KLIMATSKA KRIZA 2050. GODINE
Tekst: K. S.
Foto: M. T.
Godina je 2050. Slušam Zagera i Evansa iz pradavne 1969. godine “In the year 2525”, i baš si mislim kako su bili dalekovidni. I danas se naježim na te stihove! Ali, apokaliptična slika svijeta iz te pjesme sve je bliža, i to me ispunjava tjeskobom.
MLADI AKTIVISTI
Godine nisu važne, ali promjene jesu! Davno je bila 1969. godina, a danas malo‑pomalo ulazimo u baš takav svijet, da se prisjećam grozota 20. stoljeća i čudim se zaslijepljenosti ljudi i političara u 21. stoljeću. Kao da nisu ništa naučili iz povijesti, kao da nikad nisu išli u školu nego samo štrajkali za klimu!
Dalekosežni planovi o ugljično‑neutralnom samoodrživom razvoju Europe se i dalje ne ostvaruju kako je bilo prvotno zamišljeno. Zato se klimatski ideolozi koje volim zvati “zelenima” crvene od bijesa. Zelena tranzicija ne ide glatko. Obnovljivi izvori energije ne daju potrebne količine struje, a fosilna goriva su anatemizirana do te mjere da ih se uopće ne smije ni spominjati. A potražnja za energijom samo raste i raste. Danas je baš sve na struju!
Mladi aktivisti sa kulturološkog zapada, neskloni učenju prirodnih znanosti, pa i učenja na greškama starijih generacija, odlučili su uzeti stvari u svoje ruke i raditi svoje vlastite greške, u uvjerenju da nakon svih ratova u 20. stoljeću upravo oni moraju spasiti planet. Od koga? Od nas samih, jer sove i kitovi ne mogu sami izvojevati pobjedu nad ljudima koji im uništavaju dom, pa su se postavili kao svojevrsni “advokati prirode”.
Njihov svjetonazor se oblikovao gledanjem dokumentaraca na televiziji o zločestim ljudima koji krče prašume da bi uzgajali hranu, o ljudima koji uništavaju prirodu rudarenjem kojim pribavljaju sirovine za proizvodnju svega i svačega pa i litijskih baterija, crpljenjem nafte i plina za proizvodnju uz ostaloga i lijekova, zagađivanjem zraka, bacanjem nemogućih količina smeća, itd.
Zato su izmislili pokret protiv svih tih zala, pokret po kojem su ljudi najveće zlo ovog planeta. Zeleni pokret. I upornim aktivizmom su uspjeli doći na vlast u Europi, ali i šire. Oni nikad nisu čuli izreku “prvo pometi pred svojim vratima”, jer su upravo oni “žrtve” svojih roditelja i općenito starijih (i školovanih) generacija. Njima su starije generacije “ukrale djetinjstvo”, pa se sada mogu osvećivati jer su došli na vlast! Neki bi to mogli nazvati i sindromom Petra Pana, lika iz bajke koji odbija odrasti.
NESKLONI UČENJU
U škripcu između energetskih potreba i raspoloživih mogućnosti osiguravanja dostatnih količina energije, i obveznog smanjenja emisije CO2, “zeleni” su se priklonili politici “stezanja kajša”, odnosno štednje. Tu su politiku milijuni Europljana u 20. stoljeću trpjeli desetljećima, davno prije rođenja “zelenih” ideologa koji bi spašavali planet na uštrb ljudi, a u interesu valjda mrava. Politika “stezanja kajša” znači da se svi moramo žrtvovati u interesu nekog višeg cilja, pa ako nečega nedostaje – nastojmo živjeti bez toga. Na primjer, ako je nestašica neke namirnice ‑ nemojmo ju jesti, i sve će biti redu, valjda. Bilo je tako u teškim poratnim vremenima 20. stoljeća koje želimo zaboraviti. No, na globalnom planu to žrtvovanje nije postojalo, pa ga je trebalo izmisliti. Energetska kriza je uvijek dobar izgovor za ograničenja svih vrsti. Bilo je toga u 20. stoljeću i na istoku i na zapadu.
Netko je klimatskim aktivistima utuvio u glavu da je za promjene klime na Zemlji (koje se događaju otkad postoji naš planet) kriv jedan prirodni plin, ugljični dioksid, CO2. Zato su oštricu borbe protiv klimatskih promjena usmjerili protiv CO2! Kako su neskloni učenju, promaklo im je da je najznačajniji i najefikasniji staklenički plin vodena para, drugim riječima ‑ voda.
Trebalo je stvoriti pravni okvir za protukarbonsko djelovanje. Od ranije su uvedene kvote za emisiju CO2 na razini pojedinih država, čime se odmah počelo trgovati kao s vrijednosnim papirima (npr. obveznicama)! No, niti to nije dalo prave rezultate, ali je barem umirilo savjest bogatih na zapadu koji su kupili kvote siromašnih na jugu i istoku. Istovremeno, turističkim državama nisu odobravane veće kvote zbog privremeno povećanog broja stanovnika u turističkoj sezoni, pa su došle u nezavidan položaj jer se iz satelita mjerila emisija CO2 s njihovog teritorija. Trebalo je krivicu za klimatske promjene ravnomjernije raspodijeliti na cjelokupno stanovništvo kako bi ih se moglo dodatno oporezovati za zrak kojega udišu i izdišu. Prva je oporezivati zrak počela Austrija, a potom su ju slijedile i druge države. Zato su klimatski ideolozi krenuli s novim akcijama.
ENERGETSKO-KLIMATSKE KOMUNE
U 21. stoljeću se razmahala indoktrinacija o štetnosti ljudskog djelovanja na klimu i nekontroliranog razmnožavanja naše vrste, unatoč evidentnoj depopulaciji u nekim zapadnim državama. Da se uspori utjecaj ljudi na klimu uvedene su u međuvremenu nove konkretne mjere od kojih se puno očekuje. Tako su u zemljama Europe i s njom u energetski i karbonski usklađenim državama uvedene CO2 kvote za sve ljudske aktivnosti, a vode se i opsežne rasprave kako u cijeli proces uvesti i ostala živa bića, jer opstanak planeta se i njih tiče. Krave su se prve našle na udaru, jer uz CO2 proizvode i metan!
Radi efikasnijeg nadzora emisija CO2 Europa je administrativno podijeljena na energetsko‑klimatske komune s približno ojednakim brojem stanovnika, koje nisu podudarne s ranijim državnim i pokrajinskim granicama. Njihovo čelništvo je podređeno Komisiji za klimatski nadzor EU, koji je podružnica istovjetnog Komiteta UN-a.
Svi stanovnici EU od nedavno moraju komuni prijaviti sve svoje aktivnosti, kako privatne, tako i službene. Jer svaka aktivnost proizvodi CO2. Čak i u spavanju izdišete CO2, a da ne govorim o tjelesnim aktivnostima poput sporta ili samo navijanja koje mogu višekratno nadmašiti vaše dopuštene dnevne doze. Sportašima se na njihov obrazloženi zahtjev, ili zahtjev kluba, mogu odobriti povećane kvote CO2, što je diskrecijsko pravo komune, i do sada je već izazvalo brojne prijepore, jer granice klimatskih komuna nisu podudarne političkima.
Klimatska komuna, odnosno njihova Karbonska komisija (koju zlobnici, kojih uvijek ima nazivaju “Klimatskom inkvizicijom”) evidentira koliko puta stanovnici pojedine komune mjesečno vode ljubav, koliko propješače, koliko se voze i koliko su čega pojeli. Sve njihove tjelesne aktivnosti mjeri aplikacija i ugrađeni čip da se ne može varati, ali je uvedena i klimatska ispovijest kao mjera osvješćivanja stanovništva o važnosti svake djelatnosti koja u konačnici utječe na klimu i opstanak planeta. Za nedopušteno prekoračenje dopuštenih doza emisije CO2 možete biti drastično kažnjeni jer ste potrošili dio tuđe doze.
KLIMATSKA ISPOVIJED
Klimatska ispovijed je danas obvezna za sve stanovnike Europe i s njom energetski i karbonski usklađenih zemalja. Ispovjedi se moraju provesti najmanje jednom godišnje pred Karbonskom komisijom pripadajuće komune. Lakši prekršaji poput neistinitog izvještavanja o izvršenim aktivnostima i blažem prekoračenju odobrenih kvota CO2 kažnjavaju se obveznim izricanjem klimatske samokritike pred porotom komune i Komisije, uz neizostavno pismeno obećanje da se prekršaj ne će ponoviti. Prekršitelji koji proizvedu znatno više od dozvoljene kvote CO2 nazivaju se klimatskim kriminalcima i oštro se kažnjavaju.
Jedna od čestih, blažih kaznenih mjera je vremenski ograničeno smanjenje odobrenih kvota CO2, a poštivanje ili nepoštivanje tog ograničenja se prati preko aplikacije koja automatski identificira prekršajnu mjeru i prijavljuje prekršitelja inkviziciji pripadajuće komune. U najtežim se slučajevima osobnog kršenja ograničenja izriče vremenska kazna u karbonski neutralnom zatvoru u kojem su zatvorenici prisiljeni na dugotrajno mirovanje u samicama s ograničenom dostupnošću O2 kako ne bi proizvodili više od dopuštene količine CO2 (koja je smanjena na 80% u odnosu na slobodne ljude). Trajanje te stegovne mjere ovisi o stupnju prekoračenja doze, sve dok se prekršitelje ne dovede u karbonski neutralno stanje.
KARBONSKA INSPEKCIJA
Karbonska inspekcija izvještava organe vlasti i čelništvo lokalne komune koja snosi kolektivnu odgovornost za njoj odobrene kvote emisije CO2. Karbonska inspekcija je ovlaštena vršiti redovni i nasumični nadzor nad svim aktivnostima na teritoriji komune. Za nadzor kršitelja i nadzor nedopuštenih emisija CO2 zaposleno je u svakoj komuni novo osoblje s policijskom ovlastima. Ovisno o veličini komune, inspekcija ima 5‑10 % broja stanovnika.
Države koje nisu implementirale nadzor svojih CO2 emitera izložene su najtvrđim sankcijama, s obvezom smanjenja broja stanovnika za 10% u idućih 30 godina, tj. do 2080. godine. Osnovna sankcijska mjera za takve države je zabrana izvoza hrane i energenata takvim državama, i zabrana bilo kakvog uvoza iz njih. Njihov internetski prostor je u potpunosti blokiran. U slučaju povećanja emisija CO2 iz tih zemalja, razmatra se opcija ograničenog vojnog djelovanja, ako subverzivno djelovanje tajnih službi ne urodi promjenom tamošnjih vlasti i njihovim vraćanjem na klimatsku agendu.
Svi se nadamo da će pokrenute aktivnosti spriječiti daljnju evoluciju klime na Zemlji, jer ako ne uspijemo, politička revolucija će na krilima aktivizma sigurno uvesti karbonsko‑pozitivne ustanove za redukciju broja stanovnika pa će se na posljetku, najkasnije do 2100. riješiti klimatsko pitanje, jednom zauvijek, na dobrobit mrava i sličnih organizama koji ovim mjerama nisu obuhvaćeni.
