RASKRČENE BARIKADE ZA PROLAZ KAUBOJA I THOMPSONA

Tekst: Zdenko Lozo

Foto: Dalmacija danas

Hrvatska je država po prvi put u korijenu sasjekla vrlo opasnu nakanu hibridnog rata od strane sve drskije protudržavne tvorbe nazvane političkom strankom, u naravi ultra ljevičarske skupine podržane gromoglasnom promidžbom svih priopćajnih sredstava u RH, koji u svojem poslu imaju rubriku politika. Kad bi kojim slučajem imali nešto više istomišljenika događanje naroda bi se zakotrljalo poput onog s konca  osmog desetljeća prošloga stoljeća. Nakon indicirane pljačke u mnogim sastavnicama gradske vlasti institucijama i tvrtkamau hrvatskoj metropoli Zagrebu, nakon rasipničkog doniranja novca građana Zagreba, ideološkim klonovima i nakon oznaškog načina uzurpacije javnih dobara i novčanih sredstava u Zagrebu, s gromoglasnom porukom mi ćemo upravljati imovinom Zagreba, poput naših očeva i djedova – došla je na red i hrvatska rukometna reprezentacija kao objekt šikaniranja. Priovićka, ponosita Jugoslovenska i KOS-ova starleta Brena te razni kakini i kakinići – napred! Hrvati, no pasaran!

KOS-ova starleta

Već dulje vremena rukomet postaje jedan od atraktivnijih športova. Veoma dinamičan, uzbudljiv do dramatičnosti i od publike sve prihvaćeniji. Recentno Europsko prvenstvo, unatoč mnoštvu organizacijskih i sudačkih màlēra, doprinijelo je još većoj popularnosti ove igre. Gledali smo iznimne sposobnosti obrane, protuudara, brzih izmjena i gladijatorskih bojeva i nadmudrivanja.

Skandinavske su države, njih četiri od pet, pokazale kako je to njihov primarni šport i kako su ratničkim umijećem te lucidnošću borbe vikinških potomaka dokazali kako će još dugo vremena biti prvi ovog zanimljivog nadmudrivanja kroz igru. Napose se, u toj skupini država, ističe Danska, istinski i zasluženi rukometni prvaki ovog euro prvenstva. Nesumnjivo, dugo će još trebati respektirati navedene nacije rukometne Europe, pa slijedom toga i Svijeta u cjelini.

Bronca ravna suhog zlata 

Hrvatski junaci – vitezovi i bojovnici, moćni zdrug rukometnih talenata i nespornih asova, nakon sušnih pet godina prve polovine 20-tih godina ovog milenija, očitovaše respektabilnost kauboja prethodnika i kreću njihovim koracima, prema još respektabilnijim rezultatima i medaljama što sjajnijeg izgleda. Poput slavnih ratnika hrvatskih, od milenijskih do nedavnih vitezova i njihovih postignuća – ne štedeći znoj, krv, bol i muke –  nošeni slavnim ratničkim  geslom viribus unitis prirediše uspjeh zlata vrijedan (bijuć boj, za narod svoj). Vođeni su prema pobjedi, general-feldmaršalom ove borbe Islanđaninom Dagurom Sigurdssonom.

Poput tolikih hrvatskih značajnika različite krvi, istaknutih na svim poljima ljudskih postignuća od znanosti, stvaralaštva, preko ratništva ili umjetnosti,domoljublja i športa – ovaj  emotivac genetskog ledenog koda, sve više razumije hrvatsko bilo i siguran sam kako razmišlja o svojoj drugoj domovini na toplim jadranskim žalima u mirisima ljekovitih trava i svekolikog božjeg blagoslova. Dotle, kako i sam nevješta, od svoje vojske kani izgraditi silu i njihove fortice, uz bok najelitnijih skupina svjetskoga respekta. Sigurdssone neka Ti dragi Bog  otvori putove  sigurne,  kroz nemirna mora u plovidbi ili letu Tebe i tvojih sokolova.

Požar u gnijezdu stršljenova

Takozvana hrvatska politička ljevica, okupljena oko dva patuljka – jednog karnevala koji se sam valjao po blatnim ulicama ili biciklom od snijega čistio zagrebačke avenije i onog drugog metroseksualca iz gepeka punčeva automobila,  uz dekoraciju bake prase i sličnih feminističkih antifa, leleču  nad abortiranim čudovištima njihova nauma, uloge, misije i vizije. I kao da govore: „Ne ide pa ne ide drže Koba, ako si u blizini ljubičice bele, moli za nas daljnje naputke. Kresove trnjanske s crvenom p…om, obavili smo točno po njegovu naputku jedino nismo imali JNA na raspolaganju. Falio nam đeneral Koča i njegova II. Armija, s dijelom njenih sastavnica: 45., 28. i 39. divizijom. Pri padu Zagreba posebice su se istakle 24. i 20. slavom ovenčana brigada iz spomenute 45. srpske divizije. Među pripadnicima te brigade bijahu  četiri preznačajna velikosrpska ideologa, koji će dati glavni tonalitet i Memorandumu SANU-a, s korifejom Dobricom Ćosićem na čelu.

Znakovito je kako je  21. brigada, iz također gore spomenuta 28. Slavonske divizije doprinijela padu Zagreba i tami 45 godina dugačkoj. Makar je iz te tzv. Slavonske28. divizije, podrobnije 21. brigade, komesar 2. bojne te brigade kapetan Jure Devčić putem pričuvne postaje Hrvatskog krugovala prvi obznanio ulazak „osloboditelja“ u Zagreb. Izvjesni Stojan Damjanović pripadnik 21. brigade je posvjedočio kakoje ta 21. brigada sudjelovala u oslobođenju Beograda (listopad 1944.) i da je tada imala maksimalno 800 boraca.

 Nitrećina    

Naravno, zaslugom baćuška metropola je oslobođena, a broj pripadnika 21. brigade narastao je munjevito -kao i obično, gotovo za četiri puta. Srbi su u pravilu dobitnici rata  i junaci kad ratovi završavaju. Bilo to u Velikom ratu kad su dogurali do Soluna, a Crnogorci ih spasili od potpunog pomora u planinskim gudurama između Albanije i Crne Gore. Zauzvrat, kao saveznici Antante, Crnogorci ostadoše bez države, a beogradski pašaluk ode „bre na naše more“. Konac II. ww dočekali su kao partizani,  a do tada su bili zastave sviju boja. Čiča Dražini četnici, Nedićevci, Ljotićevci i pokoji partizan. Tako je 21. brigada narasla od osam stotina na  tri tisuće pripadnika. Kominternin denuncijant imena Tito većinu, od one ¾,je pretvorio u partizane,zamjenom šajkače petokrakom. Tako  „slavonska brigada“ i druge sastavnice II. Armije Zagreb oslobodiše zločinci, zločinca general lajtnanta Koče Popovića.

Veći dio ove priče o oslobađanju Zagreba sam prikupio od dvojice vrijednih intelektualaca i znalaca političke  povijesti Balkana. (To su publicist Darko Hudelist i prof. dr. Ivo Banac, sigurno ne hrvatski nacionalisti, a kamoli ustaše.)
Poštovani štioče, te i takve nadnevke slave antife i umivene komunjare u RH. Ne zanima njih nikakvo postignuće ili probitak hrvatske države – upravo suprotno oni sve čine – uz dobru plaću izvana i iznutra, kako bi razjedinili hrvatski puk, napravili kaos i vratili ljubljenu majčicu Jugoslaviju (čitaj tamnicu bez vrata) na još jedan put bratstva i jedinstava.

Vrijeme je za rušenje, pravnih sredstvima, i amputaciju ovog napredovalog karcinoma na tkivu RH!  Njihov mentor i tzv. predsjednik RH imena Nitrećina je skinuo zadnju krabulju u kontaktu na groblju velikana usred Breograda, kad mu je četnik s dna kace Sava Štrbac rastrgao tu krabulju. I to njemu ucviljenom smrću deda-strica, maršalova poslušnika i borca sa Sutjeske kojem je Beograd ostao vječitim gradom i svetinjom.

Moć države i Thompsonov trijumf nad silama zla

Potpisniku ovih redaka je razumljivo kako su šumski ljudi oslobodili na tisuće zagrebačkih  stanova, kako su ubili na stotine tisuća nedužnih ljudi, kako su činili sve da se jednom zauvijek izbriše iz povijesti ime hrvatsko, kako se još uvijek nadaju uspjehu Putinove specijalne operacije, ali mu ne ide nikako u glavu kako javne površine u demokratskoj i pravnoj državi mogu postati lenom parazita, koji mašu s izbornim legitimitetom s nešto više od četvrtine glasova upisanih u biračke popise jedinica lokalne uprave.

Dok Nitrećina za povijest njegova dvostrukog tzv. predsjedničkog mandatatek upisa nekoliko otvaranja dječjih vrtića, piknike po drniškim pršutanama, skitnje Istrom o državnom trošku, ugošćavanje đilkoša Dodika i još pokoju pikanteriju vezanu uz Pepermint i Slovensku ulicu u Zagrebu. Nitrećini ipak valja pripisati ozbiljan napredak u saradnji s ruskim FSB-om koji mu je izdao zapovijed: „Kad su na stolu teme koje nama koriste ti udri što jače i glumi junačinu, a ne budi onaj koji se s metar visine prospe kao p… (ili proso).

U protokolarnim pak čestitkama i drugim lakrdijama glumi nacionalistu, žešćeg do li je naš tovariš Medvedev. Bog i bogme uči Nitrećina, uči!

I za kraj trunčić sarkazma via Smoje. U ove kasne ure velikog nadnevka – 2. veljače j. mi se za Nitrećinu. Važno je da je sabor na placu hrvatskoga bana okrenuta prema Mađarskoj uspija, kako bi govorija – po vlastitom kazivanju sotona, antikrst, ali ne peder Milentije Smoje – onomad kad je Relja detaljno i hvalospjevno zborio o Mitingu na Ušću.