PREDSJEDNIK RH: RADO ĆU PREDSJEDNIKU VLADE JOŠ JEDNOM OSVJEŽITI MEMORIJU
Tekst: N. J.
Foto: www.predsjednik.rh
U višetjednoj nezapamćenoj i neuobičajenoj javnoj prepisci između predsjednika RH i predsjednika Vlade RH iz Ureda predsjednika Zorana Milanovića zaprimili smo u nedjelju, 25. listopada 2020. priopćenje br. 241/2020. pod naslovom „Predsjednik Vlade ne govori istinu, HDZ nije dopustio da Zoran Milanović vodi Nacionalni odbor za praćenje pregovora s EU“ koje potpisuje glasnogovornik predsjednika RH – Nikola Jelić, a koje u cijelosti prenosimo, i to kako slijedi:
Kako neistina koju je iznio predsjednik Vlade RH Andrej Plenković ne bi postala, njemu sigurno razumljiv, medijski „frame“ – neistina kako je predsjednik Republike Zoran Milanović odbio voditi Nacionalni odbor za praćenje pregovora s EU dok je bio predsjednik SDP-a i lider oporbe – Ured predsjednika rado će predsjedniku Vlade još jednom osvježiti memoriju. Jer, kako i sam govori, važno je da hrvatska javnost to zna.
Zoran Milanović bio je kandidat svoje tadašnje stranke za predsjednika Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU, ali Hrvatski sabor je izabrao Vesnu Pusić i to sa 84 glasa saborskih zastupnika među kojima su, donoseći presudnu većinu, bili i zastupnici njegove stranke, HDZ-a. Ili ni taj HDZ Andrej Plenković ne priznaje kao svoj? Suzdržanih je bilo 53. Dobro? Predsjednik Republike, tada predsjednik SDP-a, upozoravao je kako bi Nacionalni odbor trebao voditi predsjednik najjače oporbene stranke jer, kako je tada govorio, “to jamči stabilnost Saveza za Europu”, „ta funkcija ima dalekosežniji simbolični značaj“, a bez toga „Nacionalni odbor gubi politički značaj i smisao“.
Volju HDZ-a, koji nikako nije dopustio da lider oporbe vodi Nacionalni odbor, Zoran Milanović nije mogao promijeniti, ali i on i SDP ostali su u Savezu za Europu jer su to bili državni poslovi važni za Hrvatsku. To je istina. A još jedna prigodna neistina koju predsjednik Vlade „framea“ – računajući valjda da svi imaju kratko pamćenje – neće promijeniti povijest koja kazuje kako je njegova uloga u pristupanju Hrvatske Europskoj uniji bila i ostala na razini pariškog prognanika.