KONZERVATIZAM I PROGRESIJA
Tekst: F. Đukić
Foto: Politikonz
Marginaliziran, isključen, često proglašavan kao fašistički oblik političke i filozofske misli – konzervatizam se u današnjem društvu percipira isključivo kao filozofski i politički pravac koji vodi u nazadnost.
Ta iskrivljena i u potpunosti kriva slika razvila se i razvija se pomoću neinformiranih i zlonamjernih medija, političkih i društvenih aktivista i boraca za ljudska i ina prava, ali i kroz samo djelovanje države.
Jedan od najvećih problema je relativiziranje morala. Čini se da je nekakav moralni kodeks usađen u nama samima međutim filozofija etike i morala napreduje kao i naše društvo. U ovom novim postavkama društva gdje se sloboda sve više gubi, gdje nametnute ideologije sve više zauzimaju prostor, i sam moral i pitanje morala kopni.
Vratit ću se na sam konzervatizam. Pravi konzervatizam koji još uvijek postoji i koji perpetuira u društvu, nalazimo (nazovimo to zadnje izdanje) u anglosaksonskim krugovima, odnosno sam moderni konzervatizam se tamo javlja. Zadnji velikan konzervativne misli, sir Roger Scruton, uvelike je oblikovao misao modernog konzervatizma – koji i dalje ima stare konzervativne temelje u kontekstu očuvanja tradicionalnih tekovina koje su očuvale (naravno – ne u punoj mjeri zbog drugih pravaca i režima koji su djelovali kroz povijest) naše društvo.
Pronalazim konzervatizam između ostalog i progresivnim pravcem (koliko god to zvučalo nemoguće) budući da filozofska i društvena komponenta konzervatizma se mijenja i modificira, ali temelji ostaju isti.
Ako promatramo stranke koje su glavni akteri politike u svijetu kao i u Hrvatskoj, onda ćemo zaključiti da HDZ nema nikakve veze s konzervatizmom baš kao i SDP (iako postoje pokušaji u zadnje vrijeme) s pravom ljevicom.
Neka osnovna definicija temeljnog (da ga tako nazovem) konzervatizma je pretpostavka da će ljudi biti moralno i osobno poboljšani i da će svi ljudski životi biti uzdignuti kroz individualnu slobodu svakog čovjeka ako slijede obrasce istog, a vlada će braniti te slobode i ništa više.
Konzervativizam je u klasičnom smislu započeo svoj razvoj 1789. godine nakon neuspjeha Francuske revolucije.
Nakon smaknuća Luisa XVI. i kaotičnog neuspjeha nove, loše uspostavljene vlade; vlast je preuzeo Maximillian Robespierre i uspostavljena je “Vladavina terora” pa su u to vrijeme deseci tisuća ljudi bili pogubljeni zbog neslaganja sa samim vođama revolucije. Iako su ideali revolucije trebali povećati čovjekovu slobodu, bez utvrđenog niza zakona koji bi zaštitili te slobode, revolucija je bila osuđena na propast. Nakon svjedočenja strahota Francuske revolucije i tadašnje anarhije, autor i diplomat François-René de Chateaubriand prvi je skovao riječ – konzervativizam – navodeći da; bez uspostavljanja zakona koji daju (osobne) slobode i vlade koja će štititi te zakone, niti jedan čovjek nikada neće biti slobodan.
Već se tu može primijetiti progresivizam jer konzervatizam štiti život i osobne slobode svakog pojedinca, a ne samo jedne skupine. Iako se konzervatizam povezuje samo s aristokracijom, to je netočno budući da originalni oblik aristokracije koja ima izvršnu i zakonodavnu vlast više ne postoji, a konzervatizam je ipak i dalje tu.
Nameće se pitanje zašto onda ne slijediti filozofiju libertarijanizma u kojoj vlada malo ili nimalo ne utječe na našu svakodnevicu. Ali, kao što nas je povijest naučila, ako se čovjek prepusti sam sebi, iskoristit će svoja prava i slobodu i nametati svoju volju, kao što će i zadirati u prava i slobode drugih.
Isto tako, konzervativni filozofi smatraju čovjeka kao grešno biće koje nije savršeno i koje će često odlaziti u devijacije pa je s te strane konzervatizam puno oprezniji nego čisti liberalizam odnosno libertarijanizam.
Sada imamo najbolji primjer toga. Jedna skupina ljudi (koja je disperzirana u više manjih grupa) želi nam reći da se oni jedini bore za ljudska prava i slobode (slobode za koje oni tvrde da su jedine i prave slobode) i pri tome ne dopušta drugoj strani (čitaj: većini) da uopće iskaže svoje mišljene, a kamoli što drugo.
Također, primjećujemo da Vlada Republike Hrvatske dozvoljava toj skupini ljudi da nameću svoj narativ kao jedini ispravan. Ovo je najbolji primjer zašto libertarijanizam ne uspijeva kao smjer razmišljanja i filozofije.
Da bi konzervatizam uspio i da bi čovjekova sloboda bila potpuna (ne može nikada biti skroz potpuna, ali najviše što može) potrebna je uspostava reda pomoću države koja će uvažavati slobode svakog građanina.
U tom društvenom poretku, što je stavka konzervatizma, postoji progresivnost jer konzervatizam poštuje demokraciju i volju naroda, a to se može izgubiti u liberalnom svijetu koji za normu ima prihvatiti svaku slobodu odnosno prividnu slobodu. Tu dolazimo do dijela o moralu. Dok ostali gledaju samo na tržišnu isplativost (ovakav oblik konzervatizma bio bi liberalni konzervatizam – grubo rečeno) i da se stvari prepuste u potpunosti pojedincu ili ona druga strana koja bi socijalizam, konzervatizam teži propitivanju morala kroz kršćanske uzuse. Zašto je to bitno? Bitno je iz razloga što katolicizam, sa svim svojim manama (a mane ima zbog činjenice da je čovjekova slobodna volja ta koja čini grijeh – neću ulaziti u pitanje o determinizmu) donio moralne obrasce preko kojih su nastali i zakoni – primjerice Levitski zakonik u Starom zavjetu. Cinici će reći da je Stari zavjet nešto najbrutalnije što je napisano, ali on ionako nije u potpunosti integralni dio kršćanske vjere.
Čak i u tom liberalnom konzervatizmu, koji je nekako krenuo s Donaldom Reaganom i Margaret Thatcher, a oni su te ekonomske ideje uzeli od Miltona Friedmana, ponekad se gubi moralni integritet jer potpuna sloboda tržišta ulazi u konflikt s društvom koje je slobodno. Naravno, ekonomska sloboda je dio i osobne slobode no tu treba uzeti u obzir mogućnost da se kapital kod pojedinca umnoži u tolikoj mjeri da on poželi imati apsolutnu moć.
Konzervatizam je i progresivan jer shvaća, kako lijepo objašnjava sir Roger Scruton, postojanje i važnost apsolutnih vrijednosti. Dok drugi relativiziraju svako stanje – baš tim riječima – sve je relativno – konzervatizam traži „Apsoluta“ i prema tome modificira moralnost. Kada pišem – modificira – tada mislim samo na modifikaciju odnosno prilagođavanje na društvene i kulturne pojave koje se odvijaju. Kako kroz povijest tako i sad.
Stoga, konzervatizam ima tu progresivnu notu jer on na svaki izazov ima modificirane odgovore uz naravno – temelj tradicionalnosti.
Kao primjer ovoga što sam napisao – naveo bih odgovor suvremenih konzervativnih mislilaca na problem migranata i migracija. Oni su pozdravili dosege u uključivanju svih rasa religija i identiteta, ali kao problem naveli su nemogućnost migranata da se integriraju u društvo. Ta nemogućnost proizlazi i iz činjenice da skoro svaki narod u Europi polako gubi svoj identitet.
Neki od mislilaca koji su dijelili ovo mišljenje su: Phillipe Bénéton, Rémi Brague, Chantal Delsol, Roger Scruton i ostali.
Zaključak je da konzervativci nisu ksenofobi koji ne razumiju povijest i prirodnost migracija, ali isto tako razumiju kolonizatorske pretenzije onih koji ne žele prihvatiti vrijednosti nove države u koju su došli.
