NE GLEDAJTE GORE! NEGO KAMO?
Tekst: dr. Tihomir Marjanac
Foto: Netflix/ProGEO
Svi filmovi katastrofa imaju nekoliko zajedničkih elemenata. Prvi je prirodna katastrofa koja je (ne)predvidiva, i koju ni uz najbolju volju ne možemo spriječiti. Drugi element je borba informiranih pojedinaca (redovito znanstvenika) da o toj neizbježnoj katastrofi obavijeste i osvijeste političare i javnost. Naravno, to je vrlo nalik na borbu s vjetrenjačama pa im to teško (ali ipak!) uspijeva. Treći element su žrtve; nekoliko obitelji s kojima se gledatelji trebaju poistovjetiti i koje u toj katastrofi uglavnom stradavaju. Takav je ustroj većine filmova koji su na temu prirodnih katastrofa ikada bili snimljeni. Scenaristi su se u većini slučajeva dobro potrudili da prikažu psihološko-sociološki aspekt katastrofe, bez obzira o kojoj je riječ (tsunami, vulkan, potres, udar asteroida ili jezgre kometa), ali u prikazu same katastrofe se doslovce gube kao da nemaju koga pitati za savjet! Izuzetak je film “Super comet: Episode 1” iz 2007. godine u režiji Sefana Schniedera. U tom se prvom (od dva) dokumentarističkom dijelu filma o udaru jezgre komete pojavljuju kao komentatori svi vodeći stručnjaci koji se stvarno bave istraživanjem impakata. Drugi nastavak filma o superkometu je jednako dobar, ali je snimljen kao sociološka drama.
Ne gledaj gore
Ovih dana gleda se novi film u Netflixovoj produkciji “Don’t look up” kojega je režirao Adam Mc Kay, a kritičari ga prikazuju kao parodiju. Međutim, pogledajmo tu “parodiju” kritički. Prvo što me kao znanstvenika koji proučava prirodne katastrofe zanima je do koje su mjere autori filma ispravno prikazali tu katastrofu. U većini dosadašnjih filmova, prirodna katastrofa je prikazana gotovo benigno! Jest da iz nekog vulkana curi lava i uništava kuće, ali to je prikazano gotovo operetski, tako da glavni likovi mogu izbjeći pogibelj. Za razliku od desetak tisuća stanovnika Pompeja i Herkulanea.
U filmu “Don’t look up” katastrofu izazva udar jezgre komete u Zemlju. Pažljiv promatrač će prepoznati situacije koje su već prikazane u nekom ranijem filmu, a meni se nametnula paralela s britanskim filmom “51 degrees North” kojeg je režirao Georgij Richters 2014. godine. Udar jezgre komete velike oko 9 km je golem, i prikazan je na način da se doima kako ga nitko ne bi preživio. Istina je da je takav sličan udar prije 65 milijuna godina ubio sve dinosaure i skoro 80 posto svega živoga na našoj planeti. Ipak, upravo takav udar mnogi bi mogli preživjeti izvan zone dosega udarnog vala, doduše na udaljenosti od nekoliko tisuća kilometara, u podzemnim skloništima ali i zaklonima na površini. Naravno da bi nakon takve katastrofe život bio sličniji prethistoriji nego modernom dobu. Nakon udara u filmu telefoni i kompjuteri rade, ima električne energije. Doduše osjete se i razorni potresi. Na žalost scenarista, nakon udara ne će raditi ništa od navedenog. Smetnje će imati i telekomunikacijski sateliti u orbiti, jer impakt stvara snažni poremećaj u Zemljinom magnetskom polju koji stvara snažan elektromagnetski val, poput eksplozije nuklearne bombe. Taj elektromagnetski val izaziva pregaranje transformatora, dalekovoda, elektromotora, matičnih ploča i procesora, a to se već i dogodio prigodom takozvanog Carringtonovog događaja 1859. godine kojeg je izazvala erupcija na Suncu, i uslijed Tunguske eksplozije 1908. godine. Ti su efekti dobro prikazani u već spomenutom filmu “Super comet”, pa preporučam da ga pogledate. Ako bi se to dogodilo, bio bi to kraj ili barem reset civilizacije na Zemlji koja se temelji na električnoj energiji.
Svojstva jezgara kometa
Ako nam se približava neka kometa i predstavlja ugrozu za civilizaciju na Zemlji, moramo se zapitati što i koliko znamo o njenim svojstvima? Nekada se vjerovalo da su jezgre kometa u osnovi masa leda posuta svemirskom prašinom, pa je iskovan naziv “dirty snowball” (u prijevodu ‘prašnjava gruda snijega’). Prve snimka napravljene iz svemirskih sondi koje su se približile jezgri Halleyeve komete 1986. godine, pokazale su da je jezgra vrlo taman objekt, najtamniji u Sunčevom sustavu, iz koje štrcaju gejziri vodene pare i drugih plinova. Prve spoznaje o čvrstini jezgre komete dobivene su tek 2005. godine kada je američka sonda Deep Impact lansirala mali impaktor prema jezgri komete Tempel 1. Udar je napravio velik oblak prašine i vodene pare koji se vidio teleskopom i sa Zemlje. U tom je oblaku bilo više prašine nego vodene pare, što nije bilo očekivano, pa se iskovalo novi termin za građu jezgre komete ‘icy dirtball‘ (u prijevodu ‘ledena gruda prašine’). Očekivalo se da će krater biti trajno vidljiv na njegovoj površini, no na fotografijama koje je napravila sonda Stardust 2011. godine krater nije vidljiv jer je u međuvremenu zatrpan urušavanjem materijala s njegovih bokova. Po jednoj interpretaciji jezgra komete ima konzistenciju talka. Hm… Znatno kvalitetnije spoznaje o strukturi jezgre komete dala je misija Rosetta koja je 2014. godine ušla u orbitu oko komete Churyumov-Gerasimenko. Tada smo uočili da je jezgra izgrađena velikim dijelom od leda, i da se na njenoj površini nalaze veće i manje gromade stijena, od kojih su mnoge bile veličine gradskog autobusa. Na snimcima koje je snimila sonda Rosetta uočene su i brojne velike kamene gromade (slika 1) koje lete u blizini jezgre komete, a koje su očito bile izbačene s njene površine. Uočeni su i brojni gejziri koji iz unutrašnjosti jezgre komete izbacuju vodenu paru, ugljikov dioksid i prašinu od koje nastaje rep komete.
Slika 1: Jezgra komete Churyumov-Gerasimenko koju je snimila sonda Rosetta 2014. g. velika je oko 4,3 x 4,1 km. Na slici se vidi jedan aktivni gejzir koji izbacuje vodenu paru i ugljični dioksid, a zaokružene su gromade stijena koje imaju preko 10 m u promjeru i lete nedaleko komete
Krhke jezgre kometa
Jezgre kometa se ponekad raspadaju. Jezgra komete Shoemaker-Levy 9 se 1992. godine u blizini Jupitera raspala na preko 20 fragmenata promjera od nekoliko stotina metara pa do 2 km, koji su potom 1994. godine tijekom 6 dana udarali u Jupiter brzinom od oko 60 km/sek, a tragovi udara ostali su vidljivi još mjesecima. I jezgra komete Schwassmann-Wachmann se također raspala na čak oko 60 fragmenata (slika 2), a očekuje se da će 25. kolovoza 2022. godine proći blizu Zemlje pa ćemo moći vidjeti u kakvom će biti stanju. U svim ovim slučajevima najveći fragment je prvi u nizu, a svi ostali ga slijede u njegovom repu (slika 3).
Slika 2: Fragmentirana jezgra komete Schwassmann-Wachmann
Slika 3: Niz fragmenata jezgre komete Shoemaker-Levy 9 na kolizijskoj putanji prema Jupiteru
Sudar sa Zemljom
Što bi se dogodilo u sudaru velike jezgre komete sa Zemljom? Neovisno od veličine jezgre, ona će se sigurno raspasti prolaskom kroz atmosferu jer je nehomogena, ali najveći fragmenti mogu dospjeti do površine i izazvati kolosalne impakte koji mogu stvoriti kratere promjera desetak kilometara, pa čak i do 300 km! Fragmenti (impaktori) promjera oko 1 km stvaraju kratere promjera 20-30 km, a oni promjera 6 ili više kilometara stvaraju kratere promjera 200-300 km, što ovisi o gustoći impaktora i njegovoj brzini koja iznosi desetak kilometara u sekundi (komete imaju brzine oko 60-70 km/sek). Manji fragmenti ne će letjeti kroz atmosferu poput projektila i probijati zgrade, kako se to vidi u skoro svim filmovima katastrofa, nego će eksplodirati na granici s troposferom, na visini od oko 10-20 km iznad tla snagom Tunguske ili još snažnije eksplozije!
Kako se snaga Tunguske eksplozije procjenjuje na 20-40 megatona TNT, to znači da bi svaki od stotinjak fragmenata koji bi udarili na Zemlju izazvao potpuno razaranje na površini od 3.000 km2 ili većoj. Vremenski razmak tih atmosferskih impakta mogao bi biti od nekoliko desetaka minuta do nekoliko sati, u ukupnom trajanju čak i do nekoliko dana, pa bi bombardiranju bila izložena velika površina planete Zemlje. Udarni valovi impaktnih eksplozija na tlu i u zraku bi potpuno uništili velike gradove (poput Londona) u kojima ne bi nitko preživio, a impakti iznad oceana stvorili bi tsunamije visoke i do 1.000 m! Ovaj realni scenarij dramatično nadilazi sve što je u filmovima bilo prikazano. Ako i kada se to dogodi, bit će to extinction level event, koji se pojavio kao termin u filmu “Deep impact” (kod nas preveden kao ‘Žestoki udar’). Ali, u tom filmu je prikazan katastrofalni udar samo jedne velike jezgre komete uz puno manjih ‘benignih’.
Slika 4: Najgori mogući scenarij je serijski impakt koji nastaje sudarom s nizom jezgara komete koja se raspala negdje daleko od Zemlje. U slučaju da imamo niz od 12 fragmenata jezgre komete, svaki promjera 1-2 km koji se sudaraju sa Zemljom svakih 10 sati na 45E sjeverne geografske širine, razaranje bi pogodilo 7 država i izazvalo 4 mega-tsunamija koji su prikazani kružnicama. Osim njih dogodilo bi se i stotinjak atmosferskih eksplozija nalik na Tungusku koje bi izazvali fragmenti promjera oko 70-100 m
Kako su izumrli dinosauri?
Pa kako su izumrli dinosauri ako bi se isti ili vrlo sličan današnji udar asteroida ili jezgre komete mogao preživjeti? Odgovor leži u slijedu događaja koji su se dogodili prije 65 milijuna godina, a kojega film ne prikazuje, barem ne na uvjerljiv način. Pa što su to autori pogriješili? Autori su pogriješili u prikazu same katastrofe. Naime, iako je jasno da je riječ o udaru jezgre komete, prikazuje se scenarij za udar željeznog asteroida! Nažalost, u interesu podizanja dramaturgije zanemarilo se fiziku udara. Udar bi zaista bio znatno jači no što je prikazano, i ne bi bio samo jedan, nego mnoštvo u kratkom vremenskom razmaku. Nakon serije udara uslijedili bi globalni požari i dramatična promjena klime koju najbolje opisuje scenarij nuklearne zime. Od prašine, rastaljenih čestica stijena, dima i vodene pare u zraku nastala bi dugotrajna globalna naoblaka, na površini bi bila potpuna noć, a Zemlja bi utonula u ledeno doba. U tim uvjetima niti jedan organizam koji bi preživio udar, bez obzira gdje se nalazio ne bi preživio promijenjenu klimu i poremećeni hranidbeni lanac. Tako su i dinosauri umrli od udara, ozljeda, gladi i smrzavanja.
