš ništa što bi moglo zabrinjavati ekonomske elite koje ti kandidati establištmenta predstavljaju, a koje su većini oduzele pravo na zdravstveno, obrazovanje, stanovanje, bacile u dužničko ropstvo, iselile, dovele do ruba egzistencije. S druge strane, upravo takve politike koje su odgovorne za deprivaciju ljudi, postaju gorivo desnice i pojave političara poput Škore, Hasanbegovića, Karamarka i u konačnici Kolinde Grabar-Kitarović. I u tome je baš sudjelovao Milanović.

Ponovimo još jednom zato par razloga zašto Zorana Milanovića ljevica podržati ne može:

1. Riječ je o političaru koji je bio predsjednik Vlade od 2011-2016. godine, vrijeme u kojem je su donesene promjene Zakona o radu koje su omogućile lakše otpuštanje radnika, prekovremene neplaćene sate i porast privremenog zapošljavanja. Promjenama ZOR-a 2014. Hrvatska je postala zemlja s najvećom brzinom stope rasta privremenog zapošljavanja u EU. Od 2012. do 2016. godine, broj ljudi koji u Hrvatskoj rade putem ugovora na određeno povećao se s 13,8% na 22,2% (EU prosjek je 14,2%), a više od 50% mladih zaposleno je putem tih istih nesigurnih ugovora (EU prosjek iznosi 32%). Postali smo rekorderi u EU po ugovorima o radu s trajanjem do tri mjeseca, s četiri puta većom stopom od europskog prosjeka. Broj radnika koje se ustupa putem agencija od 2013.-2016. godine porastao je čak 18 puta. Spomenutim promjenama ZOR-a poslodavcu je omogućeno da 36 puta uzastopno (!) može produžiti ugovor o radu na određeno prije nego je primoran ponuditi radniku ugovor za stalno.*
2. Vlada Zorana Milanovića donijela je skandalozni Zakon o predstečajnim nagodbama kojim su gažena radnička prava, zatirani kolektivni ugovori**. Taj je zakon osmišljen, napisan i proveden na način da su tajkunima i velikim firmama oprošteni milijunski dugovi (Varteks, TOZ, EPH, Taxi Cammeo, Dalekovod, Magma, Kerum i dr.), dok su radnici ostajali na ulici, a zakon je Pravni fakultet proglasio koruptivnim.
3. Zoran Milanović branio je koruptivno djelovanje braneći članove svoje stranke kao što su Milan Bandić (kojeg je podržavao kao kandidata za gradonačelnika 2009. kada je bio predsjednik SDP-a), branio je Marinu Lovrić Merzel (bivšu sisačku županicu osuđenu za primanje mita i pranje novca, neosnovano plaćanje savjetnika, netransparentno trošenje javnog novca) i Željka Sabu (osuđenog na 8 mjeseci zatvora zbog nuđenja mita) pa i druge, kao što je pravomoćno osuđeni HNS-ovac Andro Vlahušić. Milanović je kao svoju desnu ruku postavio Tomislava Sauchu predstojnika ureda predsjednika Vlade koji je optužen u aferi dnevnice u kojoj ga se tereti da je lažirao putne naloge, a šteta se procjenjuje na milijun kuna. Sauchin glas je kasnije spasio Marića od smjene, ali Plenkovićevu tanku većinu u Saboru.
4. Vlada Zorana Milanovića započela je „sanaciju” i privatizaciju brodogradnje koja je dovela do kolapsa brodogradnje. Kao premijer je govorio da je došao kraj vremena u kojem je brodogradnja bila u rukama države, koja je bila odgovorna za njihove gubitke i loše poslovanje – te da se stvari moraju mijenjati. Privatizacijom i lošim restrukturiranjima stvari se jesu promijenile ali tako da je brodogradnja danas na izdahu.
5. Vlada Zorana Milanovića zagovarala je privatizaciju svega što je ostalo državno, formalizirajući taj stav Strategijom upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu RH.
6. Vlada Zorana Milanovića donijela Nacionalnu strategiju razvoja zdravstva koja javno zdravstvo predstavlja kao zastarjeli model. Ministar Siniša Varga, još jedan Milanovićev konvertit koji je kasnije prešao u stranku Milana Bandića, u Vladi Zorana Milanovića zagovarao je privatizaciju primarne zaštite i dereguliranje zdravstva.
7. Za Milanovićeve Vlade pratili smo 555 dana ilegalnog šatoriranja lažnih branitelja, uz slanje policije na kontraprosvjednike.
8. Milanović 2012. godine poslao je interventnu policiju na gladne radnike Jadrankamena u Pučišta na Braču.
9. Na listu Milanovićevih antiradničkih i antinarodnih politika valja dodati i pokušaj monetizacije autocesta, davanje u dugoročnu koncesiju po uvjetima koji su potpuno na štetu RH gdje bi se koncesionaru (ako je promet manji od očekivanog) trebalo plaćati razliku. Monetizacija je tek spriječena inicijativom za referendum.
10. Tu je i uvođenje stručnog osposobljavanja, mjere koja mlade dovodi u robovlasničke uvjete rada, te koje je praktički postalo zamjena za redovno zapošljavanje.
11. A ako se pak Milanovića bira zbog svjetonazora, kako to sugerira Đikić, onda treba podsjetiti da su njegove politike te koje su amnestrirale tuđmanizam, a to je sve vrlo dobro poznato Novostima, ili barem nekim kolumnistima poput Viktora Ivančića koji su davno dali precizne i ispravne dijagnoze koje mogu samo ponoviti. Milanović je normalizirao nasljeđe tuđmanizma dajući mu ime zračne luke, Srbe nazvao „šakom jada”, Bosnu i Hercegovinu „velikim govnom”, hvalio se djedom ustašom i vrijeđao majku „vojnu lekarku”, da ne govorimo da nije progovorio „ni riječi o političkom divljaštvu Tomislava Karamarka, o novome teroru hrvatstva i domoljublja, o „lustraciji“ i „registru izdajnika“, o crnokošuljašima što su marširali ulicama, o spomenicima ustaškim teroristima” niti upravo o famoznoj „profašističkoj kulturnoj politici Zlatka Hasanbegovića”.