PORTRET ZNANSTVENIKA: OD IDEALIZMA DO REALIZMA
Tekst: dr. sc. Nenad Raos
Foto: Gordan Premuš, prof.
Što dr. sc. Tomislav Portada, kemičar i znanstvenik, kaže o svome životu i radu
Zamislite radnika koji ne samo što radi prekovremeno, nego za svoj prekovremeni rad ne traži nikakvu naknadu. Zamislite čovjeka koji se uz svoj redovni posao znanstvenog istraživanja bavi popularizacijom znanosti, nastavom, radom s nadarenim učenicima, znanstvenika koji uz znanstvene radove piše stručne i popularne članke, bavi se glazbom, pjeva solo, i što još sve ne – i dobili ste čovjeka koji se zove Tomislav Portada. I odmah ćete pomisliti: tog čovjeka svi hvale, tom čovjeku su sva vrata širom otvorena, kolege ga poštuju i cijene, a poslodavac ga drži kao kap vode na dlanu. No, prevarili ste se. Nije tako, ili – da budem znanstveno egzaktan – nije baš sve tako kako ste zamislili.
No, da budem malo konkretniji, Tomislav Portada je znanstvenik, doktor prirodnih znanosti iz područja kemije, zaposlen u Institutu Ruđer Bošković. Bavi se, najjednostavnije rečeno, organskom kemijom, sintezom novih kemijskih spojeva od kojih se priređuju gelovi. Dakako, bavi se i drugih istraživanjima i, kao što rekoh, popularizacijom i promocijom znanosti. Za sebe kaže da je perfekcionist. To ga je s jedne strane navelo da se bavi kemijskom nomenklaturom i terminologijom, a s druge da drvljem i kamenjem napada neegzaktan pristup znanosti, pseudoznanost, koja u posljednje vrijeme – poticana epidemijom korone – pušta alveolno korijenje u sve kutke ovog našeg u korov zaraslog vrta. (Sve drugo što vas zanima o dr. sc. Tomislavu Portadi možete pronaći u knjizi intervjua s našim znanstvenicima, “Putovanje u nepoznato: Zašto se bavim znanošću (i kako je do toga došlo)?”, koja je poslužila kao osnova za pisanje ovog članka.)
Kao i kod drugih nadahnutih znanstvenika, onih koji žive za svoj posao, ljubav za znanost, a posebice za kemiju počela je u najranijoj dobi. „Kemiju sam otkrio u petom ili šestom razredu kada mi je pod ruku slučajno došla knjiga Mihajla Velimirovića iz biblioteke ‘Školski leksikon’ uz koju je bio priložen periodni sustav kemijskih elemenata“, kaže doktor Portada. „Veliku i važnu ulogu u mojem odabiru kemije kao životnog poziva odigrala je profesorica kemije i geografije Danica Marunić koja je vodila školsku ekološku grupu čiji sam bio član.“ Nakon toga slijedilo je školovanje u kemijsko-tehničkoj školi (danas je to Prirodoslovna škola Vladimira Preloga), a zatim studij kemije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, koji završava 1998. godine. Nakon toga slijedi zaposlenje u Institutu Ruđer Bošković i…
Doktor Portada kaže da ga u poslu najviše smetaju dvije stvari. Jedna je preveliko administriranje, a drugo – što ga „prilično ljuti“ – su „slučajevi neodgovornog i nekorektnog ponašanja pojedinih kolega i suradnika“. Ja bih se, i često sam se uistinu klonio takvog diplomatskog, pravo rečeno mandarinskog govora te nazivao stvari pravim imenom. Na našim institutima i fakultetima postoje, da tako kažem, dvije stranke, stranka radnika i stranka neradnika. Neradnike nitko ne dira, dok su radnici stalno na tapetu, ako zbog ničeg drugog a ono zato što pokazuju pripadnicima one druge stranke, stranke neradnika, da se i u našim otužnim prilikama ipak nešto može napraviti. „Dosta mi se puta dogodilo da sam bio uključen u neki timski rad u kojem su bile jasno dodijeljene uloge, poslovi i rokovi, a onda se tipično dogodi da ja odradim svoj dio posla, a netko od kolega i suradnika ne odradi svoj dio pa se počne nespretno izmotavati i smišljati kojekakva opravdanja i izgovore za svoju aljkavost“, kaže doktor Portada, pa nastavlja: „To onda traje neko vrijeme i na kraju cijeli posao propadne jer ne postoji način da nekoga natjerate da odradi svoj dio posla.“ Kratko rečeno, dođe mu kao nekakav sažetak – ja bih o tome, a vjerujem i doktor Portada, mogao knjigu napisati.
A to dvoje, administriranje i zabušavanje, stoje u korelaciji, da ne kažem u uzročno-posljedičnoj vezi. Zabušavanje je karakteristično za svaki birokratski sustav, svatko tko je služio vojsku znat će o čemu govorim („hvatanje krivine“). Na papiru sve funkcionira, a u zbilji… „Zvana uj, znutra fuj“, kako se u starom Zagrebu govorilo.
„Nažalost, rezultati rada u području prirodoznanstvenog nazivlja ne vrednuju se kod znanstvenenog napredovanja u području prirodnih znanosti“, kaže doktor Portada, a kako se rad na tom području ni ne honorira, čovjek na kraju nema nikakve materijalne, ni izravne ni neizravne koristi od svoga rada. I dok jedni, entuzijasti, rade za badava, drugi, oni iz Hrvatske stranke neradnika (HSNR), uživaju sve blagodati birokratskog sustava. „Ne postoji način da nekoga natjerate da odradi svoj dio posla“, kaže doktor Portada, pa takvom ne dajete nikakav posao, a kako se ipak mora vidjeti da je nešto radio (ili kako se lijepo kaže „da je aktivno surađivao u znanstvenom radu“) naprosto pripišete njegovo ime na svoj znanstveni članak. Radi mira u kući.
Eto to je slika i prilika stanja znanstvenika, znanosti i znanstvenog obrazovanja u Lijepoj našoj. Uvijek će biti entuzijastičnih mladih ljudi, koji će svoj entuzijazam uspjeti održati do srednje, pa i strarije životne dobi, no prije ili kasnije takvi će, entuzijsti, doći do spoznaje: „Dok mi oko zvijezdu ište, nos mi pade u smetište.“ No treba ploviti, jer ploviti se mora.
O
