DOJENJE – FENOMEN U PREISPITIVANJU
Tekst: mr. sc. Zvonko Pađan
Foto: Oluja (Giorgione)
Dojenje kao osobiti fenomen izvorno pripada biološkoj znanosti, a šire gledajući području prirodoslovlja. Humana ga je medicina, kao i njezina suputnica veterinarska medicina, prigrlila kao predmet svoga izučavanja. No dojenje nije produkt ljudske kulture, kao što nije ni nastalo unutar ljudske vrste. Njegovu pojavnost nalazimo u mnogo dubljem vremenu. Ako se osvrnemo na bogatu prošlost razvoja života na Zemlji, dojenje se javlja relativno kasno. I to kao odgovor na složena pitanja egzistencije živih bića unutar okrutne vanjske okoline u kojoj je trebalo opstati.
U pradavno vrijeme, kada su neprikosnoveni gospodari vanjskoga prostora bili gmazovi, predvođeni sveprisutnim dinosaurima, na scenu života, gotovo nezapaženo, ulaze prije oko 220 milijuna godina životinjice isprva neznatne veličine, ali znatne pokretljivosti i krznenih tjelesnih omotača. Ta su mala bića bila izrazito inferiorna u borbi za hranu u vanjskom prostoru. Teško je bilo doći do sočnih bobica, jestivog lišća i hranjivog korijenja, a da ne govorimo o okršaju s većim jedinkama. Tu su prednost imali dominantni vladari pradavnog svijeta. A njih je bilo teško zaobići, a u izravnom sukobu i nadmetanju za hranu, trajno bi se gubila dragocjena energija, koju bi stalno trebalo nadoknađivati.
Znanost u svojim istraživanjima razvojnog lanca živih bića svjedoči o nastajanju osobitog mehanizma u službi egzistencije koji se razvija kod tih novostasalih bića. Nastaje mogućnost autohranjenja i nakon odvajanja mlade jedinke od njezinog matičnog, biološkog roditelja.
U strukturi tih novih bića bio je ugrađen osobiti biološki sklop (organ) povezan sa stvaranjem, čuvanjem i ispuštanjem hrane prema drugoj jedinki. Nastao je mehanizam dojenja. Prema latinskom nazivu dijelova tijela ženske jedinke za dojenje, mamma – sisa, ta je skupina kralježnjaka (Vertebrata) postala razred sisavaca (Mammalia). U znantnoj mjeri zahvaljujući tom tom svojstvu, dojenju, sisavci su zagospodarili svijetom. Dojenje je dakako prirođeno i čovjeku. Ali u novije doba došlo je nenadano do njegove redefinicije, svojevrsne pobune protiv te pradavne prirodne zakonitosti.
Naime, napredovanjem ljudske aktivnosti na polju čuvanja hrane, gdje je ključnu ulogu odigrao izum hladnjaka i proizvodnja dodatne, umjetno stvorene hrane, otvorile su se mogućnosti zamjene hranjivih tvari majčinog mlijeka. Na scenu je stupila mogućnost takozvane kemijske supstitucije. Ona se počela razvijati neočekivano velikom brzinom. Kemija je autoritetom egzaktne znanosti podržavala opravdanost takva postupanja.
Rat prirode i kemije traje i danas. Nad tim veličanstvenim rješenjem Prirode, konfiguracijom konveksnog završetka ženskih grudi i konkavne vanjštine dječjih usta, analogno morfološkom rješenju odnosa sklopova ljudskih reproduktivnih organa, nadvio se prijeteći surogat gumeno-plastične dudice i vakuminizirane staklene boćice, suprostavljajući se tako temeljnim obilježjima naše pripadnosti razredu sisavaca i ljudskoj vrsti uopće.
Mogli bismo se zapitati: “Je li to Pirova pobjeda?” Jer svako protivljenje Prirodi okretanje je protiv nas samih.
ČIN DOJENJA U LIKOVNIM UMJETNOSTIMA
Tisućama godina prije negoli je Nijemac Johannes Gutenberg (1400. -1468.) izumio pokretna tiskarska slova, čovjek je sve svoje spoznaje o vanjskom svijetu i o njemu samom, svoja osjećanja i vjerovanja, u najvećem obimu prikazivao služeći se neverbalnim jezikom, likovnim pismom.
U krugu takvih interpretacija kroz umjetnička djela, moguće je promatrati i uvrštavanje čina dojenja kao motiva mnogobrojnih kiparskih i slikarskih djela prapovijesnih, anonimnih autora sve do antologijskih majstora razvijenih stilskih razdoblja.
Prikaz fenomena dojenja nalazimo posredno prikazano u figurinama prapovijesnog razdoblja, s eksplicitnim prikazima golih ženskih grudiju u prvom planu, kao reprezentanata toga čina. Poznata je Venera Vestonica, nastala u Aurignacienskom razdoblju (danas čuvana u Moravskom muzeju u Brnu), koja nosi atribute reprodukcije i majčinstva prikazane u hipertrofiranim oblicima bokova i grudi.
Ta obilježja velikih grudi i bujnog debelog mesa (glavi i rukama nije posvećena veća pažnja) iskazana su i u najpoznatijoj prapovijesnoj Veneri, takozvanoj, Willendorfskoj (po nalazištu Willendorf u Austriji). Ta statueta od vapnenca, visoka samo 11,50 cm, iz starijeg kamenog doba (oko 21000 pr. Kr.) razdoblje Gravetiena, simbol je plodnosti kod čovjeka. To nije realistični prikaz ljudske figure nego simbolični izraz svijesti onovremenog čovjeka o bitnim elementima života.
U istom kontekstu isticanja ženskih obilježja povezanih s dojenjem, nasuprot ovim nevješto izvedenim kipićima stoji jedno od najljepših djela kiparske umjetnosti svijeta – Venera Milska (ili Miloska), isklesana početkom 2. st. pr. Kr., koja je početkom 19. stoljeća slučajno pronađena i izvađena iz pješčanog žala na otoku Milu (danas jedna od dragocjenosti Louvrea).
U slikarskom metjeu ljepotu ženskih atribura, posredno vezanih uz čin dojenja, slave mnogi slikari. Talijanski slikar renesanse Sandro Botticelli u slici Rađanje Venere (ili Rođenje Venere) oko 1478., uz opću gracioznost figure i dugih mekih uvojaka, apostrofira ljepotu ženskih grudi. Tu nema napadne senzualnosti, već je ona rafinirana i potisnuta u drugi plan.
Barokni slikar Peter Paul Rubens, rodom iz Antverpena, u slici Otmica Leukipovih kćeri, prikazuje obnažena tijela žena u njihovoj fizičkoj bujnosti, senzualnosti i dinamičnosti, punim zaobljenim linijama. Sve naravno kao metaforu majčinstva i plodnosti.
Francuski slikar Eugene Delacroix, majstor europskog romantizma 19. stoljeća, u svom djelu Sloboda na barikadama (koja se čuva u muzeju Louvre u Parizu), centralnu figuru pridaje ženi s uzdignutim barjakom i puškom u ruci, golih, bujnih grudiju, kao alegoriju osloboditeljice i “majke hraniteljice”. Grudi su kao simbol plodnosti doslovno u prvom planu.
Jedan, pomalo bizaran čin dojenja je prikaz prema starorimskoj mitologiji, koja govori o tome kako je Vučica Martia (Marsova vučica) odhranila Romula i Rema, braću blizance, od kojih je Romul nakon ubojstva svoga brata Rema utemeljio drevni Rim i rimski imperij (753. pr. Kr.), a čiji je bratoubilački kraj preslika biblijske legende o Kajinu i Abelu. Prizor vučice koja doji blizance u djetinjstvu postao je simbolom grada Rima. Čuvena je, Kapitolijska Vučica, koja se čuva u Musei Capitolini u Rimu.
Taj prizor neprirodnog sjedinjenja bića različitih prirodnih vrsta, ali pripadnika istog kruga sisavaca, moguće je tumačiti kao alegorijski prikaz jedinstva te skupine živih bića koja vlada poznatim svijetom, povezana činom dojenja kao dominantnom zajedničkom biološkom karakteristikom. Tu povezanost sisavaca još više naglašava činjenica da čovjek upotrebljava u prehrani, sirovo ili prerađeno, kravlje mlijeko, no i mlijeko magarice, ovce, koze i kobile. Sve vrlo slično svojem vlastitom. To je taj prošireni krug biološki dobivene hrane putem postupka dojenja.
U svijetu slikarstva, eksplicitni čin dojenja nalazimo u kompoziciji slike velikana talijanskog renesansnog majstora, Venecijanaca Giorgionea poznatu pod imenom Oluja (danas se čuva u Galleria dell Accademia, u Veneciji). Premda je dominantna tema prikazivanje pejzaža, slikar u jedinstvu prirodnih pojava u prvi plan svoje slike stavlja ženu koja doji dijete, apostrofirajući jedinstvo prirodnih procesa i oblika u tom pomalo nestvarnom, romantičarskom prikazu.
Silama razaranja, oluji i munjama, postavlja se kao kontrapunkt dojenje kao simbol novog života i odrastanja u sigurnosti majke. Slika je svojevrsna oda vječnom kovitlacu snaga nežive prirode i sila životne opstojnosti čovjeka, pa nas ne treba čuditi da u čin dojenja susrećemo u slikarstvu, često kao dominantan motiv.
SEKSUALNOST I EROTIZAM PROTIV PRIRODNE FUNKCIJE DOJENJA
Promatrajući kulturni razvoj čovjeka uviđamo da odnos prema obilježjima tog plemenitog i uzvišenog čina dojenja poprima i neželjenu, tamniju stranu. U književnosti i osobito obimno u likovnim umjetnostima, nosioci procesa dojenja, ženske grudi, dobivaju neko drugo, prošireno značenje. Seksualnost ih uzima kao činjenično razlikovno obilježje među spolovima i zadržava se na realnoj faktografiji njihova značenja.
No erotizam poseže za naglašavanjem te “tajne sile” ljudskog i sveprisutnog libida pa u opisu ljubavnog zanosa ta dostojanstvena obilježja ženskoga tijela postaju sredstvo hipertofije osjećaja, koja se dotiče s bludnošću i vulgarnošću neprirodnih pobuda. Ta umjetno forsirana strast i nekontrolirana pohota, dovele su do demoniziranja ženskoga tijela.
Normalno stanje i funkcioniranje ljudskoga tijela upalo je u krug pogubnog hedonizma.
U zapadnom kršćanstvu žene su zbog svojih obilježja i nametnute sladostrasti doslovno anatemizirane, proglašavanje nečistima pa čak i pogubljivane. Njihove su grudi mahom prikrivene što redom nalazimo u prikazu Madonne del Roseto Luce della Robbie, na slici Giovannia Bellinia Madona sa svecima te u djelu Sv. Ana, Djevica i Isus velikog Leonarda da Vincija, kao i u prizoru skulptorske kompozicije Pieta Michelangela Buonarrotia, u Bazilici svetog Petra u Rimu.
U odredbama islama žensko je tijelo doslovno pokriveno u potpunosti, a prirodno stvoren oblik i funkcija dojenja potisnuto je pred tumačenjem o negativnoj strani njihove javne pojavnosti. Nasuprot tome suvremena industrija erotike je u značajnoj mjeri zasjenila prirodno značenje i funkcioniranje ženskoga tijela i pretvorila ga u sredstvo postizanja financijskog dobitka, bacajući sjenu na jedan od temeljnih prirodnih procesa u nastajanju ljudskoga bića.
Elementi dojenja stavljeni su u službu Erosa, a majčino mlijeko, jednu od najhranjivijih tvari koje je stvorila evolucija, nastoji se zamijeniti surogatom suptilno oblikovanih “vitaminskih kašica”.
Erotski dizajniran kalendar iz 1953. godine s obnaženim tijelom Marilyn Monroe, vidljivo u drugi plan potiskuje funkciju ženskih grudiju kao izvora dojenja, a agresivna, gotovo lascivna propaganda industrije umjetne dječje hrane, redovito i uporno podastire svoje proizvode putem najrazličitijih medija u udarnim terminima.
No ljudsko tijelo zaslužuje dostojanstvo koje mu je pružila Priroda, a sve ostale čovjekove aktivnosti trebale bi podržavati tu davno uspostavljenu ravnotežu. Među njima i dojenje.
