ISKLJUČIVI GOSPODARSKI POJAS (IGP) HRVATSKA!
Tekst: Dr Zvonimir Šeparović
Foto: HNES
Povodom odluke hrvatske Vlade, na prijedlog predsjednika Andreja Plenkovića, o proglašenja Isključivog gospodarskog pojasa (IPG) obraćamo se hrvatskoj javnosti slijedećim tekstom:
ISKLJUČIVI GOSPODARSKI POJAS (IGP) HRVATSKA!
23.870 km2 mora za suvereno korištenje, uz postojeće teritorijalno more, to je ukupno 55.349 km2 našeg plavog blaga, što je površina kopnenog dijela Hrvatske, pa time uz Island imamo državu: pola more – pola kopno. IGP su širom otvorena vrata u čaroliju ideala Međunarodnog prava i dobivamo prijeko potrebnu međunarodno-pravnu zaštitu, jer se radi o vrlo osjetljivom geopolitičkom položaju i izuzetno teškom iskustvu sa stoljetnim predatorima na našem prostoru obale i mora.
Napokon: proglašavamo! Dugoočekivana riječ u moru riječi poticaja da bude izgovorena, u akcijama koje su prethodile obveznom službenom državnom proglašenju. Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES) vrlo rano je javno počelo zahtijevati da Hrvatska iskoristi svoje pravo i proglasi IGP.
PRVA AKCIJA
Tako smo 20. rujna 2002. u Zlatnoj dvorani u hrvatskom Institutu za povijest u prisutstvu velikog broja akademika i intelektualaca, profesora i studenata, pomoraca i ribara, športaša i umjetnika, poznatih i nepoznatih ljudi proglašena „Povelja o moru hrvatskom“ u kojoj smo zatražili da Hrvatska proglasi IGP.
„Pravo proglasiti i imati IGP za Hrvatsku predstavlja jedinu mogućnost da na zemljopisnim činjenicama i na pozitivnom Međunarodnom pravu ostvari svoju legalnu i legitimnu „ekspanziju“ u mirnom i nedvojbeno dopustivom proširenju vlasti obalne države“ (akademik Vladimir Ibler).
„More je jedna velika Božja oranica. Zove nas na ispitivanje dubina i upozorava da se ne smijemo tek na plićacima zaustavljati. More je najstariji i najsačuvaniji ljudski put i potrebno je zaista otvorenih očiju, a ne kao slijepi putnik, morem putovati. Otvorena oka i otvorena srca kao veliki i sveti zaštitnik pomoraca sv. Nikola.“ (biskup hvarski Slobodan Štambuk).
DRUGA AKCIJA
21. rujna 2019. slijedila je druga akcija. Od stotina prijavljenih brodova i impresivno duge liste uglednika te mnogih akreditiranih novinara, iz Zadra je tog jutra isplovio samo jedan mali brod i 125 putnika. Uz neugodne peripetije prešli smo državnu granicu teritorijalnog mora RH i otplovili u još uvijek otvoreno more, koje je poklonjeno, ali ne i prihvaćeno kao hrvatski IGP. Uz hrvatsku himnu i Zrinskoga, uz Oliverovog „galeba“ i Cocinih „ribara“, došli smo do mjesta gdje smo u more bacili tablu, otpornu na svako djelovanje mora milijunima godina, a na njoj je bio ugravirani tekst: „Actio Popularis – narodna akcija 21. rujna 2019. godine hrvatski narod je proglasio Isključivi Gospodarski Pojas po pravu i protokolu iz Konvencije UN-a 82. Zemljopisna širina: 43º35’0”N Zemljopisna dužina: 14º28’1”E“
ŽEZLO OD SOLI I SUNCA
Popodnevno more bilo je modro, po maestralu malo valovito, tabla je pljusnula o površinu i netom potonula, ali se na tom mjestu ukazao znak velikog bijelog žezla. Neobičan, nikada viđen „simbol moći“, kako se žezla zovu, od soli i sunca umijesto dragulja i zlata, kako ih izrađuje čovjek. Teolog dr. Ivan Bodrožić, koji predaje o svetosti i svetcima, te simbolima, tumači da je žezlo najveće moći: Križ Isusa Krista. Fotofrafija (koja je priložena u pismu) je žezlo hrvatskog mora, koje je tako odgovorilo hrvatskom narodu i njegovom pravu na IGP.
MORE KAO FAKTOR PRAVNOG PORETKA SVIJETA
Pravo mora kao grana, ili kao disciplina Međunarodnog javnog prava je „Nauka o vlasti države na moru“ zbog goleme površine 71 posto planeta Zemlje (i to morskog dna i ispod njega, vodenog stupa iznad površine mora te zračnog stupa iznad), ali i zbog uspješnog imuniteta, odlučnog otpora političkim ideologijama i njihovim pravnim posljedicama, taj dio Međunarodnog javnog prava silno utječe na pravnu i političku stvarnost međunarodnih odnosa – bez njega se ne može niti zamisliti, niti shvatiti, niti razumijeti pravni poredak svijeta i međusobne odnose država. Jer more i oceani od vajkada služe u dvije svrhe, uzdižu ih i spuštaju dvije struje – one mirnodobske s fascinantnim korištenjem morskih bogatstava, ali i one ratničke, strašne u svojoj surovoj svireposti. Međunarodno pravo postoji i nastoji iskorištavanje mora obuzdati, a sukobe na moru suzbiti. Poslije 20-ak godina pregovaranja, sa prekidima pa nastavacima, koje je ugledni član Međunarodne ekipe, naš Ibler dramatično komentirao, odnosno uzbuđeno pozdravljao, prvi puta se dogodilo čudo u koje je i sama nada bila izgubljena. Nova Konvencija o pravu mora postala je jedinstveni institut Međunarodnog prava, veličanstveni civilizacijski podvig s kojim je nemoguće postalo mogućim!! A nepomirljivo pomireno!! Ostvarena je vjera da se jedino pravom može ušutkati zov sve dalekometnijeg oružja, zaustaviti propelere sve snažnijih i bržih ratnih lađa, umiriti uzburkano more i uznemireno more. Činilo se utopijom, nakon tolikih neuspijelih pokušaja. Tek, pomno probrani tim najboljih pravnika iz svih dijelova svijeta, dokazanih autoriteta, primjernih etičara, cijenjenih osoba – oko stola, zajedno, pred praznim papirom i zajedničkom željom da ga ispune dobrim zakonom. I – uspjeli su! Stalni, agresivni organizmi država, čiji je cilj ugrabiti što više mora za sebe, navedeni su da ustuknu, da svijesnom odlukom prihvate neprocijenjivu vrijednost općeg dobra čovječanstva – čuvanje slobodne plovidbe otvorenog mora. Smisao i sadržaj IGP-a jest da su obalne države dobile velike dijelove otvorenoga mora u suvereno pravo istraživanja, korištenja i čuvanja s pravom isključivanja svih, a istovremeno su se odrekle prava vlasništva u toj zoni, koje po definiciji i praksi ograničava slobodnu plovidbu.
VJEKOVNI ŽIVOTNI PROSTOR HRVATSKOG NARODA
Hrvatska je izrazito pomorska zemlja i dala je velike doprinose našoj uljudbi. Hrvati su plovili oceanima, jer su se znali služiti morem, plovidbom i brodogradnjom, ribolovom i alatima koji su ugrađeni u svjetsku evoluciju ribarstva, morskim rudarstvom… Hrvatska je njegovala i unaprijedila potrebna znanja i vještine svog stanovništva te u cijelokupnom pomorstvu postigla vidne uspjehe. Prof . Vladimir Ibler, moj kolega sa Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i cijenjeni obiteljski prijatelj, pripadao je pravničkoj eliti, hrabrom amaterskom jedriličarstvu i, kroz povijest, probranoj grupi plemenitih domoljuba: „Dok Hrvatska nije konačno i posve nedvojbeno postala punopravni subjekt Međunarodnog prava, hrvatska zastava se ne pojavljuje na oceanima i morima. . Tako je to bilo u prvoj i u drugoj Jugoslaviji, u Austro-Ugarskoj i u Austriji. Te bivše državne tvorevine ubrajane su u red obalnih država i bile su donekle i pomorske države, zahvaljujući samo činjenici što su njihova državna područja obuhvaćala područja, vjekovni životni prostor hrvatskog naroda. Bez hrvatske obale, bez hrvatskog stanovništva na tim obalama, bez hrvatskih pomoraca i brodograditelja, spomenute bivše državne tvorevine, ne bi u međudržavnim odnosima, a pogotovo u pomorstvu, mogle odigrati one uloge u miru i u ratu koje su bile odigrale zahvaljujući posjedovanju hrvatske zemlje i hrvatskog mora. I kada više nema Republike sv. Vlaha, hrvatska pomorska tradicija nije prekinuta i brodovi u hrvatskom vlasništvu i s hrvatskom posadom plove pod tuđim zastavama.
ZAJEDNIČKA BAŠTINA ČOVJEČANSTVA
Što se suvereniteta tiče, IGP ima dvije razine: suvereno pravo korištenja, ali ne i suvereno vlasništvo, čime se dogovorila i osigurala, slobodna plovidba. Ta odluka u duhu plemenitosti, tolerancije i poštivanja zajedničke baštine čovječanstva – otvorenog mora, zalog je mira, i dokaz zatomljivanja ekspanzionističkih državnih interesa. Svaki strani brod, koji slobodno plovi kroz bilo čiji IGP, to potvrđuje i zahvaljuje. Za nadati se, pa i nastojati da takva situacija potraje, ali istovremeno valja razmišljati i promatrati eventualne promjene režima u IGP-u na cjelovito, a ne tek djelomično državno vlasništvo… Mogućnost i predviđanja da će doći do državnog suvereniteta u IGP nisu nerealna. Zato je akademik Ibler posebno upozoravao Hrvatsku ako ne proglasi IGP, da bi „mogla izgubiti eventualno novi državni teritorij, što onda nije samo politička odgovornost nego i pravna kažnjivost…“
PUZAJUĆA JURISDIKCIJA
Eto, ipak smo izbjegli tu opasnost, možda u posljednji trenutak, jer najprije je primjećena pa potvrđena nova pojava u ponašanju država, koju se opisuje „screening jurisdiction“, u prijevodu šuljajuća, puzajuća jurisdikcija, takva koja se odmah ne mora zamijetiti. Do toga se dolazi polako, možda prikriveno, svakako se ne prijavljuje. No, uvijek ima načina saznati kako stvari stoje: režim IGP-a se počeo približavati režimu državnog područja!
Prva je krenula Francuska, čemu postoje nepobitni dokazi, a druga bi mogla biti Italija, iako je to, za sada, na razini nezanemarivih insinuacija. Za sve sudionike UN-ovog dvodesetljetnog nastojanja da se stvori IGP, a koji su svjedočili razini i žestini državnih interesa, bilo je logično očekivati da će se ti privremeno zatomljeni apetiti probuditi i opet traže – još!
„NAMA NAŠE SLIKE, VAMA VAŠE ZLATO“
Francuzima je njihovo kolonizatorsko iskustvo donijelo za sada mnoga blaga – najprije tuđi teritorij, a na njemu i sve što se nađe. (Na sredini glavne pariške avenije, ustobličio se monumentalni Slavoljub pobjede, na čijem unutrašnjem stropu vidljivom svakom prolazniku, kočopere se medaljoni sa prizorima i natpisima osvojenih zemalja. I naš Dubrovnik, dakako, čiju je Republiku mali Napoleon pregazio i otpuhnuo, ali ne odmah. Te 1806. slavni zapovjednik Marmont odlazi u Samostan Svete Marije od milosti na Dančama i od sestara franjevki trećeretkinja traži dvije slike koje su neizostavni eksponati svake svjetske izložbe posvećene tom razdoblju. Autor jedne je Lovro Dobričević u 15. stoljeću a druge Nikola Božidarević u 16. stoljeću. Kaže: „Car nudi zlata koliko su velike slike i masivni okviri teški.“ Odgovor: „Poručite caru, nama naše slike, a vama vaše zlato“. Ode Marmont, prođe vrijeme i 1991. Dubrovnik je okupiran od „dva oka u glavi“, a francuski ministar kulture Cousnier šeta li šeta Stradunom, novinari snimaju, ljudi plješću a pitanje je pošto je zapravo došao. Po slike! Po želji, odveli su ga na Danče, ponovio je prijedlog otkupa slika i ostavio otvorenim cijenu. Odgovor: „Kako smo vam onda rekli, nama naše slike, vama vaše zlato“.
GEOGRAFIJA DIRIGIRA PRAVOM
Iako kopnena površina Republike Francuske iznosi samo 0.45 posto ukupne površine svijeta, uspjelo im je zauzeti najveći gospodarski pojas – 11.691.000 km2, čime pokriva čak 8 posto ukupne površine svih IGP-ova. Računica je jednostavna, Konvencija 82 Francuska je dobila 200 milja novog mora uokolo svojih kolonija rasutih u svim oceanima države, a određen je geografijom, a ne pravnim normama. Epikontinetalni pojas (EP) počinje od državne granice njenog teritorija i ide preko čitavog podvodnog produžetka kopnenog dna (kopna pokrivenog morem) dužinom, širinom i oblicima sve do prirodnog vanjskog završetka – kontinentalne orubine, mjesta gdje naglo počinju velike dubine. Prava na korištenje i obveze čuvanja ne ovise o stvarnom ili fiktivnom preuzimanju države ili bilo kakvom izvještajnom proglasu. EP jednostavno postoji. Ne postoji Međunarodno pravo, na primjer koje vrijedi za more iznad EP i suho kopno države. Francuska je krenula s definicijom dna kao kopna. Redefinirala je podmorje kao kopno, priključeno kopnenom dijelu države. Na taj način priključila je EP državnom prostoru, a orubine proglasila državnom granicom. U rujnu 2015. donesene su četiri uredbe koje čekaju pretvaranje u zakon. Onih 8 posto od prostora svjetskih IGP-a pretvorit će se u francuski državni teritorij.
NEDOREČENOST SPORAZUMA S ITALIJOM
Italija, vječno sa planovima Irridente, da „Jadransko more pretvore u talijansko jezero, vraćajući u posjed svoje obale od Istre do Boke Kotorske. U posljednje vrijeme se Talijani intenzivno bave – epikontinentalnim pojasom na svom, ali posebno prema našem dijelu Jadrana. O čemu se radi? Gdje se traži slaba točka za jaku akciju? Italija i Jugoslavija razgraničile su se u epikontinentalom dijelu Jadrana 1968., a Hrvatska taj Sporazum nasljeđuje sukscesijom. U Sporazumu je riješeno pitanje razgraničenja između dijelova EP, Hrvatske i Italije, ustanovljena crta razgraničenja – Ali, s nedorečenostima takvim da se svakoga trenutka može zahtijevati otvaranje pregovora, jer postoji jedna specifičnost sporazuma, koja dokazuje da se pitanje našeg EP ne ubraja među potpuno riješena pitanja.
Dakle, izgledno je da će i Talijani, pa i drugi, svoja dna proglašavati kopnima, pripojiti državnom teritoriju, i zato svoje „velike“ zemlje napraviti još većima. Hrvatska može biti sasvim zadovoljna, kao što je uvijek bila u svom području, ali mora ostati sačuvan ovaj, kako ga točno zovu, ostatak ostataka našeg teritorija. Ako Talijani krenu u pohode sa dna mora u zonama epikontinentalnih pojasa, situaciju će komplicirati, kako Ibler upozorava, da za područja EP postoje dva neusklađena instituta Prava mora. Po jednom, Konvencija 82 dozvoljava da država može odustati od EP, jer joj IGP daje ista prava korištenja morskog dna. A druga je odluka da se prostiranje EP dopušta i preko granica IGP. Kako kome drago, kako se tko izbori. U pregovorima Hrvatska i Italija imaju dva neistovjetna instrumenta Prava mora: Konvenciju o epikontinentalnom pojasu iz 1958. i Konvenciju o Isključivom Gospodarskom pojasu iz 1982. Pitanje je što će tko izvući, a što utajiti, čija će prevladati i pobijediti.
SUZBIJANJE EGOIZAMA
Izvrsno je što će Hrvatska proglasiti IGP, na inicijativu Vlade Andreja Plenkovića, hrvatski će Sabor početak 2021. godine u našu povijest zapisati: Proglašavamo Isključivi Gospodarski Pojas. Kao što su se pri odluci o sadržaju IGP-a države dogovorile tako da su dijelomično suzbile svoje egoizme u interesu općeg dobra čovječanstva, a to je slobodna plovidba otvorenim morem, tako će u ovim, barem po pravilnoj hrvatskoj odluci, naši političari suzbiti svoje stranačke i osobne egoizme i proglasiti IGP kao opće dobro domovine. To je dobro, plemenito, za svaku pohvalu, i uvijek će se moći izvući kao primjer kada uskoro sve krene po starom. Imamo razlog za zadovoljstvo, ali sa „maskom“, koja će sačuvati vesele dane i na trenutak prikriti potrebu krajnjega opreza, s „potrebnim razmakom“, jer uskoro će trebati tople osjećaje zamijeniti hladnom glavom.
DVA ZBUNJUJUĆA IZUZETKA
Ostaje činjenica da u dugogodišnjem oklijevanju Hrvatske proglasiti IGP nije bilo niti jedne prepreke, niti jednog razloga, niti jednog suvislog i razumnog objašnjenja. A bilo je, i ostalo, svih razloga za. Sasvim sigurno zbunjuju dva izuzetka u odnosu na sve ostale države. Prvi je da taj veliki čin punog suvereniteta i samostalnosti proglašavamo zajedno sa drugom državom, a činjenica da je to Italija je geografski logična, ali u svakom drugom pogledu apsurdna, jer je ta susjedna zemlja od prvih mletačkih lađa, koje su doplovile do naše obale, do danas stalni stvarni agresor na naše kopno, a u međuvremenu je potpuno uništila i svoj i naš dio Jadrana. Drugi je izuzetak činjenica da Hrvatska država proglašava od Međunarodnog prava zajamčeni i od UN-a dopušteni novi pojas mora od svoje dosadašnje državne granice, a da istovremeno na četiri mjesta nismo riješili okupaciju dijelova svog kopna i svojih voda. Slovenija, BiH, Crna Gora i Srbija okupirale su dijelove našeg kopna po kojem dobivaju dijelove naših voda, a naša je službena politika to proglasila tek „graničnim sporovima u dobrosusjedskim odnosima“. Mi smo nikome jasan izuzetak u međunarodnoj praksi od kad postoje države, da jedna suverena država od druge suverene države traži, zahtijeva, prijeti, tuži da joj da dio svog teritorija, koji su si oni poželili.
LJUDI SA DNA KACE
Odluka o proglašenju Isključivog Gospodarskog Pojasa četvrti je list u djetelini za sreću, uz Međunarodno priznanje UN-a, uz dobivenu Tužbu protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde, koji sudi državama, te uz članstvo u Europskoj Uniji. Taj savez „djedovina djedovina“, „domovina domovina“, kako su ga zamislili i nazvali osnivači, jedva je dočekao i itekako pozdravlja da je gospodarski pojas na Jadranu zaokružio gospodarske pojaseve europskoga mora, jer će se tako zajedno lakše oduprijeti strašnom zagađenju koje se ulijeva sa oceana, i obuzdati izlijeve sa europskog kopna u europsko more. Bezočne su laži o tome da je Europa bila protiv, da je naziv „Europsko more“ za Hrvatsku opasan, a nije nego spasonosan, da će naše ribarstvo upropastiti zajednička ribarska politika Europe, a ona je jedini spas ako je uopće moguć. Nisu prekomjernim izlovom uništene ribe u moru nego je kilometarskim mrežama talijanskim kočaricama izrovano morsko dno i uništeno stanište živih organizama. Kao što nije istina, da se sa agresorima na naša područja mora pregovarati, a ne problem riješiti sudskim putem, uvijek prihvatljivijim od oružja. Takve ljude treba lustrirati, takve pojave onemogućiti, jer će inače proglašenje IGP-a biti mrtvo slovo na papiru. Dante je takve likove nazivao veleizdajnicima, i namijenio im prostor ispod Devetog kruga pakla, Matoš je za njima vitlao štrikom, a Starčević ih opisao: „Takvih bijednih čovječuljah, ima nažalost svuda oko nas“, a ugledni dubrovački pravnik u razotkrivanju prljavih igara Hrvata nasuprot hrvatskih graničnih prava, opisao kao „ljude sa dna kace“.
MARGINALIZIRANJE EKSPERTA ZA PRAVO MORA
IGP je najbolji institut Međunarodnog prava i Međunarodnog prava mora, od početka 16. stoljeća, kada je počelo pravno obuzdavanje divljaštva u svijetu pa do danas. Stvarno je senzacija dobiti dokument, zorni zapis dogovora kako je nepomirljivo pomireno, a nemoguće postalo mogućim. Države koje su zatomile svoje porive za proširenjem teritorija i prihvatile kao važnije čuvati zajedno baštinu čovječanstva, u suštini su prihvatile ono što je normalno ponašanje Hrvata na moru, zato je logična dominantna uloga Hrvata Vladimira Iblera u mnogobrojnoj grupi svjetskih pravnika, koliko je neobjašnjivo hrvatsko odgađanje primiti tako važan poklon. Jednako je tako za zamisliti se, zašto je takav virtuoz dokazanog međunarodnog ugleda bio potpuno marginaliziran u vlastitoj domovini. Nije se prihvatio njegov savjet da se tzv. „granični sporovi“ mogu jednostavno i elegantno riješiti, ako se prekinu svi kontakti, razgovori, a kamoli pregovori sa suprotnim stranama. Jer, o apsolutu se ne pregovara, pa pregovori opasno upućuju na zaključak da se ipak ima o čemu pregovarati. Iblera nisu slušali kada je govorio i pisao kako za Hrvatsku „nema ničega veće važnosti od prihvaćanja Konvencije 82 i njenog instituta prihvaćanja IGP-a“. Tvrdio je da su gospodarske koristi goleme, ali ponajviše je potrebu staviti se pod zaštitu snažnog Međunarodnog prava. Uvaženi političari i novinari – nije dosta govoriti, valja napraviti! Nije upitno.
HNES PONOVO IDE NA PUT
Kada sve prođe, ode korona, nastane proljeće, potpuno zatajena i cenzurirana narodna akcija Hrvatskog nacionalog etičkog sudišta ide na put, na isto mjesto, više ne otvorenog mora nego IGP-a Hrvatske, gdje ćemo simbolično sagraditi prvi umjetni otok u čast, slavu i zahvalnost velikom pravniku, velikom jedriličaru, velikom domoljubu, akademiku Vladimiru Ibleru.
Dr. Zvonimir Šeparović, Predsjednik Hrvatskog naconalnog etičkog sudišta
Upućeno :
Predsjedniku Sabora Gordanu Jandrokoviću,
Predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću,
Predsjedniku države Zoranu Milanoviću,
Predsjedniku HAZU-a akademiku Velimiru Neidhardtu,
Predsjednku Hrvatske Biskupske konferencije nadbiskupu Želimiru Puljiću, i svim zastupnicima Hrvatskog Sabora.
