KAKO SU UNIŠTAVALI DOKUMENTARNI PROGRAM HTV-A

Tekst: Anđelko Hundić

Foto: Anđelko Hundić

Posljednje razdoblje normalnog rada i djelovanje Dokumentarnog programa HTV-a bilo je u vrijeme urednika Miroslava Mikuljana. Radilo se puno i dobro. Program je imao pet termina emitiranja tjedno, gledanost dokumentaraca stalno je rasla, a televizijska kritika ocijenila je emisije Dokumentarnog programa jednim od najboljih proizvoda Hrvatske televizije. Pohvale su stizale čak i od Uprave HRT-a. Programski kolegij posebno je pohvalio neočekivano veliku gledanost emisija u lošim terminima emitiranja, a jedan od kritičara napisao je da HTV svoje najbolje emisije emitira u „vampirskom“ terminu oko ponoći, misleći pritom na dokumentarce.

Smanjenje vlastite proizvodnje

No s dolaskom „novog šerifa“ odnos Uprave HRT-a prema redakciji Dokumentarni program, počeo se mijenjati. Prva mjera za otežavanje rada i postepenog ukidanja Programa bila je ukidanje termina emitiranja, a kada nema emitiranja nema niti snimanja niti proizvodnja dokumentaraca. Provodila se politika koja vodi sve manjoj zaposlenosti vlastitih autora i djelatnika na proizvodnji dokumentarnih filmova, serijala i ciklusa i umjetnom stvaranju viška zaposlenika u Dokumentarnom programu. Vrhunac se dogodio 2011. godine kada je ukinut stalni termin premijernog emitiranja, a broj emitiranja smanjio na dva tjedno, pa su se dokumentarni filmovi s temama od javnog interesa premijerno prikazivali isključivo u „vampirskom“ terminu oko ponoći. Iste godine prihvaćen je Plan restrukturiranja HRT-a od strane Uprave HRT-a, po kojem se redakcija Dokumentarnog programa treba svesti na 11 zaposlenika. Spomenuta redakcija brojila je sveukupno 31 zaposlenika, od toga su 20 novinari-urednici, odnosno autori, a preostali rade na poslovima produkcije. Dakle broj ljudi u Dokumentarnom programu trebao se smanjiti 61 %, najviše od svih programa i službi HRT-a srazmjerno broju uposlenika, najveće „čišćenje“, iako se radi o jednom od najvažnijih programa Javne televizije, ili možda baš zato. Tada su zaposlenici Dokumentarnog programa napisali predstavku Saborskom odboru za informiranje i medije, Ministrici kulture i Programskom vijeću HRT-a, što je za posljedicu imalo preispitivanje i zaustavljanje provedbe Plana restrukturiranja, te vraćanje termina u prime time-u. No, ne zadugo.

Financiranje velikih projekata

Druga mjera za ukidanje Dokumentarnog programa bila je financiranje serijala Božidara Domagoja Burića iz sredstava redakcije. Počelo je s „Ludim rimskim carevima“, a nastavilo s „Hrvatski kraljevi“, „Tajnoviti srednji vijek“, „Republika“ i „Doba Uskoka“. Da bi se dobila slika o kakvim se iznosima radi navesti ću da je realizacija serijala „Hrvatski kraljevi“ stajala 14,3 milijuna kuna ili 2 milijuna kuna po epizodi u trajanju od 52 minute, a „Republika“ 14,7 milijuna kuna, odnosno 2,44 milijuna po epizodi. Vrlo malo ljudi zna na koje su se sve načine financirale ove serije, no nije sporno da je većina sredstava namijenjena Dokumentarnom programu preusmjerena u realizaciju spomenutih serija. Preostala sredstva bila su dovoljna za realizaciju tek nekoliko emisija godišnje. Za usporedbu realizacija jednog dokumentarca u trajanju od 52 minute u produkciji redakcije Dokumentarni program koštala je u prosjeku 80.000 kuna, a godišnja sredstva za vlastitu proizvodnju iznosila su tada 3.232.101,00 kuna. Po svim svojim karakteristikama ove serije spadaju u igrano-obrazovnu kategoriju audio-vizualnog stvaralaštva, pa se nameće pitanje zašto se serije znanstveno popularnih i, kako se još nazivaju, igrano-obrazovno-dokumentarnih emisija financiraju iz sredstava Dokumentarnog programa kada u sklopu HRT-a postoji Znanstveno-obrazovni program i sredstva za njegov rad.

Manipuliranje gledanošću i kvalitetom programa

Kao jedan od razloga marginalizacije Dokumentarnog programa Uprava HRT-a navodi malu gledanost, a tadašnji Predsjednik uprave Josip Popovac je na sjednici Vijeća HRT-a među ostalim ustvrdio kako Uprava smatra da filmovi Dokumentarnog programa ne zavrjeđuju biti prikazivani u tzv. prime time terminima. No, ništa od izrečenog nije istina i pripada pojavi iz komunističkih vremena poznatoj kao „pakovanje“. Opće je poznato da na gledanost presudno utječe vrijeme emitiranja, pa se tako dodjelom nepovoljnih termina utječe i na gledanost. Uzevši u obzir termine emitiranja u 15:35 i 23:35 sati smatram da je gledanost Dokumentarnog programa između 2 i 4 % RCH vrlo dobra dok je gledanost dokumentarnih emisija emitiranih u prime timu bila od 4 do 7 % RCH, što ih svrstava među najgledanije emisije HTV-a.

Kao primjer navesti ću dokumentarni film „Nepoznata Pula“ emitiran u 20:15 na Prvom kanalu HTV-a. Dokumentarac obrađuje nepoznatu kulturnu baštinu grada Pule, to jest njezin fortifikacijski sustav. Naime, unutar rastera grada Pule nalazi se niz od 33 utvrde i 150 raznih obrambenih objekata koji su do danas sačuvani, a pripadali su obrambenom sustavu nekada glavne pomorske baze Austro-Ugarske flote. Gledanost emisije bila je 7,20 % RCH, što se smatra odličnom gledanošću. No, još je zanimljivija reakcija gledatelja na ovaj dokumentarac. Odmah po emitiranju pojavio se veliki broj komentara na društvenim mrežama. Zbog velikog broja komentara portal www.regionalexpress.hr otvorio je i posebnu stranicu posvećenu emisiji. U roku od 24 sata nakon emitiranja bilo je oko 250 komentara, a u idućih nekoliko dana broj komentara se utrostručio pa je posjet stranici narastao na 2231.

Osim na ovom portalu osvrti na emisiju bili su na različitim društvenim mrežama i Facebooku, a Nacionalna udruga za fortifikacije – Pula otvorila je još jednu stranicu posvećenu emisiji i temi koju ona obrađuje. Na Facebooku su se pojavili prijedlozi za radnu akciju čišćenja jedne od utvrda iz obrambenog kompleksa, pa su se građani uz pomoć Nacionalne udruge za fortifikacije Pula, organizirali i uspješno izveli više akcija čišćenja utvrde Ovina na Valovinama. Akcija je najavljena kao „Radna akcija pokrenuta povodom dokumentarca Nepoznata Pula“. No, projekt uređenja zapuštenih utvrda na tome nije stao, nastavio se i u iduće dvije godine očišćene su još četiri utvrde: Fort Monvidal, Muzil, Svetica i Bourguignon. Dogodilo se nešto nezapamćeno, da jedan dokumentarac ima tako veliki utjecaj na gledatelje da ih je potaknuo da se organiziraju i volonterskim radom angažiraju na zaštiti kulturne baštine u svom životnom okruženju. O svemu je obaviješten i tadašnji ravnatelj programa HTV-a, te mu je predloženo da Dopisništvo Pula prati i izvještava o opisanim događajima, jer su oni značajni pokazatelj kvalitete programa HTV-a i važni za promidžbu HRT-a. No, on se na to oglušio. Još jedan pokazatelj kako se Uprava HRT-a odnosila prema Dokumentarnom programu.

Kada o tome nije htjela izvijestiti HRT to je napravila Slovenska televizija, pa je TV Kopar napravio prilog o utjecaju jedne tv emisije na svijest građana, koja je za posljedicu imala buđenje njihove brige za kulturno nasljeđe što je rezultiralo radnim akcijama čišćenja spomenika kulture volonterskim radom. Poznati filmski teoretičar i profesor na ADU dr. sc. Hrvoje Turković izjavio je da nikada nije čuo za dokumentarac koji bi izazvao takvu reakciju publike.

Otežavanje rada zaposlenicima Dokumentarnog programa

Poduzeto je niz mjera za otežavanje rada zaposlenicima Dokumentarnog programa HTV-a. Prva od njih bila je ograničenje broja snimanja i montiranje emisije. Postavljeni su novi standardi – za realizaciju 27 minutnog dokumentarca maksimalni broj snimanja i montiranja ograničen ja na 5 termina, a za 52 minutnu emisiju 10 termina snimanja i isto toliko montiranja. Ovi standardi rada ispod su standarda europskih, ali i hrvatskih neovisnih proizvođača. Na primjer, na ZDF-u (Zweites Deutsches Fernsehen ili Druga Njemačka javna televizija) standard za tridesetminutnu reportažu bio je 10 termina, a za dokumentarac 20 termina, a slično je tada bilo u Factum-u i HAVC-u. Dakle europski i standardi hrvatskih neovisnih proizvođača bili su četiri puta veći od HTV-ovih.

Zatim se autorima, a to podrazumijeva obavljanje poslova scenariste, redatelja i urednika emisije, onemogućio uvid u financiranje emisije. Onda im se zabranio i uvid u gledanost njihovih djela. Naime, ako su htjeli saznati kakva je gledanost njihovih emisija morali su se obratiti uredniku redakcije, jer je jedino on imao pravo na uvid u gledanost i od njega dobiti taj podatak. No, ni tu otežavanju rada nije kraj. Posljednja mjera bila je ukidanje stalne suradnje asistentice/ta redatelja.  Prema novoj raspodijeli poslova asistent redatelja radi više emisija paralelno pa redatelj može računati na njeno/njegovo sudjelovanje u realizaciji tek djelomično. Koliko to otežava rad redatelja i utječe na kvalitetu proizvedenog programa zna svatko tko se na bilo koji način bavio televizijskom ili filmskom proizvodnjom.

Outsorcing

Najjača mjera za ukidanje Dokumentarnog programa bila je povećanje broja emisija proizvedenih u vanjskoj produkciji ili, kako to ljudi iz Uprave vole govoriti, outsorcing, odnosno neovisnih proizvođača. Godišnjim planom troškova proizvodnje, od sredstava koja su proračunski stajala na raspolaganju Dokumentarnom programu za vlastitu proizvodnju, licence, otkup i koprodukcije dokumentarnih filmova u 2012. godini, ukupno 8.706.862 kune, čak 75 posto toga iznosa odgovorni ljudi su namijenili tzv. hrvatskim neovisnim proizvođačima. Navodno neovisnim, ali ujedno nepoznatim hrvatskim proizvođačima u startu je otišlo 5.474.761 kuna. Prihvaćena je praksa da se pod  „hrvatskim neovisnim proizvođačem“ podrazumijeva ad hoc stvorena skupina vanjskih suradnika, koja će okupljena oko nepoznate produkcijske kuće, po principima „outsourcinga“, „odraditi“ nekoliko milijuna kuna iz proračuna Dokumentarnog programa, a da o tome u Dokumentarnom programu nitko nema pojma, jer radilo se o izravnim pozivima, bez javnog natječaja. Ova praksa se nastavila pa je u 2015. godini postotak ostvarenih emisija od takozvanih neovisnih proizvođača iznosio 217,30 % dakle više nego dvostruko od plana. HRT je za to izdvojio 58.427.885,68 kn što je 31.540.180,86 kn više od zakonske odredbe. Dokumentarni program dobio je ukupno 8.886.342,80 kn., od toga za licence 1.258.000,00 kn, za vlastitu proizvodnju dokumentaraca 3.346.000,00 kn., a za emisije proizvedene u outsorcingu 4.282.342,80 kn.

U 2017. godini za neovisne proizvođače dokumentarnih sadržaja izdvojeno je 12.275.957,56 kn. Od toga za javne pozive 5.557.479,56 kn, za licence 1.058.478,00 kn, a za izravne pozive (one bez javnog natječaja) 5.660.000,00 kn. Evo dva primjera iz izravnih poziva: Prvi primjer serija „Rat prije rata“, Miljenka Manjkasa koja se sastojala od 10 epizoda u trajanju od 52 minute, koštala je 3.700.000 kuna, dakle 370.000 po epizodi. Da su tu seriju radili zaposlenici Dokumentarnog programa ona bi stajala oko 800.000,00 kuna. Drugi primjer je serija „Hrvatski velikani“ Roberta Knjaza. Sastojala se od 8 epizoda od 52 minute, a HRT je za nju platio 1.854.000,00 kune. Za usporedbu u proizvodnji Dokumentarnog programa HTV-a ona bi koštala oko 640.000 kuna.

Što se pak tiče kvalitete proizvoda neovisnih proizvođača izdvojit ću nekoliko primjera iz 2018. godine. Tada je za seriju „Najveće svjetske fešte“ Roberta Knjaza plaćeno 2.242.761,14 kn, a većinu tih fešta mogli smo vidjeti kao dokumentarne filmove i serije na National Geographic, Doku tv i Viasat Explore,  specijaliziranim dokumentarnim kanalima. Dakle upitna je originalnost i inovativnost serije. Po meni radi se reciklaži spomenutih stranih dokumentaraca.

Slijedeća serija upitne autentičnosti je „Konjima do Crnog mora“ scenaristice Ivane Vuković i redatelja Tonći Gaćine koji je HRT koštao 1.478.012,06 kn. To je obnova serije Željka Malnara „Putevima Aleksandra Velikog“, ali izmijenjena i mnogo lošija od originala. Nisu joj pomogli ni profesionalni glumci.

Posebno bih izdvojio seriju „Opstanak“ Dubravka Merlića koja govori o problemu depopulacije Republike Hrvatske, a koju je HRT platio 1.403.421,74 kuna. Naime iz ove serija nismo saznali ništa novog što već nije objavljeno na HRT-u, u programima nacionalnih tv kuća, tiskovinama i portalima, pa njen sadržaj karakterizira „otkrivanje tople vode“. No, četiri godine prije zaposlenik Dokumentarnog programa HTV-a napravio je dokumentarnu emisiju „5 poslije 12“ u kojoj obrađuje temu demografske prilike u Republici Hrvatskoj, a kao glavni problem ističe depopulacija. Uz odlične sudionike, scenarij i režiju emisija je doživjela veliki uspjeh kod gledatelja, novinara ali i osoba odgovornih za demografiju. Nakon njenog emitiranja prvo su o demografskim problemima u Hrvatskoj počeli pisati tiskani mediji, njih su slijedile nacionalne televizijske postaje, a onda je demografija postala i jedna od glavnih tema rasprava u Hrvatskom saboru. Dakle, on je inaugurirao temu koja je postala toliko popularna i važna da je postala točka dnevnog reda sjednica u Hrvatskom saboru, a njena aktualnost protegla se do današnjih dana. U svakoj normalnoj televizijskoj kući novinar čiji je rad postigao tako veliki uspjeh bio bi nagrađen. No, ne i na Hrvatskoj televiziji. On je zbog toga ignoriran, može se reći i kažnjen. Vidjevši tako dobru reakciju na svoju emisiju predao je scenarij za seriju emisija o temi demografije, koliko mi je poznatu u tri navrata, no njegovi scenariji su odbijeni. I onda se nakon četiri godine pojavi Dubravko Merlić sa prijedlogom za seriju emisija na istu temu i on biva prihvaćen. Važno je još napomenuti da bi serija od 6 epizoda u produkciji Dokumentarnog programa HTV-a, realizirana pod istim uvjetima, koštala manje od 600.000,00 kuna, a u vanjskoj produkciji ona je plaćena 1.403.421,74 kuna. I „u tom grmu leži zec“ odnosno pitanje što se događa s razlikom i zašto se prihvaćaju skuplji i još k tome lošiji projekti. Uzevši u obzir dosadašnje iskustvo u poslovanju s neovisnim proizvođačima i afere vezane uz njih, postoji opravdana sumnja da se tu radi o korupciji. DORH je već imao posla s HRT-om, no kako ga dugo nije bilo mislim da bi ga opet trebao posjetiti.

U svemu tome ne smiju se zaboraviti pretplatnici HRT-a, od čijih novaca se program i cjelokupno djelovanje i poslovanje financira. Primjer Dokumentarnog programa HTV-a pokazuje da se s tim sredstvima loše i neracionalno posluje, kvaliteta proizvoda je manja, a troškovi veći nego što bi bili da se program realizira unutrašnjim kapacitetima kuće.

Zvijezde Dokumentarnog programa

Ako pogledamo razdoblje od posljednjih nekoliko godina ispada da se Dokumentarni program HTV-a sveo na emisije u proizvodnji neovisnih proizvođača, a kada su veći projekti odnosno serije u pitanje, na svega nekoliko imena. To su Goran Milić, Dubravko Merlić, Robert Knjaz i Martina Validžić.

Serije „What’s Up“ Gorana Milića teško bi se mogle nazvati dokumentarnima. To su subjektivne putopisne reportaže koje s naslovom nemaju puno veze. Naime fraza What’s Up u prijevodu znači što se događa ili što ima novoga, pa u svom sadržaju podrazumijeva važne  recentne događaje i novosti. Tako se, na primjer, serija „What’s Up Berlin, Paris, London“ svele na posjet vinarijama i restoranima, isprobavanje vina i hrane ili igranje šaha s pariškim penzičima, dok se istovremeno u Parizu događaju najveće demonstracije od 1968. godine, ali one nisu bile interesantne autoru pa ih nije niti spomenuo u pariškoj epizodi. S obzirom na ponuđeni sadržaj serija se trebala nazvati „Na Zapadu ništa novog“. Ova serija Gorana Milića koštala je 2.072.099,70 kn. ili  259.012,46 kn po epizodi, a u produkciji Dokumentarnog programa HTV-a koštala bi oko 750.000 kn.

Dubravko Merlić napravio je u posljednjih nekoliko godina više serija. I on se okušao u putopisu, pa je napravio „Plovopis“ čija je tema plovidba Jadranom i posjet južnim pučinskim otocima. HRT je producirao mnogo emisija o plovidbi Jadranom i otocima, no ova je među najlošijima. Tema je dobra, ali njena realizacija potpuni promašaj. Autori dokumentaraca iz Dokumentarnog programa rekli bi „upropaštena tema“. Iz opusa Dubravka Merlića izdvojio bih seriju „Moderna vremena“ koja govori o razvoju dizajna u Hrvatskoj. No, on u dizajn svrstava arhitekturu i urbanizam, a oni tu nikako ne spadaju, što govori o kompetentnosti autora za temu. Da je tome tako potvrđuje i izostanak ergonomije, najvažnijeg elementa uporabnog dizajna, iz priče o stolicama i drugim dijelovima namještaja. Za ovaj uradak HRT je platio 1.905.289,26 kn ili  272.184,18 kn po epizodi. Da su tu seriju realizirali djelatnici Dokumentarnog programa HTV-a ona bi stajala između 600.000 i 700.000 kuna.

Robert Knjaz realizirao je mnoštvo serija za HRT. Napravio bih kratki osvrt na posljednju od njih (u stvari pretposljednju jer je u tijeku emitiranje serije „Znamo li što jedemo“, još jedno od mnogobrojnih o kulinarstvu iz produkcije HRT-a), serija pod nazivom „Najljepša europska sela“. Realizirana je u za Knjaza već uobičajenom šaljivom tonu koji govori da ona u stvari nije dokumentarna već zabavna. U Izvještaju HRT-a ona se i naziva zabavno-edukativni program, pa je pitanje zašto se financira iz sredstava za Dokumentarni program, a ne Zabavni program. Što se pak tiče kvalitete izdvojio bih primjer iz epizode o selu Eguisheim u Francuskoj. Voditelj Knjaz i njegov pratitelj-pretplatnik u svojim komentarima o izgledu sela pokazali su slabo poznavanje arhitekture i nisku razinu kulturnog razvoja, a razgovor s turističkom voditeljicom, u kojem se Knjaz jako trudio biti šaljiv i duhovit, pretvorio se u neugodu za voditeljicu što se dobro vidjelo na njenom licu i ponašanju. O onom najvažnijem, da je selo u potpunosti restaurirano i vraćen mu je izgled iz 16. i 17. stoljeća, zbog čega i nosi titulu francuskog najljepšeg sela, u emisiji se nije govorilo. Ovu seriju od 6 polusatnih epizoda HRT je platio 199.313,10 eura (1.500.827,64 kn). U produkciji Dokumentarnog programa HTV-a ona ne bi koštala više od 80.000 eura (602.400 kn).

Martina Validžić još je jedna od zvijezda Dokumentarnog programa. Njen specifičan stil izražavanja nazvao bih selfi putopisima u kojima je glavna tema voditeljica, njena ljepota i duhovitost, a ostalo je u drugom planu. I ona se, kao i Robert Knjaz trudi pretvoriti putopis u zabavni putopis, no njen pravi uzor je britanska glumica i televizijska voditeljica Joanna Lumley i njezini putopisi. Ali, neobični putopisi Joanna-e Lumley imaju određenu fabulu i smisao za razliku od selfija Martine Validžić. U seriji „Sretni gradovi – Amerika“ uvrstila je među sretne gradove i Miami. Predstavila ga je kao grad u kojem nitko ništa ne radi, svi se zabavljaju, športski rekreiraju, provode dane po kafićima i tulumare. No, to je daleko od stvarnosti. Miami je grad s jednim od najvećih postotaka kriminala u SAD-u (12 na rang listi) i život u njemu smatra se opasnim. Upoznao sam Amerikanca iz Miami-ja. Jednu večer vozili smo se autom oko 01:00 sat i stali na raskršću kod koncertne dvorane „Lisinski“. Malo dulje smo stajali a oko nas je bilo mnoštvo ljudi, naročito mladih žena i djevojaka od kojih su mnoge šetale same. Amerikanac me pitao „pa zar se ove mlade žene ne boje same ići u ovo doba noći“. Odgovorio sam mu da je to u Zagrebu normalna pojava, a on meni „U Miami-ju nijedna od njih ne bi došla doma“. Ali Martina Validžić o toj strani Miami-ja nije prozborila ni riječi, ona ga smatra sretnim gradom.

Eto na što se sveo Dokumentarni program HTV-a, na humoristično-fikcijske putopise u vanjskoj produkciji.